<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Sergej Trifunović za BUKU: Moj posao počinje tek kad padne Vučić

PODKAST INTERVJU

Prvi od pet podkasta intervju je sa Sergejem Trifunovićem, liderom Pokreta slobodnih građana

17. juni 2020, 12:17

Portal BUKA započeo je serijal regionalnih intervjua i podkasta koji se tiču situacije u regionu. Naša prva destinacija bila je Srbija.

Prvi od pet podkasta intervju je sa Sergejem Trifunovićem, liderom Pokreta slobodnih građana.

U razgovoru za Buku objašnjava svoje razloge za ulazak u politiku i izlazak na izbore, bez loših riječi o bilo kome osim o režimu Aleksandra Vučića, za kojeg kaže da će pasti sigurno, kad tad, naglasivši da se bori za taj dan poslije, i šta će biti nakon toga da je to mnogo važnije od samog poraza ove vlasti. Trifunović izlazak na izbore smatra bitnim segmentom te borbe, a njegova traje preko 20 godina, što jeste podvig, bez obzira na rezultat.

 

Buka: Sergej, iduće nedjelje u ovo vrijeme će biti izbori. Ti si sa pokretom koji vodiš odlučio da izađete na izbore. Jedan dio opozicije je odlučio da ne izađe. Imam osjećaj da je taj sukob između onih koji izlaze i onih koji ne izlaze na izbore postao bitniji od primarnog cilja. 

Trifunović: Da, to je najtačnije od svega. Živa istina. Tužno je što je tako. Mi volimo da se usitnjavamo. Mi smo gomila nepraktičnih idiota, naravno egoističnih i egomanijačnih, koji ne mogu da se slože. Niko ne može da spusti gard i svoju sujetu, da pređe preko nekih stvari da bi se udružio oko nekog korisnog i praktičnog cilja. Hajde da nađemo najmanji zajednički sadržalac oko kog možemo da se složimo. Recimo, svi bi trebalo da se složimo da SPS ne treba da postoji. Mislim da bi se oko toga složili i bojkotaši i ne-bojkotaši. Ja sam čak i rekao, u momentu dok sam još razmišljao, ’ok, ja sam novi u politici, neću da pravim sad disonantne tonove, neću da smetam, ’ajde ići ću s ovim ljudima’… I tu sam, recimo, imao veliki fajt sa Srbijankom (Turajlić, čllanica Političkog saveta PSG,  prim. aut), koja je rekla: ’Dečko, nemam ja šta da tražim sa njima.’ Ja joj kažem: ’Ok, gospođo, ’ajde da spustimo gard, pa ćemo da budemo pomiritelji, ipak mislim da je ujedinjenje opozicije važnije.’ 

I onda sam shvatio da ta priča o bojkotu za mene lično nema nikakvog smisla, da su ljudi u kampanji bojkota u jednom trenutku u septembru otišli do Mladenovca da polepe nalepnice ’Bojkot’ i to je bilo sve od te kampanje. Ja sam rekao:  ’Ovo ne može ovako, ’ajde nešto da radimo.’ Meni je, odmah da ti kažem, bojkot mnogo lakši. Ja sam sredio čamac pre mesec i po dana na Dunavu, nisam stigao da ga vidim ni jednom. Mnogo lepši bi mi život bio da sam u bojkotu. 

Buka: Šta imaš od života sad kad ste se odlučili da ne idete u bojkot?

Trifunović: Imam haos, pakao. Imam momenat da sam krenuo na izbore i da su sve naše snage mobilisane za to. Ustajem u sedam, gasim se u dva. Mislim da sam dvaput u okviru izborne kampanje uspeo da dođem kući, istuširam se i legnem u krevet. Ali, okej, imam cilj, imam volju, imam ljude koji mi pružaju podršku u smislu, ’bravo, majstore, imam za koga da glasam’, i onda mi oni daju smisao. 

 

 

Buka: To je jedini smisao? Neki ljudi koji su se odlučili da ne bojkotuju izbore. Pazi, imamo permanentni bojkot. Imaćeš skoro 40 posto ljudi koji uopšte ne izlaze na izbore. Ove godine će im se pridružiti veliki broj onih koji bi glasali za opoziciju koja je odlučila da ne izađe.  

