… i reformu tekovina tadašnjeg društva socijalističke Jugoslavije. Simptomatično je da je, upravo, ta godina ona čuvena „Orvelovska“ 1984. koja predstavlja projekciju društva u kojoj će nadmoć i prevagu u kontroli preuzeti „elita“ jakih i beskrupuloznih. Moja baba Jelena, koja je rođena netom prije Oktobarske revolucije i uspostavljanja prve proleterke države na svijetu, živjela je život socijalističkih vrijednosti, ideologizma radničkih prava i jasne distinkcije među klasama. Pred kraj života nagovijestila je sunovrat ideje „diktature proleterijata“ a život je okončala 1989. godine, kao da je htjela i znala da ta njena životna vrijednost umire sa njim. Te godine pali su Berlinski zid, Gvozdena zavjesa, koncept radničkog samoupravljanja, monopol države nad svim ekonomskim resursima i društvenim procesima.
Ideja i vrijednost življenja moje babe nije bilo njeno lično nahođenje nego tekovina i borba obespravljene radničke klase koja je u nastajanju, tokom 19. vijeka, radila na političko-ideološkim naporima da promijeni i pobiljša svoj položaj u odnosu na klasu kapitlista. Međunarodno udruženje radnika (1864) i radničkih partija (1889) preko Pariske komune (1871) do svih drugih internacionala i radničkih socijalističkih struktura XX vijeka, predstavljali su sistemski pristup u široj borbi radništva za, kako bismo to danas savremenim rječnikom rekli, aktivnu participaciju ove vulnerabilne grupe u političkim procesima.
U bližoj i savremenoj istoriji BiH koja je dijelila sudbinu sa drugim narodima i tadašnjim narodnostima koji su činili SFR Jugoslaviju, pored Narodnooslobodilačkog pokreta egzistirao je i snažan radnički pokret. Radnički pokret je predstavljao tranzicionu strukturu da se transformiše vlast od buržoasko-kapitalističkog koncepta u socijalističko društvo kojim dominira volja i uprava proletarijata i radništva. U osamdesetim godinama revitalizuje se radnički pokret kao odraz težnji da se prebrode i ublaže posljedice ekonomske krize u vrijem tzv. „strukturne krize socijalizma“. Takav vid mobilizacije i učešća predstavlja odgovor na „moć elita i institucija baziranih na saglasnosti i saradnji sa onima koji im služe“.
Skoro cijela protekla dva stoljeća obilježili su proletarijat kao klasu i sumbol borbe „sužnjih i tlačenih“ za sebe, svoje i bolje!
70-tih godina XX vijeka, grupa ideološki inspirisanih ekonomista kreirala je kovanicu „prekarijat“. Postoje dva načina definisanja ovog pojma. Prvi je da se radi o prepoznatljivoj socio-ekonomskoj grupi. Ovo je korisno u pogledu slike i analiza, a to nam dozvoljava korišćenje onoga što je Maks Veber nazvao "idealnim tipom". U tom duhu, prekorijat može biti opisan kao neologizam koji kombinuje pridjev „nesiguran“ i povezan sa imenicom „proletarijat“. Kao kaže Gaj Stending u svom djelu „Prekarijat“, termin se često koristi „u tom smislu, iako to ima ograničenja“. Možemo tvrditi da je prekarijat klasa u stvaranju, ako ne ipak klasa za sebe, u marksističkom smislu tog izraza. Dalje, on kaže da to nije nikakva „niža klasa“ nego „ima poseban karakter paketa nesigurnosti i imaće jednako specifičan skup zahtjeva.“
Bitka za Sijetl (1999), protest marksista u Berlinu (2000) na kojem sam lično učestvovao, Protesti u Đenovi (2001), Grupa Urbane podkulture „Anonimus“ (od 2003) i druge društvene grupe s kraja 20. i početka 21. vijeka u svoje redove uključuje mahom obespravljene – radnike i socijalno ranjive grupe koje pod naletom globalističkih ideja teško, ili gotovo nikako, pristaju na konstrukt, kako ga Noam Čomski naziva, „kreiranje saglasnosti“. Tako udruženi, dijele vrijednosti i patnje baš kako su to činili radnici vijek i po ranije. Ovo potvrđuje hipotezu da proletarijat nije srušen Berlinskim zidom niti se povukao pred ofanzivom Bžežinjskijevih „demokratskih mostobrana“. Kao za vrijeme Vijetnamskog rata, pokreti otpora radnika pretvoreni su u strukturu slučnu leopardovoj koži čije su tamne tačke rasprostranjene široko po sjevernoj hemisferi Zemljine kugle. To je naročito izraženo nakon svjetskog ekonomskog sloma 2008. godine.
