Rusija nije samo najveća zemlja na svijetu. Ona je, kako se često opisuje, zemlja superlativa. Ima skoro sve – nadahnjujući spoj historije, prirode, umjetnosti, etničke raznolikosti, bogato kulturno naslijeđe, svoje pjesnike, mislioce, kompozitore, čudesne spomenike i građevine. Ali sve te njene čari i dobrobiti nikada nisu prva asocijacija na njen pomen, nego represija i slike hapšenja ljudi koji su izašli na ulice vapeći za pravom slobodom. I proteklog vikenda Rusi su na demonstracijama digli svoj glas protiv sistema pokazujući svoju nesalomljivu želju za pravičnom i otvorenom Rusijom. Navaljni, najnoviji slučaj pokušaja ušutkivanja trovanjem, samo je jedan u nizu kritičara koji su trebali nestati.
Crni baron, Bijela armija
U posljednje dvije decenije otrovano je više kritičara Kremlja, no, zađe li se dublje u prošlost, i slučaj Vrangela, generala antiboljševičke Bijele armije, prema njegovoj želji sahranjenog u ruskoj pravoslavnoj crkvi – Hramu Svete Trojice u Beogradu, pokazuje da očigledno ni tada nije bilo strano otrovom zauvijek ušutkati protivnika. Nakon iznenadne smrti u Briselu 1928., porodica je izrazila uvjerenje da ga je otrovao njegovog batlera brat za kojeg se vjerovalo da je bio sovjetski tajni agent.
Petar Nikolajevič Vrangel, poznat pod nadimkom Crni baron, kojeg je u historijsko-fantastičnoj drami Senke nad Balkanom utjelovio ruski glumac Aleksandar Galibin, bio je oficir Ruske carske vojske, a u ruskom građanskom ratu general antiboljševičke Bijele armije. Nakon poraza, u egzilu je živio i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, osnivajući Ruski opšte-vojni savez 1924. u srbijanskom gradu Sremski Karlovci, gdje se danas može vidjeti u njegovu čast podignuti spomenik. Njegov cilj bio je ujediniti iz Rusije izbjegle vojnike i oficire, članove pokreta Bijelih, koji su imali želju da Rusiju oslobode od vlasti boljševika. Iako je sahranjen u Belgiji, gdje je emigrirao s porodicom, njegovo tijelo preneseno je u Beograd i ukopano prema njegovoj želji u ruskoj crkvi čijem je osveštenju prisustvovao samo nekoliko godina ranije. Kada je prije šest godina Rusija započela repatrijaciju posmrtnih ostataka takozvanih bijelih emigranata ukopanih u inostranstvu, porodica je odbila promjenu posljednjeg konačišta ruskog generala.
Ozloglašeni novičok
Kako bi zaobišao internacionalne zabrane, Sovjetski Savez je između 70-ih i 80-ih godina 20. vijeka u tajnosti razvio seriju novih nervnih agenasa pod nazivom novičok, što bi u prevodu značilo novajlija. Teško ga je dokazati, a sve postojeće varijante ubrajaju se u najozloglašenije hemijske nervne agense. Unaprijeđenom verzijom novičoka, pokazala je to analiza koju je uradio Institut za farmakologiju i toksikologiju Oružanih snaga Njemačke, otrovan je Aleksej Navaljni, u inostranstvu najpoznatiji kritičar Kremlja i ruskog predsjednika Vladmira Putina. Navaljni je tokom leta 20. augusta prošle godine pao u komu. Pilot je brzo reagovao i hitno sletio, dok su mu ljekari u Omsku ubrizgali protuotrov.
Za napad je okrivio vlast, što Kremlj negira, a uhapšen je pri prvom povratku iz Njemačke, gdje se oporavljao u najstarijoj bolnici Berlina i jednoj od najvećih univerzitetskih klinika Evrope – Charité. Sumnja se da je agent tajne službe koji ga je pratio ukapao otrov u čaj, ili da je otrovom premazao površinu šoljice.
Iako su vlasti znale da se nalazi na liječenju u njemačkoj prijestolnici, tvrde da se ipak trebao redovno javljati policiji zbog uvjetne kazne izrečene u slučaju pronevjere za koju sami oporbenjak tvrdi da mu je namještena. Hapšenje je izazvalo internacionalnu kritiku i proteste na čijim je prvim održavanjima priveden najveći broj demonstranata na opozicionim skupovima u historiji moderne Rusije – 3.324.
Prije nekoliko dana sud je odbio Navaljnijevu žalbu na pritvor od 30 dana, tako da ostaje u zloglasnom zatvoru Matroskaja tišina sve dok Simonoski regionalni sud u Moski ne odluči da li će uvjetnu kaznu od tri i po godine preinačiti u zatvorsku kaznu.