Trifunović: To su oni ljudi koji čekaju da se steknu uslovi. To je ono što je nekad davno Rambo (Amadeus, prim. aut.) pričao kad je išao u Sloveniju da svira ’92: ja sam od onih koji dođu čamcem, pa zabace udicu, znaš, sad imaš ove ’ledolomce’ kojima trebaju uslovi. Nemamo mi uslove. Uslovi su luksuz. Prvo, nikad nećemo imati uslove pod ovim čovekom i onda stvarno ne znam šta čekamo. Pritom, ne samo ovde, kog đavola čekamo u Republici Srpskoj, kog đavola čekamo u Bosni i Hercegovini, kog đavola čekamo u Hrvatskoj. Svuda je taj slogan ’Šta čekamo?’ 

Buka: Da, stalno se čekaju ti neki idealni uslovi, to je činjenica. Ali, s druge strane, ne možemo da ignorišemo tu ogromnu moć koju ima Vučić.

Trifunović: Pa neka ima, šta da mu radim, imao ju je i Sloba.

Buka: Ti si se bunio i protiv Miloševića. Možeš li da uporediš to? Koja je u ovom trenutku Vučićeva snaga u odnosu na Miloševića? 

Trifunović: Sloba je nasledio jednu ozbiljnu državu i u njoj ozbiljnu aparaturu, i Sloba je bio dostojanstven neprijatelj. Tu je sve otprilike bilo crno-belo. U momentu kada je pao Sloba, što je ljudima izgledalo nemoguće, kao što je ljudima nemoguće da će da padne Vučić, 20 dana ranije ubijen je Ivan Stambolić. To je momenat kad je Milošević izgledao nepomerljiv. Da si nekome u trenutku kad je ubijen Stambolić rekao da će Sloba da padne za 20 dana, rekli bi ti: ’Daj, ne lupetaj gluposti’. Ja mislim da je ovo jedan naduvani balon. Neko je rekao da se istorija ponavlja dvaput, jednom kao tragedija, jednom kao farsa. Ovo je ono ponavljanje kao farsa. Vladavina Aleksandra Vučića je farsična verzija vladavine Slobodana Miloševića. 

Buka: Koliko sam uspeo da pratim tekstove o posljedicama bojkota i ne-bojkota, računa se s tim da će nezadovoljstvo ljudi svakako biti veliko i to je jedno od objašnjenja zašto ne treba izlaziti na izbore, jer svakako će protesti sve to da pometu. Da li možemo računati s nekim velikim protestom?

Trifunović: Naravno da ne. Ja sam kumovao protestima od momenta kad je Borko Stefanović prebijen u Kruševcu (novembar 2018. godine, prim. aut.). Ja sam 20 dana pre toga zvao Đilasa (Dragana, lidera Stranke slobode i pravde, prim aut.), Sašu Jankovića koji je još uvek bio predsednik Pokreta slobodnih građana, Mariniku Tepić (narodnu poslanicu, prim. aut.), Vuka Jeremića (predsednika Narodne stranke, prim. aut.). Bio je sastanak u Maderi. Hteo sam da pokrenem socijalne proteste, pošto je Lončar (Zlatibor, ministar zdravlja) ušao sa UKP-om (Uprava kriminalističke policije) u moju fondaciju, zato sam zvao njih da mi daju podršku da pozovem ljude na ulice po socijalnim temama.  Ja sam mislio da je vreme za socijalne proteste. Oni su bili u fazonu, ’okej, pružićemo ti podršku’. Međutim, 20 dana nakon toga desi se Borko, štangla u glavu, mnogo veći povod. Pozvao me je Đilas i zove me na tribinu u Starom gradu. Pitam, povodom čega. Kaže, pa Borka su pretukli. Ja kažem: ’Čoveče, to je pokušaj ubistva, kakva crna tribina, ’ajmo na ulice’. Dan pre šetnje u Beogradu, mi se čujemo i ja pitam: ’Koliko ljudi očekuješ?’ Kaže: ’Pa, ako bude tri hiljade, puna kapa.’ Sutradan kad smo stali, ja sam snimio tu kolonu, tu je bilo oko 13-14 hiljada ljudi, i ja sam shvatio da smo mi mnogo potcenili bes i nezadovoljstvo naroda. Opozicija se stalno kreće kalkulacijom u odnosu na bes naroda. Pritom, ja ne znam kako je kod njih, ali bes naroda je moj lični bes. Ja sam ušao u politiku, jer ja više to ne mogu da gledam i da trpim, niti hoću. Ja još uvek nisam političar, ja sam narod. Ja kažem, ’ ’Ajmo sad svake subote.’ Kažu mi: ’Ma ne, nećemo, nema snage za to.’ Ja na kvarno napišem tvit, ’Sledeće subote ponovo šetnja’ i u jednom trenutku vidim 622 retvita. Đilas me zove: ’Jesi ti normalan, sad smo imali sastanak, kako možeš da zoveš ljude na ulice.’  Oni su se stalno plašili da zovu ljude na ulice. Onda kad su ljudi počeli da izlaze na ulice, umesto da omasovimo to, mi smo opet počeli to da sitnimo. Mi smo stalno kalkulisali s tim nezadovoljstvom naroda i tako nam se i vratilo, tako su ti protesti i razbijeni. Onda, jedan deo opozicije se prilično potrudio da mene zadrži što dalje od mikrofona, jer sam već ušao u politiku, da ne bih nekome oteo nekakve nevidljive glasove. Stalno je neka kalkulacija, uvek je neka kalkulacija, i meni je to malo dopizdelo. Onda Vuk Jeremić izađe i kaže: ’Vučić će pasti na protestu 13. aprila.’ Kako to možeš da kažeš? Tu se skupilo 30.000 ljudi. To je maksimum koji mi u tom trenutku, sa takvim vođenjem protesta i sa takvom kalkulacijom možemo da izvedemo. Tako da, od cele te priče o građanskoj neposlušnosti i protestima nema ništa u ovom trenutku, sa ovim vođenjem, sa neodlučnošću i ovako nejasnim idejama.

