Ubijeni su, to znamo, Marino Ožić Paić, Marin Boban i Jurica Torlak. Uhićen je, znamo i to, Zavadlav, a ushićeni su komentatori po društvenim mrežama.
Erupcija masovnog oduševljenja brutalnim zločinom
Takva erupcija masovnog oduševljenja nekim zločinom nije viđena od devedesetih godina. Zavadlav je preko noći od anonimnog momka poznatog policiji i sucima postao zvijezda internetskih očajnika, ljudi željnih lakih rješenja teških problema. Slavi se njegova "hrabrost", pa "odlučnost" da uzme "pravdu u svoje ruke"; piše se kako je za Split više uradio on nego brojne institucije jer je, eto, zauvijek uklonio tri dilera s ulice. Podrška se nije zadržala samo na vrućim internetskim parolama nego se proširila i na konkretne oblike pomoći pa su fanovi s društvenih mreža Zavadlavu angažirali Branka Šerića, jednog od najpoznatijih hrvatskih odvjetnika.
Heroj, mrtvi i kolateralne žrtve uzimanja pravde u svoje ruke
Činjenice kažu kako su od prve informacije da je tada nepoznati počinitelj nekog ubio na nedavno uređenom trgu na Šperunu - tri minute sporog hoda od Rive - do časa kada je Zavadlav uhapšen u kafiću Borsalino na Skalicama prošla manje od tri sata. Za to je vrijeme ubio tri osobe, tražio četvrtu, šetao ulicama s kalašnjikovom u rukama, odbacio pušku, presvukao se, otišao u kafić udaljen nekih pet minuta laganog hoda od ulaza u Policijsku upravu splitsko-dalmatinsku i naručio piće.
Prema stručnjacima, policija nije mogla uraditi ništa više od učinjenog. Čemu bi sve skupa sličilo da se ubojica odlučio bježati ili da mu je u glavi bio krvoločniji plan, uzaludno je i nagađati. Ispalo je tako kako je ispalo. Ljudi šokirani mecima koji su se slučajno zabili u njihov automobil i svi oni uznemireni pucnjavom po gradu svedeni su na kolateralne žrtve "uzimanja pravde u svoje ruke".
Zapravo, Zavadlav nije uzeo pravdu nego kalašnjikov kojim je zaustavio tri života. Sva trojica ubijenih spadaju među one koje obično nazivamo osobama dobro poznatima splitskoj policiji. Jedan od njih, Jurica Torlak, prije šesnaest je godina motorom usmrtio osmogodišnju djevojčicu, otišao s mjesta nesreće i za to dobio trogodišnju zatvorsku kaznu uz trogodišnju zabranu upravljanja vozilom. Ukratko, sve što napišemo o ovom slučaju govori o dubokom i vjerojatno nepovratnom sunovratu Republike Hrvatske, države čije institucije nemaju gotovo nikakav kredibilitet. I o masi žednoj krvi.
Matić: Nitko nije trebao umrijeti
Sociologa Renata Matića zamolili smo za komentar cijele situacije, a naročito podrške ubojici. Po njegovom sudu, ona govori o nepovjerenju u institucije, a ne o društvenoj patologiji.
"Svi su jučerašnji životi u Splitu mogli, trebali i morali biti sačuvani da su žrtve od samog početka sukoba sa zakonom doživjele takav odgovor pravne države koji bi ih odgurnuo dalje od devijantne karijere. Sve je to izostalo", navodi u pisanom odgovoru Matić pa očekivano adresira krivnju.
"Ekscesi postaju redovite pojave"
"Ovaj događaj, kao i stradanje nemoćnih ljudi u privatnom domu, mogli su i trebali biti spriječeni unutar odgovornosti pravne države. U stabilnim društvenim uvjetima sankcije obeshrabruju kriminal i poigravanje sa zakonima, ali i pomažu u ostvarenju višestrukih preventivnih učinaka. Tako će svako kazneno djelo za sobom povući pravni odgovor, ali i javnu osudu kao moralni odgovor javnosti, što u sinergijskom smislu ne ostavlja dvojbu oko toga isplati li se kriminal ili ipak ne. Nasuprot tome, društvena stvarnost u kojoj mehanizmi formalne socijalne kontrole dopuštaju pojedinačnoj devijantnosti da ostane nekažnjena ili se kazneni progon namjerno izbjegava kako bi se potom neki kriminalni čin pokušao opravdati ratnim okolnostima ili 'višim ciljevima', otvara širok prostor mogućnosti da pojedinačni eksces postane redovita pojava", opaža Matić, a mi ćemo ga nakratko prekinuti kako bismo podsjetili da su u nedjelju na izvanrednoj konferenciji za novinare na pitanje odakle ubojici kalašnjikov čelnici splitske policije rekli da smo zemlja izašla iz rata. Što je točno, ali rat je završio 1995., a sada je 2020. godina.
"Sramotni primjeri s vremenom postaju poželjni uzori"
Vratimo se Matiću.
"Nepoželjni i sramotni primjeri vremenom postaju poželjni uzori, ratni profiteri pretvaraju se u uspješne poduzetnike, a njihovom 'sposobnošću' i 'u ime razvoja' članovi društva koji su desetljećima stvarali društvena dobra preko noći ostaju bez svog udjela i bez radnih mjesta", opaža naš sugovornik.
"Očajničko uzimanje pravde u svoje ruke"
I zaključuje: "Pravna država postoji kako bi svakome tko živi dobronamjerno i u dobroj vjeri pružila usluge, od stručne profesionalne podrške, pa do zaštite od kriminala i od onih sugrađana koji su odlučili živjeti izvan zakona i žele doći do materijalnih ciljeva ugrožavajući druge. Kad imamo iskustvo da to ne možemo dobiti, što nam preostaje? Život u stalnom strahu i povlačenju, bijeg ili, ono najgore, očajničko uzimanje pravde u svoje ruke. Mislim da podršku kojoj svjedočimo prije svega treba shvatiti kao ozbiljno upozorenje društvenim akterima koji imaju moć, a time i odgovornost, urediti društvo do mjere da se ovakav slijed događaja više ne ponovi."
Samo što ne znamo tko bi to mogao shvatiti. Opara? Plenković? Grabar-Kitarović? Božinović? Neurotici s društvenih mreža?