Umjesto da se istraži pokušaj ubistva, daju odgovori, što od Rusije očekuju sve ozbiljne zemlje svijeta, u zatvoru sjedi žrtva skoro fatalnog napada, a vlasti su se i ovog vikenda potrudile da zaustave okupljanje njegovih pristalica koje su tražile oslobađanje.
Niko ne može dovoljno daleko pobjeći
Iako Kremlj odbacuje svaku odgovornost, sami pogled na listu ubijenih i preživjelih kritičara sistema dozvoljava zaključak da je u Rusiji veoma opasno biti glasna opozicija. S trovanjem su se susreli neistomišljenici, i ubijeni i preživjeli.
Nekadašnji agent KGB-a Aleksandar Litvinjenko pobjegao je 2000. iz Rusije u London. U Velikoj Britaniji, gdje je dobio politički azil, otrovan je šest godina kasnije radioaktivnim elementom polonijum-210, koji mu je stavljen u čaj. Litvinjenko nije preživio.
Spomenik barona Vrangela u srbijanskom gradu Sremski Karlovci
U martu 2018., također u Velikoj Britaniji, nekadašnji ruski špijun Sergej Skripal i njegova kćerka Julija, koja je vjerovatno bila kolateralna šteta, napadnuti su bojnim otrovom novičokom, kojim su počinitelji premazali kvaku na vratima kuće u malom engleskom gradu Salisburyju. Preživjeli su za dlaku, ali je napad odnio drugi život. Nekoliko mjeseci nakon napada jedan britanski par je slučajno došao u kontakt s otrovom. Charlie Rowley pronašao je parfemsku flašicu i poklonio je svojoj 44-godišnjoj partnerici Dawn Sturgess, koja je umrla od posljedica trovanja samo nekoliko dana kasnije. Vjeruje se da su počinitelji bacili flašu nepažljivo, te da neurotoksin u bočici parfema dolazi iz iste serije kao i onaj koji je korišten za trovanje Skripala. Napad je pripisan Ruskoj vojnoj obavještajnoj službi GRU, iako je to vlada u Moskvi oštro porekla.
Iste godine smrti je uspio pobjeći Pussy Riot aktivista Petar Verzilov, kojeg šira javnost pamti po istrčavanju na igralište u garderobi policajca za vrijeme finalne utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva između Francuske i Hrvatske. S troje drugih protestanata odslužio je petnaestodnevnu kaznu zatvora za incident kojim su zahtijevali veće političke slobode izbora kao i puštanje političkih zatvorenika. Kao i Navaljni, i on je tretiran u berlinskoj bolnici Charité. Verzilov vjeruje da iza trovanja stoji ruska tajna služba i da je ono osveta za njegove istrage o ubistvu trojice ruskih novinara u ljeto 2018. u Centralnoafričkoj Republici, gdje su se bavili aktivnostima ruskih plaćenika na tamošnjem ratištu.
Na listi poznatih Rusa, koji su bili žrtve trovanja, nalazi se i Vladimir Kara-Murza, ruski demokratski aktivista, političar, autor te dugogodišnji kolega u Moskvi 2015. godine ubijenog ruskog opozicionog lidera Borisa Nemcova, čijom Fondacijom za slobodu predsjedava. Sa simptomima trovanja hospitaliziran je dva puta – 2015. i 2017. Uzrok trovanja bilo je toksično djelovanje tada neidentificirane tvari.
Ni Ana Politkovskaja, ikona istraživačkog novinarstva u Rusiji, nije izbjegla trovanje. Kada je krenula na zadatak 2004., otrovana je na letu iz Moskve za Beslan, gdje su čečenski pobunjenici uzeli stotine školske djece za taoce. Ana je preživjela, ali je 2006. godine ubijena u liftu ispred svoga stana. Iz pištolja Makarov pucano je prvo u prsa, a zatim u glavu. Čuvena po svojoj hrabrosti, Ana je birala teme kojih su se drugi bojali i izvještavala o ratnim zločinima ruske armije u Čečeniji. Zbog njenih uvjerenja nacionalisti su je stavili na listu neprijatelja ruskog naroda i ruske vlade. Riječi koje je ispisala u svojoj knjizi U Putinovoj Rusiji ni danas nisu izgubile na težini:
“Evropa nam daje za pravo da umremo sami pod Putinovom vlašću. Ali mi ne želimo umrijeti. Mi pokušavamo preživjeti, spasiti našu novootkrivenu demokratiju. Mi više ne želimo biti robovi.”
Prividno ili potpuno slobodni. Koliko će daleko uspjeti otići pobunjeni Rusi u ostvarivanju ljudskih prava pokazat će i epilog slučaja Navaljni.
