<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Šta se krije iza priče o rušenju ograde u Travniku?

PODJELE

“Srušena je ograda“, prenijeli su to svi domaći mediji kao veliku, glavnu i nadasve optimističnu vijest, koja bi nam trebala dati „vjetar u leđa“ i uvjeriti nas da su podjele u Travniku, kao i u BiH u potpunosti nestale.

09. juli 2019, 10:23

Senzacionalistička glad i nadovezivanje na netom aktuelnu priču o ljubavnom mladom paru, koji ruši barijere pa tako i tu ogradu svojom ljubavnom pričom, sklopile su se odlično kao dijelovi slagalice u ono što ljudi vole. I u konačnici u ono na šta će kliknuti. Međutim, je li zaista ova ograda simbol podjela i uspjeha, danas nakon rušenja?

„Problematika u slučaju Travničke gimnazije jeste upravo problematika čitave BiH - nepoštivanje vladavine prava i zakona. U najgrubljim crtama objašnjeno, ovdje je problem što Katolički školski centar "Petar Barbarić" - Travnik, nema pristup svojoj zakonskoj imovini, a nema ga zato što je u preostaloj trećini zgrade Gimnazije smještena Mješovita srednja škola "Travnik" koja tu postoji od raspada Jugoslavije kao nasljednica Gimnazije "Antun Mavrak" koja je tu djelovala za vrijeme bivše države”, navodi to za BUKU Andrej Jovičić, bivši učenik KŠC-a i aktivista.

On navodi i da je druga strana problema što Mješovita srednja škola broji 900 učenika koji  doslovno nemaju gdje da se “smjeste”. Radi toga se, kako navodi krenulo u izgradnju Srednjoškolskog centra prije 15 godina, a do danas je izgrađena samo konstrukcija. Budući Srednjoškolski centar, koji se prema riječima Jovičića nalazi na samo 10ak metara od zgrade Gimnazije, postao je deponija, narkomansko leglo, dom za beskućnike i poprište tri samoubojstva. A sve u centru grada.

"Kompletna situacija je iskorištena na način stvaranja privida podjela i sistema “dvije škole pod jednim krovom”, iako to u suštini i nije tako. I upravo to daje prostor za stvaranje senzacionalizma, kao i površnog informisanja, navodi Jovičić.

Za BUKU on naglašava kako je nuspojava takve situacije što su razne politike od strane bošnjačkog i hrvatskog korpusa, iskoristile to da se stvori i održava napetost tj. podjela među dvije škole, odnosno dva plana i programa - bosanskog i hrvatskog, te tako dobijamo školu koja izgleda, djeluje i funkcionira kao dvije škole pod jednim krovom, ali to nije, nego je to u suštini dva sustava i programa pod krovom jedne škole odnosno ustanove - KŠC i posljedično Vrhbosanske nadbiskupije kao jednog od osnivača Sustava katoličkih škola za Europu i de iure vlasnika zemljišta i čitave zgrade.

U cjelokupnoj situaciji čekanja “iseljavanja Mješovite srednje škole” KŠC je krenuo u estetsko preuređenje dvorišta, što je obuhvatilo i rušenje ograde te gradnju nove oko čitave zgrade te proširenja ceste i gradnja trotoara. “Sve to u suštini je vraćanje na prvobitne postavke iz 1882.” dodaje Jovičić te se tu prema njegovom mišljenju priča završava.

Navodi kako u najbanalnijem smislu ovo može predstavljati otopljavanje odnosa između dvije škole (koji trenutno nikad nisu bili bolji), a svojevrsno i kraj najvizuelnijeg simbola podjela u BiH, koji je bio korišten u razno razne svrhe, ali sada kada više nema toga, nada se da će to biti i kraj iskorištavanju za potrebe senzacionalizma.

Time pak ne želi reći da u potpunosti nema segregacije, podjela, diskriminacije i loših planova i programa. Ali govoreći za čitav obrazovni sustav u BiH dalo bi se shvatiti kako nije drugačije ni u drugim gradovima. Ipak važno je naglasiti da u pravnom smislu ovo nije primjer fenomena dvije škole pod jednim krovom, jer kako Jovičić navodi obe škole nisu državne i grad/općina/kanton/federacija/država nisu vlasnici zemljišta niti zgrade.

U naletu pozitivne energije i vjere u uspjeh padom ograde, moglo bi se reći da je nacija oduševljeno dočekala vijest, kao mogućnost da zaista jednim padom nečega materijalnog nestane mnogo toga uzrokovanog nematerijalnim, a najviše ljudskim djelovanjem.

Pozitivna je mogućnost da se učenici sreću i druže u školskom dvorištu, ali i to će prema riječima Jovičića biti teško radi toga što su smjene u različito doba. Srećom godinama već postoje omladinski klubovi poput Asocijacije srednjoškolaca u BiH i Centra za edukaciju mladih, koji već godinama rade na stvaranju boljeg okruženja za sve mlade i starije građane. Asocijacija  konkretnije djeluje i kroz građansku inicijativu "Naša škola", koja se bavi obrazovnim sistemom u BiH.

Ipak, najbolje iz ovoga jeste pobjeda manje bitke,  a to je upravo uklanjanje najvidljivije fizičke podjele. Zgrada će biti renovirana, prometnica ispred sigurnija. KŠC će ući u svoje prostorije, obojiti žuti dio u plavi ili sve u posve novu boju. I to je to.

Narod zadovoljan, ograda srušena, medijska posjećenost u porastu. Ali šta je sa kantonalnim sredstvima za završetak Srednjoškolskog centra i stvaranjem bolje klime za kvalitetno obrazovanje i bolje sutra?

Ograda je srušena, ali time je i fokus urušen, jer stvaranjem privida o pobjedi nad nečim što i nije bilo prioritetni problem, po ko zna koji put zatvorena su poglavlja o važnijim pitanjima, koja se fokusiraju na Kanton i Federaciju.

“Najveća bitka u svemu ovome tek slijedi, a to je da 900 učenika MSŠ ne završe na ulici, da se stvori klima za kvalitetnije obrazovanje, povećanje i ostanak učenika u Travniku i bolje sutra. Dakle, fokus na Kanton i Federaciju. Ne na ogradu”, zaključuje Jovičić.

U društvu naviknutom na loše i malo dobroga stvara privid najboljeg, ali gledajući realno i objektivno, vijest o ogradi bi odavno trebala biti nešto sasvim normalno u našem društvu, ali se po već naučenom šablonu radujemo za stvari koje su u svijetu normalne. Pritom ne misleći o tome šta se još krije iza zatvorenih vrata, jer makar ona bila renovirana, okrečena pa čak i otvorena, ostaje mogućnost manipulacije njima zarad ličnih interesa. Političkih, medijskih, ali i pojedinačnih. Dok mi slavimo rušenje ograde, nekima ona i dalje postoji u glavi.