Buka: To što ti pričaš o sukobima unutar opozicije je svima jasno. 

Trifunović: Nije. Možda je tebi jasno sa strane, ali ovde ljudima to nije jasno. 

Buka: Hipotetički, ulazimo u momenat da vi osvojite dovoljno glasova da uđete u Parlament. Misliš da ćete više postići ulaskom u Parlament nego građanskim aktivizmom mimo Parlamenta?

Trifunović: Znaš li gde je Marinika Tepić (opoziciona poslanica) pričala o Aleksandru Obradoviću (uzbunjivač iz fabrike oružja Krušik op.a.)? U Skupštini. Ne bi se to desilo da je bila van Skupštine. Nedostajaće mi Marinika Tepić. Nedostajaće mi i Boško Obradović. Ti kao narodni poslanik imaš mnogo veći prilaz nekim materijalima, korpcijama, pizdarijama nego kao čovek koji je van institucija. Ti si ništa. Ovaj jedva čeka taj momenat da si van institucija. Pogrešna je priča mi ćemo njemu da damo legitimitet. Kakav crni legitimitet. To je glupa priča.
  
Buka: Demokratija je matematika. Izbori će u Srbiji biti važeći koliko god ljudi da izađe na izbore. 

Trifunović: Biće. To ne shvata većina u Srbiji. Većina u Srbiji misli da će Vučić imati malu izlaznost pa će međunarodna zajednica, koju 90 posto opozicije ne priznaje, jer se ne izjašnjavaju po pitanju EU, misli da će doći neko s magičnim štapićem da kaže: ’Ne, ne, ovo nije legitimna skupština, ti to Aleksandre moraš da rasturiš pa ponovo na izbore, pa da obezbediš opoziciji fer i dobre uslove, pa će onda opozicija s tim dobrim uslovima da uradi nešto malo jače.“  

 

 


Buka: To se neće desiti. Svijet ima mnogo većih problema. 

Trifunović: To ti znaš da se neće desiti. Ovde ljudi to tako ne vide. 

Buka: Ako će stvari izgledati gore, ako su ljudi sve ranjiviji, ako će moć političara biti još veća, na koji način zaista artikulisati bijes ljudi ako ne postoji ta masovnost koja može i elementarno da ošteti?

