„Izašlo je deset ljudi, može li nas četvoro ući“ – pitam radnika u obezbjeđenju supermarketa u centru Novog Sada. „Vidiš koliki je red na kasi, a žene rade od četiri ujutro“ – govori mi on i ja odmah izlazim iz marketa. Već je 14:15 i pitam se da li je zaista moguće da dvije radnice na kasi rade već jedanaesti sat. Desetak minuta kasnije ulazim u market, uzimam korpu i prestajem misliti o istinitosti iskaza radnika obebzjeđenja. Baziram se isključivo na ono što će mi biti neophodno u narednih šezdeset sati striktne zabrane kretanja.
Pekarskog hljeba nema, u ponudi je 250 g ražovog hljeba za 1.16 eura ili bijeli tost hljeb (400g) za 1.5 euro. Preskačem zelenu papriku koja je u ponudi za nevjerovatnih 2.81 euro po kilogramu, o paradajzu i salati da ne pričamo. Shvatam da mi je najpametnije da jedem pastu i povrće jer šezdeset sati neću smjeti ni prošetati. Uzimam tikvice i još nekoliko namirnica, plaćam i izlazim.
Zaboravio sam slatkiše i napitke stoga ulazim u malu samostalnu trgovinsku radnju blizu stana.
Posmatram cijene i pitam se: kako je moguće da ovaj mali privrednik nudi isti tost hljeb za pola eura manje, istu uvoznu čokoladu za 25 eurocenti manje, kako ima veći izbor povrća, kako nudi jeftiniji paradajz i kako, pritom, uspijeva isplatiti platu za tri radnice u smjeni. Sve to mi je blago i grubo nejasno, ali kristalno mi je jasno da će taj mali privrednik nakon vanrednog stanja dobiti mnogo manju podršku države nego veliki lanac supermarketa.
Potrošači, držite distancu
Sjedim u kući, čekam početak zabrane kretanja za vikend i pitam se hoću li sve ovo zaboraviti nekoliko nedjelja nakon prestanka vanrednog stanja kada na moj račun bude doznačeno 100 eura jednokratne pomoći. Hoće li to sve zaboraviti i ostatak države?
Prema riječima Siniše Malog, ministra finansija u Vladi Republike Srbije, postoji apsolutno i ekonomsko opravdanje za takvu mjeru. „Taj novac će pre ili kasnije da uđe u prodavnice, kupiće ljudi neku robu, samim tim će kompanije i preduzeća morati da proizvedu tu robu i na taj način se vraća taj proizvodni ciklus koji je neophodan da privreda oživi“ – rekao je ministar Mali 11. aprila 2020. godine.
Jednokratna pomoć građanima i pomoć privredi i preduzetništvu dio su strategije kojom Vlada Republike Srbije nastoji sanirati ekonomsku štetu koja zemlju očekuje nakon uvođenja vanrednog stanja. Mali je oprezan: o ekonomskim posljedicama krize neće govoriti prije 16. aprila, jer dan ranije očekuje dobar priliv poreza na dodatu vrijednost (PDV). Kako i ne bi? Ne samo da ne treba potcjenjivati moć trgovinskih lanaca da ciljanu javnost (potrošače) ubijedi da gotovo sve što im je potrebno za život mogu naći na policama, ne treba potcjenjivati ni uticajnost državnog aparata koji uvođenjem vanrednog stanja insistira na toj tezi i svakodnevno kriminalizuje i najmanji pokušaj opiranja režimu policijskog časa i vanrednog stanja. Pritom, ne treba ni u jednom trenutku ispustiti iz vida činjenicu da je gotovo sva trgovina tokom vanrednog stanja oporezovana odnosno oporeziva. Kakav uticaj će to imati na bruto društveni proizvod, o tom će biti riječi za koji mjesec.
Vanredna stabilokratija
Ipak, Siniša Mali insistira na dogmatskoj, militarističkoj i totalitarnoj strategiji komuniciranja vlasti sa stanovništvom tokom vanrednog stanja. Kako tvrdi Mali, jednokratna pomoć građanima služi državi da pokaže koliko je jaka, tj. da vrati dozu optimizma svakom građaninu Srbije. Daleko od tog da jednokratna novčana pomoć svakom građaninu neće uticati na kupovnu moć stanovništa. No, kada ministar finansija Siniša Mali kaže da je to način da stanovništvo osjeti da je država jaka, onda to znači da država nastoji uticati na percepciju građana kao vlastitih instrumenata, svedenih na ulogu tržišnog aktera.
