O jednoj morbidnoj izjavi i jednom nadahnutom krošeu
"Nije bio genocid ovdje i nećemo prihvatiti da je bio genocid, jer nije bio genocid. Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i Sarajeva, nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid". (Milorad Dodik, septembar 2010. Predizborni skup u Srebrenici)
Povodom izjava Milorada Dodika na predizbornom skupu SNSD-a u Srebrenici predsjednik "Naše stranke", Bojan Bajić, je uputio saopćenje za javnost u kojem ističe: "Ako biti Srbin znači davati podršku Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću u činjenju srebreničkog genocida, te Miloradu Dodiku u negiranju istog, onda ću se radije odreći nacionalnog identiteta nego takav Srbin biti. Ako biti Srbin znači čovjekoljublje, humanizam i osudu zla, onda sam ponosni pripadnik srpskog naroda", poručio je Bajić i zamolio Srbe koji aplaudiraju Dodiku na ovakve izjave da imaju punu svijest da aplaudiraju "samom crnom gavranu koji ih vodi u nesreću."
Sve ljudsko boli me od Dodikove izjave. Sve ljudsko u meni oporavlja se nakon Bojanovog etičkog opoziva jednog primitivnog poricanja. Izjava predsjednika "Naše stranke" veća je od života. Pripada, u autentičnoj promociji najboljeg srpstva, svijetloj strani historije. Na drugoj strani, u labirintu povijesnog laganja, na obodima velike zasjede koju je sam sebi napravio, crna ptica već čeka Dodika:
"Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: ‘Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše’.
Tad će Gavran ‘Nikad više’".
Kada se pređe Rubikon povratka više nema. Predsjednik SNSD-a naprosto je prešao na Tamnu stranu, izgubivši posljednje mrvice vjerodostojnosti. I, bez obzira hoće li ili neće biti izabran za predsjednika RS-a na oktobarskim izborima, pored njega trebalo bi prolaziti kao pored kipa na koji je već sletio crni gavran.
Da civilizacija nije na nizbrdici, da ne živimo u moralnoj kaljuzi od Vašingtona do Brisela, od Sarajeva do Rijada, od Moskve do Beograda, od Haga do Vatikana, od Karakasa do Teherana, od Pariza do Bukurešta… El Presidente bio bi sam, "samlji od sviju", dok mu iz podzemnih gradova u san dolaze bosanski muslimani. Kako se čovjek samo galantno popišao po svim onim svjetskim državnicima koji su na mjestu genocida rekli genocid, kako je, sa sjajem u očima koji zahtijeva tumačenje, unizio Evropu i njenu epohalnu odluku o 11. julu kao Danu sjećanja na genocid u Srebrenici, kako je samo ponizio srpske žrtve mog Potkozarja, moju srpsku braću nad kojima su nacistički i ustaški režim izvršili genocid u onome ratu…
Nijedna izjava Milorada Dodika kojom bi se eventualno htio vratiti na svijetlu stranu historije, nijedan pokušaj njegovog bilo kakvog izvinjenja u ime bilo koga ne zaslužuje gestu prihvatanja. Naprosto, izvinjenje Milorada Dodika ne treba nikome. On, koji nije bio dio udruženog zločinačkog poduhvata, on, koji je svojom ličnom historijom s onu stranu četništva, s onu stranu zločina, brani neodbranjivo i identificira se sa najrigidnijom interpretacijom srpstva, gurajući Bosnu i Hercegovinu i njene entitete, u sekundarni rukavac povijesti.
On se više nema kome izviniti. Jer, kako je to prije nekoliko godina sjajno primjetila Latinka Perović, "izvinjenje bi imalo smisla samo onda ako ga dobijete od čovjeka koji cijelim svojim životom, politikom i mišlju to izvinjenje pokriva. Brandtovo izvinjenje Poljacima ima smisla, jer je on cijelim svojim životom svjedočio to izvinjenje. Neko ko će vam reći formalno izvinite, a raditi ono za šta vi tražite izvinjenje, to ne bi imalo nikakvog efekta."
Kao što ni ovaj tekst neće imati nikakvog efekta. Poricanje će se nastaviti. A sa njim i tumačenje poricanja. Sve do katarze i pomirenja. "Put ka tome je veoma dalek, ali se tim putem mora krenuti",razložna je Latinka Perović. Bojan Bajić krenuo je putem na koji je prije nekoliko godina hrabro izašao Dragan Čavić. Obojica svjesni goleme istine: "Putevi ne postoje. Oni nastaju hodanjem."
Banjaluko, hodaj sa mnom.