BiH – država koja stvara prekarijat?
Bosna i Hercegovina, država čije se savremeno nastajanje veže za raspad ideološkog i ekonomskoh sistema, deindustrijalizaciju i obespravljivanje radnika, svojih građana, smanjujući im mogućnost izbora i biranja načina da se više zaradi, više od 50 godina je bazirala svoje funkcionisanje na nasljeđu i tekovinama radničkih pokreta i prava, kao i nasljeđu vrijednosti socijalističkog (radničkog) samoupravljanja. Dominacija loših đaka socijalističke strukture potpuno ignoriše važnost borbe i klasne borbe za prava pregalaca kao stvaralaca profita „kapitalističkom sloju“ koji dobija oličenje buržoaske nomenklature, mafijaško-profiterskog sloja i preduzetničkih kompetencija. Uticajni u funkciji donosilaca odluka, pribjegavaju izmjeni zakonodavstva, posebno onog koji reguliše poresku politiku i rad. Nameću se opterećenja poslodavcima u vidu poreza i doprinosa koji najviše pogađaju male i srednje preduzetnike koji bi trebali biti nosioci razvoja. Veliki nameti na lična primanja (skoro 60% na lični dohodak) i obavljanje povremenih i privremenih poslova (od 31,5 do 35,5 % na honorare) onemogućavaju malim poslodavcima da nagrade radnike viskim platama te stvaraju prostor i kulturu privremenog i povremenog angažmana na različitim poslovima izbjegavajući na taj način visoke poreze i namete. Ovo proizvodi stanje, kako ga Gaj Stending već inkorporira u pojmu prekorijata – stanje „nesigurnosti“ kod gro populacije građana. Takva nesigurnost proizvodi anksioznost lične i porodične sfere reflektovanu na širu društvenu zajednicu. Kao reakcija na takav sistem i planski pristup obespravljivanja i držanja radnika u nesigurnosti, raste nezadovoljstvo koje je, djelimično, rezultiralo nasilnim buntom prekorijatskog sloja građana FBiH u februaru 2014. godine. Odsustvo takve pojave u Republici Srpskoj dovodimo u vezu sa intenziviranom politikom zapošljavanja u javnom sektoru što predstavlja svjesnu i privremenu opstrukciju potencijalnih akcija onih koji strijepe od „nesigurnosti“. Nastavkom politike nameta i povećanja poreza, omogućavanjem sive sfere plaćanja radnika te uvećanjem broja zaposlenih u javnom sektoru proporcionalno će voditi intenzitetu nesigurnosti kod radnika koji, crpeći tradiciju radničke borbe i proletarijata među precima, lako mogu dovesti do akcija borbe za vraćanje i/ili uspostavljanje ličnih prava.
Da je kojim pukom moja baba Jelena nadživjela period intenzivne turbulencije početka tranzicije i raspad države, definitivno bi se ponosila izjavom iz 1984. godine da „radnička klasa odlazi u raj“. Dodala bi da je ta radnička klasa, tog vremena i oličena u proletarijatu, svoje odslužila i otišla u raj ostavljajući nama, ovdašnjim savremenicima da tragamo za modelom borbe struktura i kategorija stanovništva zasnovanim na terminologijama i kovanicama koje se ne mogu odreći suštine i vrijednosti proletarijata.