Trifunović: Upravo sam vodio razgovor sa dečkom koji je u grupi od 30 posto onih koji ne glasaju. Ja kažem: ’Vi, koji ne glasate, vi nas držite kao taoce. Sve nas. I tebe. I ti držiš svoju majku, i sestru, i brata i prijatelje’; a on kaže kao ’ja ne glasam’. Šta znači to ’ja ne glasam’? U Švedskoj kažu da ti ako ne želiš da učestvuješ u političkom životu, ti ne želiš da sediš u sobi u kojoj se odlučuje o tvojoj sudbini. Vrlo jednostavno. Mi nemamo ni taj demokratski kontinuitet, ni političke svesti o tome da mi odlučujemo o svojoj sudbini. Objasniti ljudima apstinentima da je glavni razlog zašto mi imamo ovakvu vlast upravo taj što oni ne izlaze na izbore i da Vučić vlada sa 25 posto. Najporaznija stvar u celoj priči je što Vučić vlada sa 25 posto. Jer 55 posto ljudi izađe na prošle izbore, oni su legitimni bez obzira što 45 posto glasača uopšte nije izašlo jer nema za koga da glasa ili već neće, ili se gadi ili nisu usloviili ih boli uvo i onda naravno da Vučić Vlada. I vladaće 100 godina. I ti na sve to imaš bojkot te male ekipe koja u Srbiji ima nekih milion i 600.000 glasača I sad od tih 1.600.000 koji bi glasali, neće glasati 250.000 koji su u bojkotu. Ti na tih 45 posto dodaš tih 250.000, kao dodatni kamen oko vrata. To je potpuni užas. 

Buka: Da li su uopšte pomirljive sada već djeluju nepremostive, razlike?

Trifunović: Nemam vremena time da se bavim. Niko od nas nema vremena. Bojkotaši će imati, mi sasvim sigurno nemamo. Ne želim da pravim podelu između bojkotaške i opozicije koja izlazi na izbore. Ja sam čak i molio Vuka Jeremića u jednom trenutku, pošto je imao taj tvrdi narativ da su krenula dva voza i da se više nikada neće sresti. Rekao sam mu, polako, hajde da se složimo da imamo isti cilj, istog neprijatelja i dva potpuno različita stava kako se boriti s tim neprijateljem. Vi ste za bojkot, mi još uvek razmatramo izlazak na izbore, hajde da se složimo oko toga da imamo isti cilj za početak, pa ćemo da vidimo da li će dva voza da se sretnu ili neće da se sretnu. Uopšte, stvaranje te priče da su u pitanju nepomirljive razlike su budalaštine. Mislim da ljude koji imaju isti cilj treba da se dogovore oko toga da imaju isti cilj, iako su im sredstva različita. 

Buka: Glavna kritika budućeg angažmana, jer svi procenjuju da ćete ući u Parlament, jeste da ćete biti opozicioni fikus.  

Trifunović: Ja sebe nikada nisam doživljavao kao fikus. Taj film gledati nećete. Mene kao fikus gledati nećete.  

Buka: Koja obećanja vi kao pokret dajete?

Trifunović: Ja ne dajem nikakva obećanja. Obećao sam ljudima tog 13. aprila da neću davati nikakva politička obećanja nikada, osim da ću dati svoj maksimum maksimuma. 

Buka: U čemu?

Trifunović: U svemu. 

Buka: Znači, cilj je da se Vučić oslabi. 

Trifunović: Apsolutno. To je jedino što mogu da obećam i što hoću da obećam. Ne mogu da obećam da će Vučić pasti na ovim izborima, jer neće. Kad bi sad, recimo, Vučića pogodio kamen u glavu, ništa se ne bi desilo. Bio je zanimljiv brat Vesne Pusić (Zoran Pusić) kad je sleteo Ante Gotovina iz Haga, bila je emisija na HRT-u i on je rekao da mu je jedino žao što će Hrvatska ostati uskraćena za katarzu. To bi se isto desilo kada bi Vučića pogodio kamen u glavu, mi bi preskočilijednu demokratsku stepenicu u osvajanju slobode. Nažalost, ova sloboda i ova demokratska tekovina se moraju praviti. Cela ova priča o 20 godina jednog interegnuma, gde smo mi prespavali noć između 5. i 6. oktobra, je zapravo priča o jednoj lestvici koju smo preskočili, jer smo zaspali. Ja nisam ovde da padne Vučić, on će da padne svejedno. Ja sam ovde da se desi taj šesti oktobar. Moj posao počinje tek kad padne Vučić. Ja sam više zagledan u to kakvu ćemo državu da napravimo i kako ćemo da je pravimo, nego da li će Vuči da padne ili ne. Time će da se bavi Olja Bećković. Mene više ovo brine, jer sam video šta se desilo sa DOS-om. Oni su utrli put ovim istim govnarima, ovima što ih zovu žuti i crni. 

 

 

Buka: Ti si učestvovao u svim protestima u Srbiji. Pomenuo si u jednom momentu da niko nije mogao da pretpostavi da će Milošević da padne 20 dana posle svega. Sad si rekao da će Vučić sigurno da padne. 

