OBEĆANJA, OBEĆANJA . . .
„Napravićemo ovdje i bolnicu, da se liječe oni kojima je to potrebno. Aerodrom će biti urađen naredne godine u značajnom dijelu, pokušaćemo da ga završimo iduće godine. I Distribucija je ovdje, u Trebinju. Od njih tražim da mi do Nove godine obezbijede 10 miliona km za investicije. Petnaest godina ništa nisu radili, samo su krali! Ništa nisu radili! Ako nema 100 miliona, mora novi rukovodilac. Natjerali smo ih da sačine planove i da se ovaj aerodrom završi. Elektroprivreda će to isfinansirati, zajedno sa Vladom, a opština mora da riješi imovinsko-pravne odnose. Kad dobijete aerodrom, vidjećete šta to znači.“ Milorad Dodik – 15.09.2006. godine
Aerodrom, preporod Industrije alata Trebinje, nova autobuska stanica, Trebinje resort – turističko naselje od milijardu km, 100 miliona investicija od Elektroprivrede i tako dalje, u nedogled je trebinjska lokalna vlast, uz podršku Premijera, obećavala i obećavala bolji život građanima Trebinja. Danas, došlo je vrijeme da se nosioci vlasti ponovo pogledaju u oči sa građanima i objasne im zašto ništa od toga nije urađeno.
PRIVREDA:
Industrija alata Trebinje postoji već punih 55 godina, u svom sastavu ima šest zasebnih fabrika i svojevremeno je proizvodila 40 miliona komada alata koji su se izvozili u čak 40 zemalja svijeta dok je zapošljavala čak 1 200 radnika. IAT kao privredni gigant bila je jedan od ključnih faktora ekonomskog razvoja Trebinja sve do početka 2007. godine kada je u procesu privatizacije prodata srbijanskom biznismenu Rodoljubu Draškoviću. Čudno je kako se niko prilikom prodaje nije zapitao da li je Drašković pravo rješenje za IAT, posebno ako se uzme u obzir da je njegova firma „Svislajons Takovo“ prije toga kupila šest preduzeća u Srbiji i sve ih odvela u stečaj. Danas, tri godine poslije, IAT faktički ne postoji. Od ranijih šest fabrika ne radi nijedna i već odavno se nikakvi alati ne proizvode, ali zato je u poslednjih pola godine u IAT-u pokrenuta proizvodnja keksa i vafla u kojoj za minimalac od 320 km radi jedva stotinjak radnika. Da stvar bude tragičnija, novi pogon za proizvodnju keksa i vafla otvorili su Rodoljub Drašković i Premijer Milorad Dodik, tvrdeći da je to veliki privredni uspjeh. Kakav je uspjeh svesti preduzeće od 1 200 zaposlenih koje izvozi alate u 40 zemalja svijeta i ima šest fabrika na nivo srednjeg preduzeća sa 100-injak zaposlenih, koji za minimalac od 320 km proizvode kekse? Ako je ovo uspješna privatizacija, kakve li su onda one neuspješne?
Novoteks – konfekcijsko preduzeće sa regionalnom perspektivom, nekoliko stotina zaposlenih i proizvodima koji su se izvozili u cijelom regionu. Naravno, kao i sva ostala trebinjska preduzeća, i ono je danas propalo, a uzrok je ponovo privatizacija. Italijansko preduzeće kupilo je „Novoteks“, potpuno ga uništilo i povuklo se iz posla, a radnice ostavili bez plata i doprinosa. Priča ista, uloge druge, kao i u svim drugim trebinjskim preduzećima.
Neimarstvo je građevinsko preduzeće osnovano odmah po završetku drugog svjetskog rata koje je sve do 1990-ih godina bilježilo velike poslovne uspjehe, gradilo neke od najreprezentativnijih objekata u gradu i zapošljavalo nekoliko stotina, pa čak i hiljada radnika. Međutim, kao i većinu preduzeća, zadesila ih je kuga naše privrede, odnosno privatizacija. Tokom 2009. godine gradili su poslovno-stambeni objekat „Agrokop“ u Trebinju i potpisali ugovor o poslovima u Libiji vrijednim 150 miliona km. Međutim, iznenada, svi radovi su prestali, radnici ostali bez posla i plata. Tipična privatizacijska priča u RS-u, tako da danas skoro hiljadu radnika „Neimarstva“ gleda u nebo nadajući se boljim danima i prima minimalac od 320 km.
Industrija alata, Novoteks i Neimarstvo u vrijeme svog uspona zapošljavali su skoro 5 hiljada radnika i bili primjer uspješnog privrednog kolektiva. Danas ne rade skoro nikako, zajedno ne zapošljavaju više od 500 radnika koji rade za minimalac od 320 km. Uspješna privatizacija?! Kako da ne!
KRIMINAL
Ako privreda u Trebinju propada posljednje dvije decenije, zato kriminal cvjeta, pa su dileri, kradljivci automobila, ubice, spaljena policijska vozila i lude jurnjave uskim trebinjskim ulicama dio svakodnevnog repertoara.
Pljačke prodavnica, podmetnute ekspolozivne naprave pod automobile lokalnih privrednika ili policajaca i pucnjave po diskotekama i ulicama dešavaju se svakodnevno a lokalna policija djeluje nemoćno. Tek povremeno, kad to zatreba načelniku Centra javne bezbjednosti Goranu Zubcu za dobijanje političkih poena, policija uhvati nekog sitnog dilera sa 1,5 gramom heroina u autu. Valjda misle da taj jedan sitni diler može zamazati oči Trebinjcima i sakriti sve ostale mafijaše.
O korupciji, kupljenim i prodanim radnim mjestima, namještenim tenderima i korumpiranoj lokalnoj vlasti – suvišno je i govoriti.
TREBINJE RESORT
Poslednje u nizu velelepnih obećanja lokalne vlasti jeste izgradnja turističkog kompleksa „Trebinje resort“, vrijednog milijardu km.
U turističkom naselju, kako je planirano, biće 5 do 8 hiljada kreveta u hotelima, apartmanima i rezidencijalnim vilama u kategoriji četiri do pet zvjezdica. Ponuda, osim hotela i apartmanskih vila, predviđa i bogat programski sadržaj koji podrazumijeva rekreativni sport, velnes, bazene, kongreske programe, kazina, golf terene i slično.
I sve to planirano je u gradu koji ne može da ostvari ni par stotina noćenja godišnje i to na krševitom terenu na kojem već vijekovima nije napravljeno ništa.
TREBINJE – grad u kojem se priča o atraktivnom turističkom naselju, aerodromu, 150 miliona investicija od Elektroprivrede, turizmu i mnogim drugima stvarima. Ali, sa druge strane, grad u kojem su svi privredni kolektivi uništeni, grad kriminala i korupcije, grad koji turisti zaobilaze zbog neuslovnosti, grad odakle i domoroci bježe.
TREBINJE – TAMNI VILAJET SA SVIJETLIM, ALI IZNEVJERENIM OBEĆANJIMA.