<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Stevan Filipović: Naši

Koji naši, čiji naši?

Renesansa srpskog nacionalizma je bila ključni adut koji je bio neophodan Miloševiću na putu ka vlasti. Još važnije mu je bilo i javno lice koje je nosio, lice kontinuiteta sa komunističkom partijom i Jugoslavijom.

19. mart 2012, 12:00

Hteo sam malo da pišem o Našima. Pardon, našima. Frojdovska omaška. Dakle, ne o sledbenicima rodoljuba-veroučitelja poznatog po zapaženoj epizodnoj ulozi u Insajderu, koji pale vojvođanske zastave na svakih 15 minuta, deifikuju onog monstruma iz Kremlja i na egzotične načine ispoljavaju nesigurnost u sopstveni seksualni identitet. Da ne bude zabune. Ahm. A o kome onda?

Koji naši, čiji naši? Sve je ovdje tuđe, tuđi jezik, tuđi adeti, tuđa voda, sve je tuđe. Nema našijeh, crni Hamdija, reče Petar Božović u fantazmagoričnom filmu (praktično u režiji) Vuka Draškovića, Nož. U pitanju je lament ostarelog ustaškog ratnog zločinca iz Drugog svetskog rata u emigraciji. Žali se čovek kako nema dobrog društva u Italiji, fale mu makar i Srbi. Poenta filma snimljenog po bestseleru bradatog autora je, uratko, ma šta se koljemo međusobno kad smo obrni-okreni svi Srbi. Ukratko. Roman je daleko baroknije strukture od relativno straightforward filma i ima delove koji izgledaju kao da su pisani na kreku ili LSD-u, i na momente liči na poeziju Osame Bin Ladena ili Radovana Karadžića u najboljim danima (guglati Smrt Americi prvog autora ili zbirke Ludo koplje i Crna Bajka drugog). Iz današnje perspektive izgleda kao direktan poziv na klanje i osvetu, iako znamo da je autor vrlo brzo revidirao većinu svojih ekstremnijih stavova i nastupao iz decidno antiratne pozicije. Ali šta vredi, kad je ono što je radio već lepo iskorišćeno za ciljeve srpskih bogova rata. Hoću da kažem da je, opet iz današnje perspektive, neverovatno puno ljudi na neverovatno puno načina služilo politici kojom je dirigovao Milošević. Mnogi svesno, a mnogi i nesvesno. Neki od njih sve vreme, a neki u tačno potrebnom trenutku, pa nikad više, ali u sasvim dovoljnoj meri da pokrenu mašinu napred.

Naravno, nikako ne bi bilo fer da istorija zapamti Vuka Draškovića kao nekoga ko je bio sporedni igrač u Miloševićevoj orgiji. Na kraju krajeva, čovek je od strane tog istog režima prebijan, zatvaran, prisluškivan, bar dva puta je pokušan atentat na njega. Ubili su mu bliske prijatelje i članove porodice. SPO je jako dugo zaista bio kičma otpora Miloševiću, kičma koja je više puta bila krvavo lomljena. Drašković je jedan od ljudi koji su platili najvišu cenu tog otpora. To teško može bilo ko da spori. Problem je u tome što su lične drame i tragedije malo važne za sagledavanje istorijskih procesa, posebno sa vremenske distance, i što kategorije kao “fer” i “nefer” nemaju puno uticaja na to. Odluke koje su igrači donosili i njihove dugoročne posledice su daleko važnije.

Renesansa srpskog nacionalizma je bila ključni adut koji je bio neophodan Miloševiću na putu ka vlasti. Još važnije mu je bilo i javno lice koje je nosio, lice kontinuiteta sa komunističkom partijom i Jugoslavijom. Bez ova dva faktora nikad ne bi mogao da dođe do stepena podrške koji je imao u svim strukturama neophodnim za izvođenje projekta na koji se namerio. Revival četništva, otkopavanje kostiju i raspirivanje međuetničke mržnje je deo posla koji su drugi sjajno odrađivali za njega. Neki od njih ludački i ekstremno, kao Šešelj, a neki možda iskreno verujući da se time bore protiv njega, protiv komunizma, kao Drašković.

Da li je i kad shvatio kakvu je Pandorinu kutiju otvorio ponovnim uvođenjem u modu Ravne Gore, lobanja, kokardi i Đenerala, samo Vuk zna. I pored promene retorike koja je, kao što rekoh, usledila brzo po početku rata, većina hard-core fanova SPO-a su izgledali kao statisti iz Pirata sa Kariba, i ložili su se upravo na Dražu i nož, bez obzira šta im je vođ pričao tokom dugih godina. Siguran sam da se najvernijima od njih srce slomilo tek kad je Vuk ušao u koaliciju sa onim “arhi-izdajnikom i narkomanom”, Čedom. Iako je ulazak u Preokret potez za koji je trebalo dosta muda, s obzirom da predstavlja kocku koja lako može da dovede do potpune dezintegracije i onih mrvica koje su ostale od nekada moćnog SPO-a, Drašković se i dalje drži četnika, Ravne Gore, i kralja, sve sedeći do Latinke Perović! Kako on to miri, pojma nemam. Možda kao lik iz Noža, Sikter-Efendija, “jednom nogom u Safet Begovoj, a drugom u cipeli Đura Barbarića”.

Na duge staze, mislim da je povampirenje nacionalizma i vraćanje “sistema mera” na aršine od pre Drugog svetskog rata poguban proces. Taj sistem vrednosti i takvo shvatanje politike je nezamislivo puno koštalo Srbiju, od kad je formirana do danas. Ako ikad bude povučena crta, nije sigurno da li će šteta izazvana time biti veća od koristi koju je donela neposredna borba protiv Miloševićevog režima.

Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika