<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Svetlana Slapšak: Pobeda klijentelizma

KOLUMNA

U prilog mladom Ciprasu sa licem simpatičnog kučeta dodajem i to da je uspeo da poveže posvađane levice, da za njim ne ostaje nijedna afera, korupcijski skandal ili senka ličnog bogaćenja.

12. juli 2019, 11:02

 

Na izborima u Grčkoj pobedio je Kirijakos Micotakis, žalosni izdanak političke dinastije Micotakisa i predstavnik politike „odžaka” (o čemu sam davno pisala na Peščaniku), smenjivanja političkih porodica na vlasti: Karamanlisovi, najstarija, Papandreuovi, malo mlađa, i konačno Micotakisovi, koji su najbliži… Sopranovima. U čitavoj modernoj grčkoj istoriji političke dinastije prevladavale su na izborima, zahvaljujući novcu i uticaju, klijentelističkim odnosima i okolnostima (recimo vojna hunta) koje su ih činile zastupnicima demokratije. Kada je, recimo, Karamanlis u izbeglištvu u Engleskoj prekinuo partiju golfa i vratio parlamentarnu demokratiju u leto 1974 (uz još jedan omanji grčki puč i katastrofalni Kisindžerov puč koji je unazadio Kipar za bar stoleće), započelo je sedam godina najstrašnije desne (parlamentarne) represije i korupcije, sa izvođačima – nekažnjenim zločincima iz redova hunte. Većini je tako prekipelo da je na izborima sledeći put dala vlast Andreasu Papandreu, sinu Georgosa Papandreu, koji je umro u kućnom zatvoru pod huntom 1968. Georgos je bio uveliko odgovoran za pokolj na trgu Sintagma decembra 1944, koji je doveo do građanskog rata. Njega su u Grčku doveli Englezi, kao predsednika vlade u izgnanstvu. Okupljanje na njegovom grobu oktobra 1973. dovelo je do incidenata kojima je započela studentska pobuna protiv hunte. Posle pada hunte, i Andreas Papandreu je došao iz izgnanstva (SAD) i upustio se u političku borbu. Papandreu mlađi bio je socijalista neke vrste, i neko vreme je doba izgledalo kao zlatno. A onda su se parole iscrple – a bilo ih je na početku čak i o slovensko-makedonskom i albanskom identitetu u Grčkoj – socijalne usluge nisu bile uspostavljene, korupcija je postala opšta. Papandreu je za to našao najjeftinije sredstvo, i uveo nacionalistički javni govor, sličan srpskome toga vremena. Završio je kao potpuna sramota, cmizdreći u kamere kada ga Milošević u prolazu kroz Atinu nije posetio. Micotakis stariji, tada na vlasti, bio je uspešniji u ulagivanju tvorcima genocida, čak se pojavio i u neuspeloj mirovnoj poseti srpskim ratnim velikanima.

Za vreme vlade Papandreuovog PASOK-a Grčka je na krilima evropske mitologije i bez ikakvih kriterijuma ušla u EU i dobila mogućnost da korupciju osnaži evropskim sredstvima. Papandreu je uspela kapilarizacija PASOK-a po celoj Grčkoj, i srednji sloj je cvetao, potpomognut mnogim kreditima i privilegijama za zemljoradnike i gradnju, što je promenilo izgled provincije. Cvetala je i kultura. Sve to ne treba zaboraviti, ali je nažalost večito nasleđe dinastičke politike, korupcija sa klijentelizmom, uveliko prevladalo i u PASOK-u. Sin mlađeg Papandreua, Georgos, duševan i pametan čovek („Zdravo, Zorane!” na pogrebu mogućne Srbije), ali nesposoban da se okruži dobrim saradnicima, doveo je PASOK do političke smrti.

Orgija Micotakisovih razotkrivena je u punoj meri u ekonomskoj krizi 2008: skrivali su krađu i korupciju tako pacerski da se probudio bes velikog evropskog zaštitnika protiv sopstvenih štićenika, malih i neposlušnih naslednika grčke prošle veličine, i na Grčku je poslana trojka pod nemačkom kontrolom. Jedan od najsumanutijih, i po svim odlikama kolonijalni postupak zasnovao se na nekoliko tačaka: potpuna zaštita najbogatijih lađara na svetu, prisilno uvaljivanje Grčkoj nepotrebnog nemačkog oružja sa ubijajućim kamatama, uništavanje srednjeg sloja i pauperizacija najsiromašnijih, sa ekonomskim genocidom penzionera i omladine. U zemlji koja nikada nije bila socijalno zasnovana, bez institucija zaštite i brige, pojavila se čak i stara evropska avet – glad. A na rubovima, naravno, neonacizam.

Šest godina agonije poučilo je većinu, i vizija malog klijentelističkog raja se izgubila: na izborima je, po prvi put u savremenoj Grčkoj, pobedio neko ko je bio politički nahod, siroče bez porodice, bez „odžaka”, iz Kipselija, atinskog predgrađa nižeg srednjeg sloja. Dečko je ostao u svom stanu, u nevenčanom braku, nije se zakleo na Bibliji. Suprotstavio se trojki, i posle mnogo bubotaka delimično i ne mnogo brzo uspeo. Omogućio je svoj deci izbeglica da dobiju grčko državljanstvo, uveo minimalni lični dohodak od 650 evra i konačno rešio najbesmisleniji politički problem Balkana i šire – ime susedne države. Identitarni drekavci na obe strane su poludeli, makedonska razumna politika dobila je novu samosvest i dosta političkog kredita, Cipras je tačno znao da potpisuje svoj poraz na narednim izborima, i ruka mu nije zadrhtala. U prilog mladom političaru sa licem simpatičnog kučeta dodajem još i to da je uspeo da poveže posvađane levice i progura ih kroz izbore (da bi se zatim opet posvađale), da za njim ne ostaje nijedna afera, korupcijski skandal ili senka ličnog bogaćenja. Najmlađi Micotakis nije se usudio da se sa njim javno suoči na TV, jer bi izgubio izbore. Ne šalim se: Micotakisa su izabrali ljudi sa dubokim klijentelističkim navikama, starci i starice sa rentom, koji nisu umrli za vreme krize, i baš ih briga za one koji jesu; omladina koja je izglasala Ciprasa dobrim delom se iselila; 35% stanovnika ispod granice siromaštva više ne misli o izborima.

Sa druge strane, komunisti i razočarano-osvetnički Varufakis ušli su u parlament, a Zlatna zora nije. Cipras još pred sobom ima mnoge povratke. Ako sam ne napravi porodicu-odžake – a u ključnom periodu na vlasti nije – proričem mu, recimo, jednostavno i ingeniozno rešenje za izbeglice: da ostanu, ponovo postanu ljudi i preuzmu svoje živote uz pomoć dobre vlade.

Peščanik.net, 09.07.2019.