Posljednjih dana u nekoliko bh. gradova dešavali su se napadi i provokacije, posebno izraženi prema povratničkoj populaciji.
Povratnici nisu mogli mirno spavati u Janji, Prijedoru, Foči, Gacku, a incidenti su zabilježeni i u Brčkom i Sarajevu.
"Generale, nek je tvojoj majci hvala", uz skandiranje Ratku Mladiću, navijačka grupa sa zapaljenim bakljama i zastavama prošla je centrom Prijedora proteklog vikenda.
O tome kakvo je raspoloženje među povratnicima, ali i o multietničkim odnosima u Prijedoru razgovarali smo sa Sudbinom Musićem, novinarom i aktivistom za prava povratničke populacije u tom gradu.
Sudbine, koliko incidenti poput onoga koji se dogodio u Prijedoru i drugim mjestima u RS prije nekoliko dana, a da ne spominjemo kako ovo nije prvi slučaj ovakve vrste, narušavaju odnose među pripadnicima različitih etničkih grupa u gradu?
Tamo gdje ti odnosi postoje ne primjećujem veću narušenost. Ali gdje oni uopće postoje?! Ja ne znam da postoji neka lokalna zajednica u BiH koja je razradila strategiju reintegracije povratničkog ili izbjegličkog dijela stanovništva. Mi živimo geta ovdje. Ko uopće spominje Srbe povratnike u FBiH?! Ali upravo sam razgovarao sa jednim mladim imamom čiju djecu sugrađani srpske nacionalnosti odvezu u školu skupa sa svojom. Pomažu se ljudi, poštuju. Uznemirenost je u stvari osjećaj koji dijele svi. Nažalost, stvarnih prostora suživota je svuda danas malo. Bile su to nekada one naše velike socijalističke kompanije u kojima se dijelio zadnji komad hljeba, radilo, zarađivalo, gradilo… Kod kuće smo svi to što smo. Kokteli identiteta. Svako ponaosob. Danas su to tek mala preduzeća, ili čekaonice u domovima zdravlja, u administraciji, ili pak vaš porodični ljekar, apotekar, frizer… Želim da naglasim da su brojni prostori suživota koje su stvarali prijedorski Bošnjaci, investitori, obezbjeđujući posao svima, bez obzira na identitete. Bošnjaci se u stvari trenutno pitaju, kako na njih uopće gledaju sugrađani Srbi nakon svega. Ali vidi, razmišljam evo, cijeli dan da bi možda u stvari bolje bilo da su stotine miliona koje su potrošene u kojekakve mirovne konferencije i protraćene kroz NVO sektor, uložene u investicije. Vjerujem da bi tih susreta, prijateljstava, povjerenja bilo daleko više. Ovako šaljemo djecu u Njemačku da ga grade tamo.
Jesu li Bošnjaci u Prijedoru u strahu? Kakvo je raspoloženje među ljudima?
Znate kako, Prijedor je grad sa užasnim ratnim naslijeđem. Koliko se s time suočila srpska populacija ja to ne znam. Ali to naslijeđe kod većine povratnika Bošnjaka izaziva strah na svaku primisao na nekakav novi sukob. Ratne rane na svim stranama diljem BiH nisu nigdje zaliječene. Nismo se udostojili u ovih 26 godina “mira” da kao zajednica, društvo, odamo počast i poklonimo se sjenima svih nevinih žrtava. Ljudi su uznemireni. Ali ja zaista imam problem da pojasnim mami i sestri da ne treba da se plaše, pa ni brojnim drugim sugrađanima koji mi se javljaju i pitaju hoće li biti rata. Razočarani smo porukama uoči devetog januara i onim čemu smo svjedočili devetog. Ja ću biti čovjek, pa ću pokušati da razumijem i emocije Srba. Ali, vidite li vi nakon onog marša, koračnice, onakve militantne parade obojene jednom bojom ovdje mjesta za Bošnjake? Ja ne vidim,
Koliko imate povjerenja u institucije grada Prijedora, odnosno osjećete li da institucije rješavaju ovakve slučajeve i da to žele da istražuju?
