<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Svi smo ‘pali‘ na Makedonku, suze brisali zbog njene teške sudbine, znate li što joj je na kraju donijela ‘hollywoodska slava‘?

HATIDŽE

Jer karakter Hatidže Muratove toliko je dojmljiv, toliko nadrealan i svetački u ovom sebičnom, konzumerističkom vremenu, da su je valjda svi po završetku filma zaželjeli, da su mogli, zagrliti, poljubiti, čuti gdje je danas.

14. februar 2020, 2:46

 

Splitska Kinoteka "Zlatna vrata" zadnjih dana doživljava pritisak kakav ne pamti. Čini se da cijeli Split, i šire vjerojatno, želi gledati "Medenu zemlju", fenomenalan dokumentarac Ljube Stefanova i Tamare Kotevske, koji je bio nominiran za Oscara. 

Nije ga osvojio, ali stvarno, kao da jest.

Jer neosvajanje prestižnog zlatnog kipića ni najmanje ne umanjuje snagu, ljubav i pobjedu karaktera, koju ovaj uradak isijava snažnije nego što "zlatno sunce sja", tamo gdje je Makedonija, kako pjeva Dado Topić.

A po svoju dozu "makedonskog meda" i sinoć su, jednako kao i preko vikenda, pohrlili naši brojni sugrađani. Pred blagajnu se stizalo 10-ak minuta prije projekcije, onako naviknuto na eleganciju i opuštenost kojom se u splitskoj Kinoteci kupuju ulaznice.

Bez redova, stresa, vonja pregaženih kokica, potrebe da se u dvoranu ponese ručak ili večera.

Kad ono, već kod ulaznih vrata, gužva.

"Nema više ulaznica, sve rasprodano!" - obavještavaju grupice zatečenih filmoljubaca druge, koji mahom ne vjeruju.

"Ma je, nemoguće, iden gore pitat na blagajnu!".

"Ma, nemate se gospođo za šta penjat, nema ih i gotovo!".

I stvarno ih nije bilo. Subotnja poslijepodneva projekcija rasprodana je u 15-20 minuta, a i oko sinoćnje je vladala "panika", hoće li svi uspjeti ugrabiti svoj papirić za prolaz.


U konačnici jesu, sjedalice su bile ispunjene, mobiteli ugašeni i kad je krenula priča o Hatidže Muratovoj, 55-godišnjoj medarici koja živi s bolesnom majkom u izoliranom makedonskom planinskom mjestašcu, proizvodeći prvoklasni med na nevjerojatnim mjestima, čiji do zla Boga težak, ali harmoničan život neočekivano uzdrma dolazak novih susjeda, u dvorani su se mogli čuti tek  uzdasi i šmrcaji, prijeteći u brojnim kadrovima potokom suza.

Ali i smijeh.

Jer karakter Hatidže Muratove toliko je dojmljiv, toliko nadrealan i svetački u ovom sebičnom, konzumerističkom vremenu, da su je valjda svi po završetku filma zaželjeli, da su mogli, zagrliti, poljubiti, čuti gdje je danas i živi li još uvijek, nakon neočekivane slave koja je stigla i nju i autore filma, u istom kamenom kućerku bez struje, vode i ikakvih civilizacijskih tekovina.

Novinari portala balkans.aljazeera.net pronašli su Hatidže Muratovu i posjetili je u makedonskom selu Durfulija, gdje je nedavno kupila kuću novcem kojeg je zaradila sudjelovanjem u filmu.

Kako pišu, neposredna, otvorena i optimistična, Hatidže im je s radošću pokazala novu kuću i namještaj, koji su joj kupili autori filma, sretna što će u boljim uvjetima nastaviti svoj život.

Novinarka piše kako im je, kad su stigli u njeno dvorište, zapalila vatru, na žaru skuhala kavu i zasladila je medom divljih pčela.

Upitana kako su je uopće filmaši otkrili, Hatidže je ispričala:

"Dronom su snimali prostor oko mog sela, pored rijeke Bregalnice, tražili su ljude koji na tradicionalan način čuvaju pčele. Čuli su za mene i krenuli me tražiti običnim kolima, pa su zbog lošeg puta zaglavili na sredini i vratili se nazad.

Vratili su se ponovno na proljeće 2015. godine, snimali pčele, košnice, selo, malo sam im pričala o pčelarenju i oni su otišli. I vratili se opet nakon godinu dana.

Kažu: Snimat ćemo, 'ajde da odaberemo šta ćeš nositi. Ja sam izvadila moju odjeću: suknju, crne čarape, opanke i šamiju i žutu košulju.

Prvo smo snimali jednom tjedno, zatim je ekipa počela češće dolaziti. Ni oni nisu vjerovali da ćemo uspjeti napraviti film, a ja sam osjećala da hoćemo, osjećala sam ljubav, ali im nisam ništa govorila.

Na početku su imali novca samo za pola godine snimanja, ali kasnije su našli još i nastavili raditi. U šali su mi govorili: 'Atidže, nemoj nas ostaviti na sredini filma! Ohrabrivala sam ih: Nemojte brinuti, idemo do kraja!".


Upitana kad se sa cijelom pričom dogodilo čudo, kad su shvatili da postižu uspjeh u svijetu, Hatidže je ispričala srčano:

"Kad su se javili iz Sundance Film Festivala i tražili da se Medena zemlja kod njih prikaže premijerno! Javili su nam ovdje u Bekirlije, još smo snimali neke dijelove filma, bili smo na samom kraju, svi smo skakali od radosti!

Na Sundance Film Festivalu smo osvojili tri nagrade, a meni su prema dogovoru kupili kuću u susjednom selu, Dorfuliji. Nikad se nisam nadala da ću imati svoju kuću..." - priznala je mala, a velika Hatidže Muratova.

Otkrila je i osobito traumatično iskustvo, kad ju je susjedov pas prije devet godina izgrizao gotovo do smrti.

"To je pas obitelji koja je prikazana u Medenoj zemlji, izgrizao mi je lice i tijelo, jedva sam preživjela. Snagu da nastavim živjeti dala mi je moja majka. Bila je teško bolesna i šta bi ona bez mene?

Bila sam na rubu, htjela sam si oduzeti život, patila sam od užasnih bolova, primala jake lijekove. Išla bih u štalu kod krave plakati, nisam htjela da me majka gleda takvu..." - još je jednim detaljem iz svog teškog i ponosnog života Hatidže Muratova dirnula u srce.

 

Slobodna Dalmacija