Zvanični podaci kažu da svaki četvrti zaposleni koji se nalazi na platnom spisku zdravstvenih ustanova u Republici Srpskoj – nije ljekar ili medicinska sestra, nego ''administrativno-tehničko'' osoblje.
U brojkma to izgleda ovako - od 13.436 zaposlenih u zdravstvu, njih 3.832 su nemedicinski radnici, a 228 su zdravstveni saradnici – psiholozi, defektolozi, socijalni radnici.
Iz Strukovnog sindikata doktora medicine Republike Srpske za Buku kažu da je i ova, izuzetno loša statistika, dobra, ako se uzme stvarno stanje broja onih koji se po raznim osnovama nalaze na platnom spisku zdravstva.
Tako njihovi podaci ukazuju da se iz zdravstvenog budžeta finansiraju lična primanja za više od 17 hiljada radnika, uključujući i zaposlene u FZO RS, kao i radnike koji rade po osnovu ugovora o djelu ili ugovora o privremenim i povremenim poslovima.
“Situcija je u zdravstvu takva da je tek svaki treći zaposleni zdravstveni radnik i to je lako dokazati. Istorijski gledano, oblast zdravstva je uvijek bila pogodna za razna stranačka zapošljavanja i najviše zbog toga smo i došli u ovakvu situaciju”, poručuju iz Sindikata.
A kada je i kako zdravstvo u RS počelo da posrće, objasnio je Ranko Palačković, dugogodišnji zdravstveni radnik i bivši predsednik Strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara RS.
Moramo se, kaže, vratiti u 2007. godinu, kada je došlo do stvaranja jako dobrog kolektivnog ugovora za sve zaposlene u zdravstvu. On je stupio na snagu 01.01. 2008. godine i tada su zdravstvene ustanove postale najbolje firme u RS, usljed čega dolazi do enormnog i netransparentnog zapošljavanja, do ogromnog priliva ljudi, koji nisu bili potrebni zdravstvenom sistemu, koji su se tu zbrinjavali političkim linijama, tako da je broj novozaposlenih, zajedno sa onima koji su već radili, postao trošak koji se više nije mogao izdržati.
Već 2009. godine došla su i prva krizna vremena, došlo je do recesije, smanjenja plata, a svake naredne godine bivalo je teže.
“U tom su periodu neplanski zapošljavani svi profili, i medicinski, i nemedicinski. Mi u Kliničkom centru smo, konkretno 2013. godine, morali reagovati i to je bio naš prvi zvanični protest, jer je rukovodstvo Centra primilo 200 nemedicinskih radnika i otpustilo 80 medicinskih sestara. Zamislite koliko je to apsurdno”, istakao je Palačković za Buku.
U sindikatima su uvjereni da vlast kupuje socijalni mir time što čuva radna mjesta administrativnih radnika u zdravstvu. Tim više jer je svima jasno da u zdravstvu RS postoji višak nemedicinskog kadra, na šta je upozorila i Svjetska banka, ukazujući da je to indikator neefikasnosti sistema.
Iako je Alen Šeranić, ministar zdravlja i socijalne zaštite RS, početkom maja izjavio da “u pogledu nemedicinskog kadra treba napraviti reviziju, odnosno sagledati koje su potrebe neke zdravstvene ustanove za ovim kadrom”, iz izjave koju smo za potrebe ovog teksta dobili iz Ministarstva teško da se može nešto jasnije zaključiti, a pogotovo da li će doći do otpuštanja nemedicinskog kadra.
Naime, iz resornog ministarstva su nam saopštili da je “akcionim planom predviđeno utvrđivanje jasnijih kriterijuma za određivanje potrebnog broja zdravstvenih i nezdravstvenih radnika u domovima zdravlja i javnim bolničkim ustanovama.”
I to je sve.
Poređenja radi, u Evropskoj uniji tek svaka deseta osoba zaposlena u zdravstvu ne nosi bijeli mantil. Zanimljiv je i podatak da je standard država u EU 362 ljekara na 100.000 stanovnika, a u BiH na 100.000 stanovnika dolazi tek 200 ljekara.
