Danas se s velikim poštovanjem sjećamo
ove pjevačice međutim u njeno vrijeme je mediji i nisu baš voljeli, što zbog
načina njenog pjevanja ili pak oblačenja .
Čak i kada je poginula mediji su javili
samo za smrt njen saputnika, a za nju
ništa.
O njenoj pogibiji je bilo mnogo
špekulacija i o tome da li je ubijena, što se nikada nije saznalo.
Po mnogima ona je najbolja pjevačica
novokomponovane muzike, ali i sjajna izvođačica sevdalinki. Njene pjesme koje je
otpjevala i snimila prije četrdesetak i više godina i danas se radu slušaju
širom Balkana.
Riječ je naravno o Silvani Armenulić.
Silvana je zapravo Zilha Barjaktarević,
rođena u Doboju 1939. godine. Bila je jedno od desetoro braće i sestara, ali u
dobojskoj Gornjoj mahali život nije bio nimalo lak. Još kao mala obolila je od
tada smrtonosne difterije i samo je čudom uspjela da preživi, ali njen mlađi
brat Hajrudin nije.
Smrt Hajrudina, teško je podnio njen
otac Mehmed, koji se odao alkoholu.
„Bili smo jedno drugom do uva i majka
nas je, kad bi je pitali za naša imena, na prste nabrajala. Kako je sastavljala
kraj s krajem, još ne mogu da shvatim. Sve je morala da mjeri kroz onaj vražji
broj devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari cipela… Zato sam maštala o
danu kad ću joj se skinuti s vrata“, pričala je Silvana o majci Hajriji, kasnije kada je postala velika zvijezda.
Njen talent za pjevanje otkrili su
nastavnici. Prvo je svirala mandolinu, a ubrzo nakon toga je počela i da pjeva.
Sa samo šesnaest godina odselila se u
Sarajevo kod tetke i već tada je počela da pjeva u kafanama na Ilidži.
Roditelji su se tome ispočetka protivili, a kasnije su prihvatili.
Nakon Sarajeva, odlazi u Loznicu gdje
također pjeva, a 1959 godine, sa 20 godina stiže i u Beograd. Ovdje počinje
svoju estradnu karijeru i dobija umjetničko ime Silvana, na zahtjev tamošnjih
producenata i menadžera koji su smatrali da neće uspjeti dostići popularnost
noseći muslimansko ime.
Nastupajući u hotelu Grand, upoznala
je svog budućeg supruga, tada studenta prava i poznatog jugoslovenskog tenisera
Radmila Armenulića. Pažnju joj je privukao odmah, jer je pio sok od maline, za
razliku od ostalih gostiju koji su gotovo pa isključivo pili alkohol.
Već poslije nekoliko mjeseci
zabavljanja, u jesen 1961. godine, Radmilo je zaprosio Silvanu. Vjenčali su se
26. oktobra, bez znanja roditelja, što joj njena majka Hajrija, a pogotovo otac
Mehmed nikada nisu oprostili. U braku sa Radmilom dobila je kćerku Gordanu.
Svoju prvu ploču Silvana je snimila za
Diskos iz Aleksandrovca u tiražu od čak pedeset hiljada primjeraka. Ovaj uspjeh
joj je otvorio vrata radio-stanica, što je u to vrijeme bila potvrda da više
nije kafanska pjevačica već estradna umjetnica. Uslijedili su i nastupi na
brojnim festivalima, a kao dio Beogradske estrade, u grupi sa Tomom
Zdravkovićem, Muharemom Serbezovskim i Ismetom Krcićem gostovala je po gotovo
svim mestima tadašnje Jugoslavije.
Poginula je 10. oktobra 1976. godine u
saobraćajnoj nezgodi na auto-putu Beograd-Niš, kod mjesta Kolari, nakon povrtka sa nastupa u Požarevcu. Zajedno
sa njom poginula je i njena sestra Mirjana (Mirsada) Bajraktarević i Rade
Jašarević, šef Narodnog orkestra RT Beograd, koji je i vozio kola.
Njene pjesme “Noćas mi srce pati”, “Rane
moje”, “Šta će mi život bez tebe dragi”, “A što ćemo ljubav
kriti”, “Ciganine svira, sviraj”, “Ja nemam prava nikog da volim”,
i mnoge druge i danas su veliki hitovi.
Podsjetimo se jednog od njenih
najvećih hitova: