<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Tuga: izložba slika Zagrljaji Safeta Zeca

UMJETNOST

Sem čežnje, koja nam govori da tomu treba stremiti u neprirodnom okruženju koje se zove svijet. Zagrljaji kao mostovi ka miru srca i uma, samospoznaji i/u ljubavi. Zagrljaji.

27. januar 2020, 9:25

 

U Istorijsko-historijskom Muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu, postavljena je izložba Zagrljaji Safeta Zeca.

O samoj kvaliteti slika nisam kompetentan da govorim, niti je ovdje forma važna, samo o emocijama koje iste bude.

Da bi ukupnost postavke shvatili (ne pojedinačnih slika) potrebno je pomenuti da Vas na ulazu uposlenik upozori da je jako hladno i ako ne možete izdržati da ne ulazite.
...
Što se samih pojedinačnih slika tiče one su izuzetno bolne. Na prvoj su dvije ruke pružene jedna ka drugoj, položene jedna uz drugu. Dvije ruke koje nisu uspjele preplest prste, nisu se uspjele dodirnuti, žudile su razusamljivanju i pripadanju, a ostale su same. Ruke kao simbol zagrljaja i dodira; zagrljaj kao simbol pobjede na fizičkom i metafizičkom hladnoćom, pobjede nad samoćom Ruke I zagrljaji kao donosioci mira i ljepote, koji su u ovom slučaju izostali svi odreda. Sem čežnje, koja nam govori da tomu treba stremiti u neprirodnom okruženju koje se zove svijet. Zagrljaji kao mostovi ka miru srca i uma, samospoznaji i/u ljubavi. Zagrljaji.

 

 

Svijest o njihovoj važnosti najbolje se razvija u uslovima rata i drugih dramatično-tragičnih okolnosti, gdje su patnja i bol povišeni, pa je i potreba za njihovim prevazilaženjem i/ili ublažavanjem jednako povišena, dramatično potrebna. I tu na samom početku izložbe autor nam šalje najjaču etičku i ljudsku poruku - o potrebi za bliskošću u dehumaniziranom svijetu, u svijetu u kome više nismo sposobni da primimo i uzvratimo ljubav, u kojem pružene ruke postaju ambis tuge i nepovjerenja.

Ipak, ispružene ruke u paklu zauzdavaju pakao na tren. I zato pružajmo ruke, oslobodimo ruke ka Suncu, ka Drugom. Zagrljaji kao prkos paklu.
...

Ostale slike uglavnom su varijacije na temu dvoje mladih ljudi ubijenih u poslednjem ratu, koji leže zagrljeni, u jednoj metafizičkoj tišini, u neizrecivoj tuzi.

Pojedinačne slike prikazuju ljepotu i snagu ženskih i muških ruku. Sposobnost ženskih ruku da drže novorođenče, majke da drži dijete; podsjećanje na Mariju dok drži Isusa kao dječaka i nakon njegove smrti; čovjeka zagledanog u svoje ruke u molitvi i potrazi za sobom i Bogom, ili onog zbunjenog i izbezumljenog patnjom koji pokušava odgonetnuti šta mu piše na dlanovima, i kakva ga sudbina još čeka; onih koji se sjećaju svojih voljenih, a kojih više nema u blizini ili nema zauvijek, bol odsustva voljenih u kojima grlimo jastuke, njihove džempere, ili se privremeno pretvaramo u duhove ... poraženost i tjeskobu koja vam kida crijeva pred demonima koji ubijaju, pred agonijom između dva pucnja, pred tjeskobom spoznaje da se čudovišnost svijeta rapidno povećava i buja.

Pred spoznajom da su bijesni demoni u većini. Emotivna bol u stomaku se povećava i pojačava i ne dolazi niti se igdje u daljini nazire ikakva katarza ili spokoj, samo se pojačavaju prisustvom jedne opako odvratne "metafizicke nakaze" nalik na ...  skulpture koja visi sa stropa na sredini prostorije u kojoj je izložba postavljena, skulpture sastavljene od čaura od granata, cijevi od raznolikih pušaka i nekoliko poljoprivrednih vila (vile kao asocijacije na đavola i iskonsko zlo) koja budi neku neodređenu nelagodu. Pojačanost dojma jedne opšte tjeskobe jeste i temperatura u Muzeju koja je niža za pet stepeni nego temperatura vani, tj.izuzetno je hladno.

 

Nos vam procuri nakon pet minuta, a ruke i lice se zacrvene od hladnoće, tako da i taj socioloski fenomen koji ova izložba osvjetljava da živite u državi koja je potpuno nezainteresirana za nešto sa prefiksom kultura i/ili muzej, potpuno nezainteresirana za čovjeka, u društvu - ne pohlepnih - nego sitnokokošarskih i skorojevićko-palanačkih pogleda na svijet u kome je ljudskost potpuno obesmišljena.

Oni koji su odgovorni za to ugurali su se u predgovore katalogu ove izložbe i pokušavaju je obesmisliti redukujući je na potrebe svojih dnevnih politika i stavova svojih stranaka.

Hladnoća. Beznađe. Očaj. Politička demagogija.

I ispružene ruke ka Drugom protiv njih.