Stevo Grabovac (42) autor je romana “Mulat Albino Komarac” koji se našao u najužem izboru za prestižnu NIN-ovu književnu nagradu, a proglašenje nagrađene knjige očekuje se u ponedjeljak oko podne. Zanimljivo je da je Stevo ovu knjigu napisao dok je radio u autopraonici, a sa njim smo se sreli na radnom mjestu gdje sada radi, a riječ je o jednom banjalučkom marketu.
Stevo nam kaže da radi u prodavnici, a nema fiksno radno vrijeme zbog manjka radnika u marketu u kojem radi.
“To je posao koji nema nikakve veze sa pisanjem ili sa umjetnošću, ali moram da radim zbog svakodnevne potrebe za preživljavanjem. Moram od nečega živjeti. Dugo vremena sam živio u Brodu gdje sam radio u Rafineriji nafte nekih 12 godina. Zbog raznih okolnosti, kako ličnih ali i društvenih prestao sam tamo raditi. Nažalost jednom čovjeku bio sam žirant, on svoj kredit nije vraćao, pa je meni banka cijelu platu skidala i zbog toga sam dao otkaz. Apsolutno se ne isplati raditi džaba i to je presudilo da napustim taj posao koji bih svakako u nekom trenutku prestao raditi”, rekao je Stevo Grabovac za BUKU.
U Banjaluci živi devet godina, ali jedno vrijeme je i ranije živio u Banjaluci, pa može reći da je ovo grad u kojem je proveo više od decenije života. Stevo je tokom života radio razne poslove da bi preživio od zidarskih poslova do rada u autopraonici.
Naš sagovornik nam kaže da piše od četvrtog razreda osnovne škole, a prisjeća se da je u svijet pisanja ušao prateći svoj najboljeg prijatelja koji mu je u to vrijeme pokazao neke svoje pisane radove. Stevo je tada shvatio da i on mora početi pisati i od tada ga pisanje prati. Kaže da se trudi da posveti vrijeme pisanju bez obzira na teške poslove kojima se bavio.
Bez obzira na činjenicu da je cijelog života pisao Stevo je svoj roman koji je osvojio, kako srca publike tako i kritike, izdao tek u svojoj 41. godini, a razlog je, kaže, to što mi ovdje nemamo pravu izdavačku djelatnost, a velike izdavačke kuće nisu zainteresovani za “anonimne pisce iz provincija”.
Bez obzira šta neko tvrdio, Stevo, kaže da su u ovom poslu potrebna određena poznanastva, a floskula da kvalitet ispliva ne mora uvijek biti tačna.
“Svoju prvu knjigu objavio sam 2007. godine, ali uopšte nisam zadovoljan načinom na koji je ona objavljena iako stojim iza onog što je napisano u toj knjizi. Ta knjiga je objavljena bez ikakvog pravog uređivačkog rada na njoj, bez ozbiljnijih intervencija. Ta knjiga je završila u biblioteci u Brodu gdje trune. Ona je našla put do vrlo malog broja čitalaca. To prvo iskustvo sa izdavanjem knjige bilo mi je poprilično loše. A ja nisam neko ko bi išao da moli, da traži nešto, nisam se kretao u književnim krugovima pa dugo nisam ni razmišljao o novom izdavanju”, priča Stevo.
Dodaje da se sa pokretanjem izdavačke kuće Imprimatur stvari zaista malo pokrenule, a Boris Maksimović koji je pokrenuo tu izdavačku kuću je, kaže Stevo, u pravom smislu riječu, izdavač.
“Do sada je kod nas bila takva praksa da ako neko želi da objavi knjigu treba da plati to objavljivanje, pa se pisac onda sam sa knjigom snalazi kako zna i umije. To meni nije bilo rješenje, niti imam novca za to i ne vidim svrhu takvog objavljivanja knjiga. Sa druge strane, trebalo je i u meni nešto da sazrije, da uklopim život radnika i stvaralački život, da ja stvarno ozbiljno počnem da pišem. Ta odluka je i dovela do toga da ozbiljnije počnem pisati ovaj roman iako je uvijek teško uklopiti pisanje sa poslovima kojima se bavim”, ističe Grabovac.
Stevo nam kaže da je roman “Mulat Albino Komarac” napisao dok je radio u autopraonici. To je, prisjeća se bio težak period, jer je posao koji je radio bio težak i obiman.
“Dešava mi se da poslije posla budem toliko umoran da odmah zaspim i da ništa ne mogu da uradim, ali trudim se da kad god mogu da pišem. To iziskuje žrtve, u mom slučaju znao sam žrtvovati društveni život, ali sam se zato posvetio pisanju. Na ovom poslu kojim se danas bavim drugačija je atmosfera u odnosu na ranije poslove, mnogo mi je lakše i opuštenije, pa imam, uslovno rečeno, slobodu da se ponašam kao pisac”, rekao nam je Stevo.
Kao piscu pomoglo mu je to što je jako puno čitao, ali imao je i dosta životnog iskustva koje mu je omogućilo da slobodnije pristupi kreativnom procesu pisanja. Spada, kaže, u književnike koji su u ovaj svijet ušli nevezano za bilo koje obrazovanje, već su ga život i ljubav prema pisanju doveli do ove tačke gdje se sada nalazi.
Tama koja ga stalno ispiriše i koja se provlači kroz sve Stevine radove, ali i promišljanja je tema zla.
“Pitanje izvora zla je škakljiva tema koju ja stalno preispitujem. To je jako opširna tema. Uvijek me vuče. Koliko god želio da skrenem od nje, uvijek joj se vratim. Tu su i prisutne teme koje mnoge ljude danas muči kao što su otuđenost čovjeka od sebe, od društva. Možda je to zbog toga što sam preživio rat, zbog nekih stvari koje su mi se dešavale, a mnoge stvari se i danas dešavaju. Zlo se dešava svakodnevno, svim, dešava se svugdje oko nas”, priča Stevo.
Govoreći o posljednjem ratu na ovim prostorima Stevo kaže da nas je on sve osakatio.
“Iz normalnog žovota mi smo došli do divljaštva. Ono je bio divljački rat. Tu nema nikakve priče o poštenoj borbi ili časti. Pokazalo se da je čovjek sposoban da učini najgnusnija, najpoganija djela koja se ne mogu opravdati. Ne može se opravdati činjenje zla. To je čisto zlo”, kaže Stevo.
Ulazak u najuži izbor kaže Stevo mnogo mu znači, ali on još uvijek nije ni svjestan toga što se dešava.
“I dalje sve to posmatram sa strane. Nisam u potpunosti shvatio koliki je značaj svega toga možda i upravo što radim ove poslove koje radim. Nisam stigao da stavim to sve pred sebe. Vidjećemo kako će se stvari dalje razvijati”, kaže Grabovac. Na kraju nam kaže da i dalje piše na nekim rukopisima o kojima dugo razmišlja, ali i o jednoj temi koja ga dugo prati.