<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

STANOVANJE UZ PODRŠKU Osobe sa intelektualnim poteškoćama ne smiju biti zatvorene u ustanovama

BiH

Najbolja praksa koja obezbjeđuje potpunu inkluzivnost osoba sa intelektualnim poteškoćama jeste stanovanje uz podršku.

21. novembar 2019, 12:42

 

"U našoj zemlji još uvijek preovladava institucionalni oblik zbrinjavanja osoba sa invaliditetom. Još uvijek se dosta u praksi primjenjuje oduzimanje poslovne sposobnosti. Na taj način dolazi do grubog kršenja ljudskih prava i treba da se što više odmičemo od ovih oblika i da uspostavljamo humanije, inkluzivnije oblike zbrinjavanja, kao što je život u zajednici uz podršku ili odlučivanje uz podršku“, kazala je Sanja Lepić, menadžerica projekta Naši glasovi - Zagovaranje za prava osoba sa mentalnim invaliditetom u BiH, koji provodi humanitarna i razvojna organizacija People in Need. 

U srijedu je na Trgu Krajine u Banjaluci, u sklopu ovog projekta, provedena kampanja kojom se skreće pažnja javnosti na težak položaj osoba sa invaliditetom, prvenstveno osoba sa intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama. 

Poruke kampanje "Moja odluka s kim i kad pijem kafu", "Moja odluka gdje i s kim živim" ukazuju na to da je osobama sa intelektualnim poteškoćama u većini slučajeva uskraćeno pravo da same za sebe donose važne odluke u životu.

Kampanja je provedena u saradnji sa studentima Odsjeka za socijalni rad iz Banjaluke, te samozastupnicima iz Udruženja "Zajedno".

Organizacija People in Need trenutno pregovara i sa Centrom za socijalni rad i sa Gradskom upravom u Banjaluci, te sa nadležnim ministarstvom, da se započne proces deinstitucionalizacije u Republici Srpskoj, obzirom da je 2019. godina, a da u Republici Srpskoj još uvijek nema stambenih jedinica za život uz podršku. 

„U Federaciji su četiri kantona počela primjenjivati ove prakse, Sarajevski kanton, Zeničko-dobojski, Srednjobosanski, Podrinjski, ali i to je jako malo. Od potpisivanja konvencije o pravima osoba sa invaliditetom 2010. godine, svega 100-tinjak osoba je deinstitucionalizovano ili je spriječen njihov ulazak u institucije, a još uvijek imamo 3000 osoba koje su na ovaj način smještene“, kazala je Sanja.

Najbolja praksa koja obezbjeđuje potpunu inkluzivnost osoba sa intelektualnim poteškoćama, jeste stanovanje uz podršku.

„To su stambene jedinice u lokalnim zajednicima, gdje osobe sa invaliditetom zajedno žive. Obično se radi o stanovima za 4-5 osoba, gdje oni zajedno stanuju uz podršku asistenta. U zavisnosti od njihovih poteškoća, asistenti su im na raspolaganju od 8 do 24 sata dnevno“, objašnjava naša sagovornica. 

Navodi primjer Saveza Sumero u Sarajevu, koji u okviru svoje organizacije ima i program adaptacije za osobe koje su dugi niz godina boravile u institucijama. Prije samostalnog života uz podršku, ove osobe prvo nauče neke uobičajene, svakodnevne stvari, kako da koriste gradski prevoz ili obave kupovinu. 
 

Foto: Sanja Lepić

 

Na pitanje koje su prepreke za provođenje deinstitucionalizacije u BiH, Sanja kaže:

„Prepreke su u našim glavama, zato što mi smatramo da je to još uvijek najbolji način zbrinjavanja. Šira javnost još uvijek nije dovoljno informisana o tome da postoje bolji, humaniji načini zbrinjavanja. Čak i roditelji, iz najbolje namjere da zaštite svoju djecu, pristaju na oduzimanje poslovne sposobnosti.“

U regiji, Evropi, pa i kod nas, radi se na tome da se ove štetne prakse zamijene, ali je potrebno da donosioci odluka implementiraju aktivnosti koje su predviđene u usvojenim strateškim dokumentima, kao što je Program razvoja socijalne zaštite za grad Banjaluku ili Plan deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite.

"Imamo strateške dokumente, ali vrlo slabo i vrlo sporo se implementiraju“, kaže ona.

Prati situaciju u Zavodu Pazarići i kaže da je užasnuta praksama koje se koriste u ovoj instituciji. 

„Ljudi treba da znaju da postoje alternativni načini smještaja, samo što je kod nas prisutan strah od zatvaranja ovih institucija, ali sve osoblje koje radi u instituciji će takođe proći transformaciju. Socijalni radnik će umjesto da radi u instituciji raditi u centru, pa će posjećivati te stambene jedinice, pružati im podršku. To je multidisciplinaran pristup, gdje se uvezuju centri za mentalno zdravlje, centri za socijalni rad i druge ustanove, kako bi dale podršku ljudima koji stanuju u tim stambenim jedinicama uz podršku, a uz to imaju i pomoć asistenata", kaže Lepić.

Anđelija Popović, apsolventica na Odsjeku za socijalni rad, Fakulteta političkih nauka iz Banjaluke, uključena je u projekat Naši glasovi – zagovaranje za prava osoba sa invliditetom. 

Fakultet političkih nauka iz Banjaluke jedan je od fakulteta sa kojim češkoa nevladina organizacija People in Need ima potpisan sporazum o saradnji, pa su studenti ovog fakulteta uključeni u aktivnosti koje provodi ova organizacija, a koje će im koristiti kao budućim socijalnim radnicima.

 

Foto: Anđelija Popović

 

"Osobe sa mentalnim invaliditetom su zapostavljena u našem društvu, nalaze se na marginama je društva, a mi mladi ljudi možemo doprinijeti da se mijenja svijest o značaju uključenosti osoba sa invaliditetom u društvo", kaže Anđelija.

Objašnjava da su osobe sa invaliditetom ravnopravni članovi društva prema svim konvencijama i zakonima.

"O tome se ne govori dovoljno i naše društvo nema dovoljno razvijenu svijest, ali drago mi je da, kad se povede razgovor na tu temu, ljudi prepoznaju da osobe sa intelektualnim poteškoćama imaju pravo da rade i da imaju društveni život, a ne da budu izolovane", kaže Anđelija. 

Ona zahvaljuje na podršci koju im je u provođenju jučerašnje kampanje pružila Unija studenata socijalnog rada, Centar za socijalni rad, Udruženje socijalnih radnika RS, profesori sa Studijskog programa socijalni rad, te Udruženje za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim osobama.