Ujedinjeni narodi su 2007. godine donijeli odluku da će 20. februar obilježavati kao Svjetski dan socijalne pravde. Budući da se socijalni razvoj mora temeljiti na pravdi, solidarnosti i jednakosti među svim zemljama i unutar svake od njih, socijalna pravda, jednakost i pravičnost čine temeljne vrijednosti svakog društvenog života. Svakog osim onog u BiH.
S obzirom na to da se socijalna pravda zasniva na „svemu čega ovdje nema“, a to su principi poštenja, jednakosti, poštivanje različitosti, pristup društvenoj zaštiti, kao i primjena ljudskih prava u svim područjima života, pitali smo se ima li socijalne pravde uopšte ovdje danas?
Vrlo skeptična po tom pitanju bila je aktivistica Vesna Malešević u razgovoru za BUKU, navodeći kako je država ta koja bi trebalo da štiti građane i da im da priliku inkluzije. A ono što se dešava u samoj BiH, nije tako.
„Ovdje se dešava da su socijalne kategorije, koje su 'izbačene' iz socijalne pravde, ujedno i najranjivije grupe. A pri tome su i najbrojnije, a to su upravo djeca. Jedno od troje djece u BiH živi na ivici siromaštva. Susrećemo se sa situacijom djece sa autizmom koja nemaju priliku da se školuju i da budu dio obrazovnog sistema. Imamo ograničavanje kretanja ljudima koji su tražioci azila u BiH. A onda imamo i kategorije u koje manje-više spadamo svi. A to je pravo na rad koje nam je uskraćeno, pravo na socijalnu zaštitu. Tako da, kada poredite definiciju i stanje ovdje kod nas, po definiciji pojedincima treba da se omogući mogućnost na njihova prava, a kod nas se dešava da kompletno društvo nema pravo da učestvuje ravnopravno u svim aspektima društva.“
Dodaje da je socijalna pravda upravo jedan od osnova bezbjednosti i sigurnosti države. A to je ono što kod nas, kako navodi, apsolutno nedostaje.
„Pravda u pravom smislu u našem entitetu i državi uopšte ne stanuje. Nikada nismo uspjeli kao društvo da krenemo u pravcu vladavine prava koje važi za sve, a ne samo pojedince. Osim toga, susrećemo se i sa problemom nepoštovanja prava od strane institucija. Nama se sad dešava to da institucije krše zakon i Ustav i samim tim daju sliku društva u kojem nema mira, sigurnosti, bezbjednosti, a najvažnije nema povjerenja građana u institucije.“
Sličnog stava je i novinar Ajdin Kamber, koji je za BUKU ocijenio da su u postratnom i tranzicijskom bosanskohercegovačkom društvu duboko izražene podjele na mnogim nivoima, pa tako i na socijalnom.
„Jaz između bogatih i siromašnih sve je dublji i to je moguće vidjeti u svakom kutku ove zemlje. Nažalost, političari, poslijeratni tajkuni i moćnici koriste dobro uhodan i isproban recept, te stanovnicima ove zemlje vrlo često podvale međunacionalne podjele, podižu tenzije i fabrikuju sukobe s kojima se građani zabave i pri tome zaboravljaju u kako užasnim uslovima životare. I trenutna politička kriza najbolje oslikava cjelokupnu situaciju.“
Kamber dodaje kako je posebno zabrinjavajuća činjenica apsolutne pasivnosti, nekritičnosti i nezainteresiranosti građana da bilo što promijene, te nijemo gledaju kako se situacija pogoršava.
„Stanje je svakim danom sve jadnije, ljudi nemaju posla, novca, socijalne zaštite, zanemareni su i obespravljeni, što primjećujem kao novinar koji dosta vremena provodi na terenu širom BiH. Istovremeno, država ne čini gotovo ništa da zaštiti pojedinca, osigura veću jednakost i osigura zaštitu prava. U takvoj atmosferi stvara se osjećaj nesigurnosti i besperspektivnosti, pogotovo kod mladih ljudi, koji se sve češće odlučuju na trajno napuštanje zemlje.“