Građani Bosne i Hercegovine općenito nemaju povjerenja u institucije. Ja sam barem takvog utiska. Ni ja ga nemam. Ne očekujem da će se iko ozbiljnije pozabaviti ovim problemima. U ovako teškoj političkoj krizi i ovakvom ambijentu strahujem da se takve stvari ne intenziviraju. To će tek onda da nam svima bude problem. Nadam se ipak da neće i da će oni koji diriguju situacijom sjesti pa razmisliti. Očekujem da vlasti počnu da djeluju u skladu sa važećim zakonima. Bit će za početak sasvim dovoljno.
Da li stiže podrška od sugrađana srpske nacionalnosti, da li "obični ljudi" stoje uz "obične ljude" u ovakvim situacijama, bez obzira na vjersku pripadnost?
Obična većina svuda u BiH je uglavnom pasivna. Politički smo svi u region prilično nekulturni. Ono što moram istaći je da sam ohrabren količinom osuđujućih komentara na onaj užasni grafit koji se u jednom trenutku pojavio na ulazu u gradski stadion. Velika većina građana je to osudila. Bio sam zaista ohrabren pročitanim komentarima. Na sam praznik znamo da se gleda dvojako. Ali hoću da vjerujem u običnog čovjeka. Hoću da ga ohrabrim. Govorim iz iskustva. Ja sam se vratio nakon vlastite porodične tragedije i užasa koji sam preživio, i ne bih vam ovo govorio da nisam osjetio da potencijala ima. Živim ovdje ponovo već 22 godine. Našem običnom čovjeku je genetski modificiran strah od sistema. Budimo realni, iza nas su stoljeća različitih oblika diktatura. Otud ja smatram da našem običnom čovjeku mi u stvari dugujemo slobodu.
Juče je i grupa tzv "Nanićevih Bužimljana" marširala i uzvikivala "Alahu ekber", što je izazvalo brojne reakcije u javnosti u Republici Srpskoj. I ovaj se događaj može smjestiti u kontekst sveopšte nepovoljne atmosfere u zemlji...
Ma, naravno. Ja sam takve reakcije očekivao. To vam je u stvari logika sukoba. Previše je negativnog emotivnog naboja. Strah me ishitrenih reakcija neodgovornih pojedinaca. Zemlja smo sa najvećim procentom populacije koju trese PTSP. Najmanje nam trebaju bilo čije gluposti.
Kako smiriti i smirivati situaciju, da se zastrašivanja više ne ponavljaju? Ima li nade?
Dijalog nema alternativu. Ko to tako ne vidi dušmanin je samom sebi i svojoj djeci. Moramo sjesti, razgovarati. Moramo svi dati sve od sebe da se strasti smire. Nade uvijek ima. Devedesete su daleko iza nas. Ne dozvolimo sebi da nam neodgovorni pojedinci u vlasti dovode budućnost u pitanje. Zar ne živimo dovoljno teško?! Svijet grabi naprijed i odvuče nam djecu sebi. Sela oko Prijedora su pusta, i to sva. I bošnjačka i srpska. Hrvatska populacija, nažalost, gotovo da ne postoji. Strašno je na kakve smo grane spali. Prijedor je nekada bio industrijski centar i perpsektivna sredina. Danas je on slika i prilika dejtonske BiH. I kada govorimo o apsurdima države u kakvoj živimo, onda njen glavni grad, sto posto. Ovdje vam je na jednom mjestu sav potencijal mirne i perspektivne koegzistencije sa jedne , ali i sve ono što istu dovodi u pitanje sa druge strane. Apelujem na svoje sugrađane da izaberemo ovu prvu, i postanimo prvi u dobru!
