Fašizam je, prije svega, fenomen relativno novog datuma. Prisjetimo se, uostalom, njegovih začetaka u Italiji u prvim desetljećima XX. stoljeća, i Benita Mussolinija kao njegove personifikacije u tom vremenu. Naravno, svoju eksploziju fašizam je doživio nešto kasnije – u Italiji, Japanu, u relativno najprepoznatljivijoj formi vjerojatno u Njemačkoj u vrijeme njemačkoga nacizma.
Te činjenice, s druge strane, danas su nerijetko razlog da se svaki tip manifestacije fašističke ideologije – iako, u slučaju fašizma je u klasičnom smislu riječi problematično govoriti čak i o ideologiji – svodi na forme koje je imao u prvoj polovici XX. stoljeća. A to, uz dodatak da su neka obilježja fašizma iz njegovih začetaka indikativna i u njegovim suvremenim oblicima manifestacije – da se radi o autoritarnom obliku vlasti koji na potporu u pravilu računa kod ekstremno desnih političkih filozofija – ipak ne može izdržati iole ozbiljnije teorijsko propitivanje fašizma kao filozofskog, sociološkog, psihološkog, uopće teorijskog fenomena.
Da bi se, drugim riječima, fašizam moglo shvatiti kao svevremenski fenomen, puno prihvatljiviji od tradicionalnog je pristup koji polazi od minimuma kriterija čije je ispunjavanje svojevrsna garancija da se radi o političkoj filozofiji koja je po svojoj strukturi fašistička. Umberto Eco, primjerice, formira listu od čak 14 obilježja karakterističnih za fašizam kojeg on označava terminom ur-fašizam ili vječni fašizam (1) . Za ur-fašizam je, naglašava Eco, indikativan kult tradicije, potom kult akcije zbog akcije, tretman neslaganja kao izdaje, strah od razlike, individualna ili socijalna frustracija, opsesija zavjerom, razumijevanje pacifizma kao trgovine s neprijateljem, prijezir prema slabijem, te selektivni/kvalitativni populizam i, na koncu, novogovor.
Naravno, da bi se moglo govoriti o elementima fašizma nije neophodno prisustvo svih 14 njegovih vrijednosnih obilježja (2). Naprotiv, nerijetko je dovoljno prisustvo i samo jednog od tih obilježja , uz dodatak dakako, što ih je više prisutno fašizam je samo jasnije artikuliran.
S druge strane, u vremenu u kojem živimo fašizam je nerijetko zakamufliran u pristojne ultra-konzervativne pokrete, klerikalističke organizacije, populističke stranke, a kao ideologija se reinkarnira u vrlo velikom broju formi – u formi nogometnog huliganizma koji se krije iza patriotske euforije i patriotskih transparenata, potom homofobije koju siju različiti religijski fundamentalizmi, promicanju nasilja i netolerancije, ksenofobije, nacionalizma, ratnohuškačkog militarizma, mnogim drugim pojavnim oblicima.
Stavi li se, pak, pod lupu analize BiH, elemente fašizma o kojima govori Eco, a i raznovrsnost formi njegove kamuflaže može se sresti na gotovo svakom koraku. Pri tome je neupitno da su glavni centri osmišljavanja i ohrabrivanja fašizma, i kao ideološke platforme i kao svakodnevne prakse, centrale etnonacionalističkih političkih filozofija koje upravljaju društvenim procesima u BiH prije svega, ali i drugih koje se s njima natječu u iskazivanju svoje pozicije „istinskih zaštitnica“ vlastitih etnija pod svaku cijenu. Zar se, uostalom, o natruhama fašizma ne može govoriti u zahtjevima za izmjenama Ustava i Izbornog zakona kojima se, inzistiranjem na posebnom pravu „konstitutivnih“ naroda – da se ne govori o reduciranju tih prva na samo dijelove tih naroda na prostore gdje je on nominalno većinski – ionako prepoznatljiva diskriminacija među građanima dodatno povećava. Zar fašizam kao vrijednost nije u stvaranju kulta „vođe“ koji je u BiH predvodnik borbe za „pravednu“ stvar – i kojem podređeni i odgovorni moraju biti svi ostali – a svi oni koji na to ne pristaju, osuđeni su na poziciju izdajnika, kvislinga, i tretiraju se kao pokretne mete čije uklanjanje ne podrazumijeva i adekvatnu društvenu odgovornost. Prisjetimo se, uostalom, fizički likvidiranih, za koje se sumnja da su „neslavan“ kraj doživjeli zbog nelojalnosti ili otvorenog suprotstavljanja „vođi“.
Natruha tog tipa ideologije, objektivno govoreći, oslobođeni nisu ni vrhovi političkih partija koje se legitimiraju građanskima, ali u funkciji vlastitoga preživljavanja nerijetko eksploatiraju različite, i za društvene procese vrlo opasne forme populizma. Priča o patriotizmu, uostalom, vrlo često završava u vokabularu, a i praksi koja je po svome podtekstu fašistoidna. A te priče, prisjetimo se, ne nedostaje i Bosni i Hercegovini – i ne dolazi samo iz partija s nacionalnim predznakom.