Trifunović: Mi moramo da radimo na tome da ga kidamo. Ljudi zaboravljaju jednu stvar. U momentu kad smo bili na ulicama 1996/97, i to ne subotom u šest, nego svaki dan, pri tom univerziteti svi zauzeti, svi studenti sa svojim profesorima zaključani na univerzitetima, grad je pod našom opsadom. U tom momentu Vuk Drašković, Zoran Đinđić i Vesna Pešić su poslanici Parlamenta Srbije koji nas vode na ulicama. Ja ću biti u skupštinskoj Sali. Meni do ulice treba 10 metara. U tom trenutku mi smo imali 35 gradova, opozicija je držala, a sad hoćemo da mu predamo i ovo malo što imamo – evo ti Šabac, evo ti Stari grad, Paraćin, evo ti Svilajnac. I sad da mu daš sve, a video si kako izgleda kad ima sve za vreme korone. Pa nisi idiot, nisi budala. 

Buka: Šta ti imaš od ovoga?

Trifunović: Glavobolju. 

Buka: Kad smo prije par godina razgovarali u Mikseru rekao si mi – ja sam glumac, nisi mie pitao ni jedno pitanje o glumi. Kad si zadnji put dao intervju o glumi?

Trifunović: Pre tri dana. 

Buka: Svi pominju neke tvoje razloge zbog kojih ovo radiš, da te Vučić platio, gomila je raznih verzija. Koja je tvoja misija u svemu ovome?

Trifunović: Tvoj kolega Ernest Marinković s Televizije Rijeke mi je rekao: ’Ej, nemoj mi samo reći da ovo radiš za opće dobro’. Zato što je opće dobro moje dobro. Poenta je u tome što 80 posto mojih ortaka nema para piće da plati. Mislim da ti je sve jasno. Ja super živim, ali ljudi oko mene ne žive lepo. Jasno mi je gde živim. Nisam lik koji zatvara oči. Nisam ih zatvarao ni 1991, ni 1997, ni 2000. Nisam zatvarao oči ni kad sam pravio fondaciju za decu. Nisam lik koji zatvara oči. 

Buka: Da, ali bi imao mnogo više posla, mnogo više priče o glumi da nije bilo tog angažmana.

Trifunović: Ne, ja ne bih uopšte više pričao o glumi. Ne bi davao intervjue. Glupo je pričati o glumi. Imam dva izgovora za novinare, pošto mrzim i njih i intervjue – dosadno mi je to sve. Dvadeset pet godina to radim. Kad glumim, kažem da radim i ne mogu da pričam o tome, a kad završim da je sve što sam imao da kažem sabio sam u taj lik i delo i glupo mi je da pričam o tome. Ovde je potpuno kontra situacija. Ovde stalno moraš da ponavljaš iste stvari. I ne bežim od toga. Ja sam otvaračem za konzerve otvorio lobanju, izvadio nervni sistem, namotao ga, stavio u foliju, u kesu, u podrum. Biće sve dobro. Mi ćemo ovu priču završiti, jer ja nikada nisam počeo nešto da to nisam završio.Ja sam sebi dao 12 godina kao optimum za bavljenje politikom. 

Buka: Koliko se već baviš?

Trifunović: Godinu i po dana. Računam na momenat. Tu ja hoću da budem budan. Tog 6. oktobra hoću da budem budan, tu s euključujem sto posto. Ovo je asada samo mlaćenje. Biće sve ovo kako treba. 

Buka: Kratko samo, šta poručuješ ljudima u nedelju za izbore?

Trifunović: Pokažite dostojanstvo, pokažite muda, da odlučujete o svom životom, da ste vlasnici svog života, da vam je stalo i izgradimo ovu tekovinu koja se fakat brani i osvaja glasom.  Lako ćemo za ulicu. Lako ćemo za građansku neposlušnost. To će doći. Mi smo i 5. oktobra izašli na ulice jer su nas pokrali na izborima na koje smo prethodno izašli. Mi smo i 1996/97 izašli jer su nas pokrali na izborima na koje smo prethodno izašli. Dakle, nema bez učešća u izborima besplatnog ručka. U bojkotu ne vidim šta može da se uradi. Bar me nisu ubedili. 

 

 

 

 

AUDIO INTERVJU POSLUŠAJTE OVDJE