To je tek jedan korak koji vodi usložnjavanju tenzije neoliberalnog kapitalizma i pannacionalnog poreskog konzervativizma u srpskoj stabilokratiji. Velev(l)ažna istina kojom se takvi režimi održavaju je odveć promovisana: tvoja kupovna moć oblikuje tvoju sreću. Da je to činjenica kojom ministar finansija, predsjednik republike i premijerka nastoje umiriti cjelokupnu javnost u kriznoj situaciji, opet bi istinitost tvrdnje bila suviše sintetična. Iz jednog jedinog razloga: čak i oni koji duboko vjeruju da je ta tvrdnja cjelovita istina istovremeno jedva čekaju da zažive životom u kome neće biti samo potrošači. Iako toj društvenoj skupini neće predstavljati problem cijena ulaznice za bazen ili saunu, cijena festivalske karte, cijena avionskog leta, itd - upitno je kada će to sve biti moguće.
Odgovor na takva pitanja još uvijek se ne nazire, kao što se ne naziru ni odgovori na neka druga takođe egzistencijalna pitanja: Hoće li vojne kasarne, prazni vojni objekti i takozvana neperspektivna vojna imovima biti opremljeni za liječenje bolesnih? Kada će zdrastvena njega biti omogućena svima? Kako i kada će biti moguće normalizovati javni saobraćaj? Sudeći prema načinu na koji vlast komunicira sa stanovništvom, ta pitanja doći će na red najranije za nekoliko sedmica.
Sudeći prema načinu na koji vlast komunicira sa stanovništvom, odgovore na ta pitanja čekaćemo najmanje nekoliko sedmica. U međuvremenu, Vlada Srbije uspostavlja novu strategiju u odnosu s javnošću: unaprijed pripremljenu konferenciju za medije. Redovna konferencija koja se održava u 15 časova svakog dana od sada će biti snimljeno obraćanjena kojem će stručnjaci, vlada, predsjednik i druga tijela odgovarati na unaprijed pristigla pitanja. Konferenciju će prenositi Radio Televizija Srbije i TANJUG, a još uvijek je upitno da li će te dvije medijske kuće moći postaviti potpitanja, odnosno hoće li se izboriti za to.
Uvod u predizbornu kampanju
Nesumnjivo je da će vlast iskoristiti ovu izvrsnu priliku da u javnosti kreira mišljenje da je širenje zaraznog virusa trenutno jedini problem društva. Izvan fasade vanrednog stanja, čini se da vlast nema nikakvu konkrentu mjeru suzbijanja širenja virusa u normalnim okolnostima života i rada. Da ima, o tom bi prvi govorio Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije. Umjesto toga, Vučić helikopterom dostavlja medicinsku opremu Nišu, posjećuje Novi Pazar i druge gradove, drži takozvane motivacione govore.
„Korona u Srbiji nikoga neće uspti da pobedi. Čak ni mene tako slabog i razorenog udarima naših političkih protivnika - rekao je Vučić nakon što je u Niš sletio helikopterom. Vučić tvrdi da njegovi politički protivnici žele da bude izolovan kako bi Korona uspjela pobijediti, ali da on nije kukavica i da se neće kriti, nego će biti uz građane. Najavljujući da će na Vidovdan, 28. juna, lično odlikovati ljekare, Vučić saopštava da će osnovna plata ljekarima u aprilu biti 105 hiljada dinara – manja od njegove. Bez ikakve sumnje, plate će biti isplaćene i Narodnoj skupštini koja od uvođenja vanrednog stanja mirno posmatra predsjednikovu tiraniju. Takav militaristički pristup suzbijanju širenja Covid 19, virusa od kojih mogu bolovati i oni kod kojih simptomi nisu vidljivi, ostavlja prostor za raspravu hoće li i u kojoj mjeri ljudska prava i civilne slobode biti garantovane nakon vanrednog stanja.
Imajući to u vidu, normalizacija života nakon vanrednog stanja zahtijevala bi – prije svega – opoziv predsjednika i parlamentarne izbore. Naravno, prije nego Vučić objavi pobjedu u ratu protiv nevidljivog neprijatelja, uporedo sa ekonomskim mjerama Vlade Srbije. Srbija ima dobre šanse da se izbori sa virusom koji može biti sezonski i može se pojavljivati u valovima, ali osnovno pitanje normalizacije života je može li se Srbija izboriti sa Vučićem koji, opirući se samoizolaciji, poručuje: neću se kukavički kriti.