Naravno, vrhovi etnonacionalističkih političkih filozofija svoju potporu raznolikim formama fašistoidne svijesti i svakodnevne prakse iskazuju na najrazličitije načine. Pažnja javnosti je, dakako, koncentrirana na svakodnevne izjave lidera tih filozofija koje ohrabruju i fašistoidni milje i fašistoidno svakodnevno ponašanje. No, ista fašistoidna manifestacija se svakodnevno može identificirati i u praksi državnih institucija koje su pod kontrolom navedenih filozofija. Nisu, primjerice, školski udžbenici ni kreirani ni odobravani u vrhovima političkih partija nego u državnim institucijama – a u njima se razvijaju vrijednosti koje su izravno fašistoidnog predznaka ili fašizam kao sistem vrijednosti ohrabruju. Ili, ne onemogućuju pravo na jezik pripadnicima drugih naroda političke partije i njihovi vrhovi – iako takvo onemogućavanje podupiru – nego državne institucije pod njihovom kontrolom.
Velike zasluge za formiranje dominantnog sistema vrijednosti u svakom društvu pripadaju i medijima. A kakvom sistemu vrijednosti kumuju bosanskohercegovački mediji? Onom kakvom su sklone i političke filozofije pod čijom, izravnom ili neizravnom kontrolom se i sami nalaze. Pri tome se, dakako, ne misli samo na medije pod izravnom državnom kontrolom – javne RTV servise na državom i entitetskom, radijske i TV emitere na kantonalnom i općinskom nivou – nego i na veliki postotak komercijalnih, elektroničkih i printanih medija, o novim medijima, Internet portalima posebice, da se i ne govori. Nacionalizam, jezik mržnje i netrpeljivosti, ali i sve ono o čemu zbori Eco, na njima su sistem vrijednosti kojim truju čitav javni prostor – i zbog toga ne trpe nikakve sankcije. Naprotiv, vrlo često imaju poziciju posebne brige državnih institucija, bilo da ih se izravno pomaže, nerijetko i u potpunosti financira iz budžetskih sredstava različitih nivoa organizacije države, bilo da im se zbog njihove odanosti temeljnoj ideji osiguravaju druge pogodnosti. Zapravo, osim što izravno potiču i promoviraju i fašistoidni vokabular i vrijednosti iz arsenala fašizma, mediji su u bosanskohercegovačkom slučaju među najzaslužnijima i za udomaćivanje novogovora o kojem govori talijanski književnik Umberto Eco. Podsjetio bih, uostalom, jer je po srijedi slučaj najnovijeg datuma, na nerijetke komentare povodom nominiranja, a potom i ulaska u najuži krug kandidata za Oskara filma Quo vadis, Aida? – a tek se može naslućivati što bi se moglo događati ako film gospođe Žbanić i dobije Oskara. Podsjetio bih, potom, popularne TV emisije, čak i tok-šoue, koje obiluju novogovorom o kojem zbori Eco.
Zahvaljujući gotovo koordiniranom isijavanju i promoviranju ideja i vrijednosti iz apostrofiranih izvora – i centrala političkih partija i državnih institucija i medija – fašizam kao sistem vrijednosti, bilo nam prvo ili ne, postaje sve prepoznatljiviji stil života prosječnoga bosanskohercegovačkog čovjeka.
Nerijetko ga on, istina, i nije svjestan ali je 30 godina duhovnoga drila proizvelo takav životni stil kao prirodan, logičan, stih koji se podrazumijeva, koji je „evropski“ i „krunski dokaz“ oslobađanja od stega komunizma i definitivne pobjede demokratske svijesti i ljudskih i građanskih sloboda. Ne želim izreći kako je BiH postala dominantno fašističko društvo, ali da joj takva opasnost sve snažnije prijeti, to je teza od koje ni sam ne bih pobjegao.
________________________________________________
1. Tu listu Eco je strukturirao u predavanju Vječni fašizam, kojeg je, a povodom obilježavanja oslobođenja Evrope od fašizma, održao na Sveučilištu Columbia, a isto je objavljeno prvo u „New York Review of Books” 22. juna 1995., a potom i u „Utne Reader” u prosincu iste godine. Za potrebe ove analize korišten je prijevod napravljen prema oba izdanja – pri čemu je razlika između njih samo u tome što drugo izdanje ima podnaslove – u Peščaniku od 21.10.2010. godine (https://pescanik.net/vjecni-fasizam/, pristupljeno 22.03.2021.)
2.“Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički.“ (https://pescanik.net/vjecni-fasizam/).
Tekst je nastao u okviru javne debate na temu „Postajemo li fašističko društvo?“ koju organizuje Magazin BUKA.
Ostale tekstove iz javne debate možete pročitati OVDJE.