<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Stefan Milenković za BUKU: Kao što se ne sećam svog života bez violine, isto tako ga se ne sećam bez Banjaluke!

BUKA INTERVJU

Koncertom Stefana Milenkovića, svjetski poznatog violiniste i sastava Karmina Kamerata iz Novog Sada, dana, 6. jula na Kastelu počinje muzički spektakl „Banja Luka fest“ koji će trajati do 10. jula.

06. juli 2021, 3:00

Prisjetimo se intervjua sa Stefanom Milenkovićem iz 2019. godine


Stefan Milenković, violinista svjetskog glasa, kaže da voli Vrbas i ćevape. Ne sjeća se svog života bez violine, ali ni bez Banjaluke. Violina je njegova vjerna pratiteljka već skoro četrdeset godina, a kroz njegove nastupe publika dobija nešto više od koncerta klasične muzike.

 

Stefane, skoro 40 godina svirate violinu. Zanima me šta Vas je violina kroz sve ove godine naučila?

Uh. Bilo koja aktivnost koju radite postojano, konstantno, je ogledalo vaše ličnosti. Pogotovo ako je radite na isti ili sličan način. Tu vidite sve svoje mane, talente i sve tendencije. Ako imate jednu konstantu koja vas na neki način vraća u centar, u taj pravac, tu se mnogo bolje meri i vidi na čemu treba još da radite i šta vam ide. To je ogledalo. Menja se kako se život menja. Zbog violine i kroz violinu naučio sam mnogo, ne samo o sebi, nego o svetu i drugim ljudima. A, opet to nije kraj. Da je kraj, da je to nešto finalno što se nauči i završi za nekoliko meseci ili par godina, možda se ne bih više tim bavio. Ja volim da učim nove stvari, volim da istražujem i ono što me stalno vraća klasici i violini je to što uvek nešto novo naučim. Jedno delo koje sam svirao mnogo puta i, ako sam ga svirao pre godinu dana ili pet godina, vraćam mu se na drugačiji način, dugačije značenje ima za mene i samim tim i na publiku.

Violinu svirate od treće godine, pa se vjerovatno i ne sjećate svog života bez violine…

Pa ne.

… a koliko je za uspjeh koji ste postigli bilo potrebno truda, rada i vježbe?

Apsolutno treba mnogo rada. To je nešto što je zajedničko svima koji se usmere rano na nešto. Tako je isto i u sportu, gde ima mnogo treninga kada se prepozna neki talenat. Treba mnogo godina rada, tu su sati treniranja da bi se taj talenat razvio. Tako je u atletici i sigurno u muzici. Koliko je muzika jedna emotivna, duhovna, intelektualna aktivnost, toliko je i fizička. Treba raditi hiljade finih motoričkih pokreta da bi to postalo prirodno za jedno ljudsko biće, a nije. Svirati jedan instrument nije prirodno, pogotovo violinu, koja je asimetrična. Sve to mora da bude u svrsi potpune slobode izraza, a za to su potrebne godine. Definitivno je potreban ogroman rad, kao i disciplina da se bude dosledan, kao i okruženje koje vas podržava. Bez toga je teško, može se, ali je mnogo teže.

Mnogi kažu da je za uspjeh u nečemu potrebno 20 posto talenta i 80 posto rada. Kakav je taj odnos brojeva u Vašem slučaju?

Kao ljudska bića mi volimo brojke, ali je u suštini to teško reći. Bez rada sigurno nema ništa. To sam video kod mnogo kolega koji imaju ogroman talenat, ali nisu nikada do kraja imali disciplinu i strukturu da taj talent konkretno razviju. Sa druge strane su oni koji imaju predanost i disciplinu, ali nedostaje im prirodnosti, da ne kažem talent, ali ni to nije dovoljno. Rekao bih da je potrebno i jedno i drugo. Idealno je da je i jedno i drugo, ali to ne znači da to mora biti 50-50 posto, može da bude manje ili više drugačija razmera i da to bude savim uspešno. Svi mi kao ličnosti imamo tendencije i to se vidi i u sviranju, tako da su te brojke relativne. Činjenica je da je potrebna jedna generalna tendencija i talenat, i onda veliki rad i struktura.

Rado ste viđen gost u Banjaluci. Tokom proteklih godina nastupali ste u Banskom dvoru u više navrata. Kakav je Vaš odnos sa Banjalukom, sa gradom u koji se rado vraćate?

Moj odnos prema Banjaluci je kao odnos sa familijom. Moja žena je odavde. Dolazio sam često u Banjaluku. Volim da odem na Vrbas, na ćevape, da prošetam gradom i pojedem sladoled. Tu mi je veoma komotno. Žao mi je što ovog puta ostajem dosta kratko. Ja se sećam Banjaluke od rane mladosti, imali smo ovde porodične prijatelje koji su nam ostali verni decenijama. Kao što ne mogu da zamislim moj život bez violine, ne sećam ga se bez violine, tako se isto svog života ne sećam bez Banjaluke koja je na ovaj ili onaj način bila prisutna.

Bavite se klasičnom muzikom, ali na savremen način. Dosta komunicirate sa publikom. Koliko Vam je važna ta interakcija sa ljudima koji dolaze na Vaše koncerte?

Važno je, jer se tako pravi jedan direktan odnos sa publikom, koji je prirodan, koji približava ono što ja sviram na sceni publici. Niko ne voli da nešto ne zna, da sluša nešto, a da se oseća da nije dovoljno informisan. Tako kad neko dođe na koncert, volim da na jedan kratak i blagi način predstavim to što sviram, ne da predstavim sebe, nego da se pojavim kao ljudsko biće. Često na koncertima vidimo izvođače koji se samo pojave, odsviraju i vrate se tamo odakle su došli. Preko muzike vi možete malo upoznati tu osobu, ali je i dalje ne znate. Kao što ni taj izvođač ne poznaje publiku, može samo da je upozna preko neke reakcije, aplauza ili slično. Na ovaj način ja imam priliku da se malo predstavim kao osoba i da upoznam publiku. Mislim da to stvara jednu jaču i kompletniju vezu i daje jedan lep umetnički događaj, a ne samo koncert.

Vi radite i kao profesor na Univerzitetu Ilinois. Kakav odnos nastojite njegovati sa studentima?

Mislim da je sve u balansu. Pre svega treba videti kakva je ko osoba, ko su oni kao osobe, a ne samo kao violiniste. Sve ono što radiš sa violinom je rezultat osobe, sve što ja čujem u tih sat ili dva u nedelji, to je samo fragment njihovog života i ja moram što pre da znam kakav je njihov život inače, ko su oni kao osobe, kakve su  im navike da bi onda časovi bili konkretniji i da bi dobili ono što im najviše treba. Zato je pristup takav, veoma fleksibilan, zavisno od osobe. Pristupačan. Sa druge strane, mislim da treba da postoji, ne barijera, nego jedan respekt, da se uloge ne mešaju. To može da se desi kad odnos postaje toliko prijateljski da više učenje nije tako efektno, sa druge strane, ako je odnos prerigidan, on je isto štetan za učenje. Zato ja pokušavam da pravim balans, a od strudenata tražim da su posvećeni i ozbiljni, a sa druge strane da ne zaborave sve ostalo, jer tendencija je da se opsednemo sa nečim u klasici, da klinci vežbaju šest ili osam sati dnevno i da izgube kontakt sa drugim ljudima i životom, bez toga nema ni uspešnog života u muzici. Od njih se traži mnogo, jer moraju da budu užasno posvećeni, a sa druge strane i da su svesni lepote života i sveta, ne samo muzičkog, već uopšte.

Pored sviranja, putovanja, rada sa mladima, Vi nalazite vrijeme da se posvetite i zdravom načinu života i to kroz svoje društvene mreže promovišete. Bavite se trčanjem, jogom, padobranstvom. Koliko Vam sve to daje mogućnost da se izborite sa svakodnevnim stresom?

U suštini, ja ne znam da li bih mogao ovaj ritam uspešno da izdržim da se na ovaj ili onaj način ne brinem o telu i donekle o umu, koliko je to moguće (smijeh). Ritam je povišen, on zahteva više energije, ako ja tu energiju stalno crpim i ne vraćam je ni na koji način, rezultat je jasan i negativan. Ja osećam da stalno moram i hoću da se osećam dobro, a da bih se osećao dobro moram da svom telu vraćam ono što od njega crpim. Ja moram da imam veće baterije i da ih često punim. Bitno je raditi ono što vam prija, ono što vam vraća energiju i snagu. Inače, volim taj osećaj aktivnosti, da koristim telo. Kad uđem u vodu da mogu da plivam, kad sam na zemlji da mogu da trčim. Da nisam statičan. Potpuno razumem i one kojima to nije interesantno i sve je pitanje konteksta života.

Svjetski ste priznat umjetnik, ali volite se vraćati ovim našim prostorima, raditi sa našim umjetnicima. Koliko Vam je značajna ta saradnja sa umjetnicima iz bivše Jugoslavije?

Sigurno je važno. Lepo je, mi zajedno delimo jednu istoriju, jedan osećaj za muziku i sličan melos koji nas povezuje. Kad god se desi, to je lepo iskustvo. Problem je što je život takav, pa sve zavisi od planiranja i logistike, svi su zauzeti i stalno na putu. Od zamisli nekog projekta do njegove realizacije uvek prođe nekoliko godina. Naši životi su dosta kratki da bismo ostvarili sve želje i sarađivali sa svima. Radi se koliko se može, ali je to uvek, za mene, lepo iskustvo. Mi imamo u suštini jednu veoma bogatu riznicu melosa, ritmova, mentaliteta na celom ovom prostoru i, kad se on kombinuje, dobijaju se fenomenalni rezultati, muzički, umetnički.

Prateći dnevno-politička dešavanja možemo reći da je svijet u haosu. Može li nas muzika spasiti?

Sve lepo balansira ružnom. Muzika je jedan od načina na koji možemo naći mir, barem da se privremeno osećamo bolje. Za nekoga to može biti sport, za nekog film. Lako je zbog medija poverovati da je svet u potpunom haosu, ali ako pogledamo unazad koliko naše prosečno sećanje doseže vidimo da je svet stalno u haosu. To su atraktivne vesti, nažalost. To treba uzeti sa zrncem podozrenja i gledati lepe stvari. Toliko je lepih stvari na ovom svetu i ne moramo daleko da gledamo da bismo ih videli. Muzika je jedna od njih, ja sam se posvetio njoj i uvek mogu da joj se vratim. Muzika je univerzalno pozitivna nit u celom postojanju ljudskog roda.

 

ARHIVA BUKE