BUKA: Domaći, ali i pojedini svjetski mediji pišu kako je BiH na ivici sukoba, govore kako je mir ugrožen, 220 organizacija civilnog društva i obrazovnih institucija je poslalo pismo na 100 adresa ambasada, institucija u kojima traže sankcionisanje ratnohuškača. Kako biste Vi ocijenili političku i bezbjednosnu situaciju u BiH?
Nijedno od navedenih upozorenja i izraza zabrinutosti nije bez razloga. Situacija je politički nestabilna, kako u BiH, tako i u regionu, dok je sama EU podijeljena u momentu kada bi to najmanje smjela biti. Na naplatu nam dolaze decenije političkog mešetarenja pod krinkom nacionalnog jedinstva. Jedno je sasvim jasno - vladajući političari iz BiH su regionalno i globalno potpuno irelevantne figure. Ništa što su uradili u proteklim decenijama niko respektabilan nije uzeo za ozbiljno, niko ih ne doživljava ravnopravnim partnerima, nisu predmet ozbiljnih razgovora, i na dnevnom redu se mogu naći samo kao izvor prijetnje i glavobolje, dok ih niko ne percipira kao izvor rješenja. Osim njihovih birača stjeranih u kut između prijetnji i želje za pripadanjem kakvom takvom kolektivu. Promjena nam nikada nije bila neophodnija, i s obzirom na to da nam je 22. na dohvat ruke, time će građani biti sve stisnutiji od strane SNSD-a, HDZ-a i SDA u ove kuteve. Što se tiče rata, to je uvijek nezahvalno prognozirati. Nakon iskustva posljednjeg rata, jasno je da je za rat potrebno jedno, a ne dvoje. Pitanje je samo koliko je to jedno spremno da ga pokrene. U ovom trenutku ne vidim ekonomsku, vojnu ni infrastrukturnu spremnost bilo koga da ga pokrene. To, naravno, ne znači da je bezbjednosna situacija dobra. U ovakvoj atmosferi nije nezamislivo da očaj ljudi poput Dodika i interes za insceniranim incidentima ne budu paralelno rasli. Da su spremni učiniti baš sve za pozicije, već su nam demonstrirali. Pitanje je hoćemo li im dozvoliti?
BUKA: Dodik je sve bliže odluci o povlačenju iz tri institucije na nivou BiH, je li to moguće, teško da sada može naći opravdanje pred biračima za povlačenje odluka?
Ne sumnjam da je na deklarativnom planu većina Dodikovih birača za što više samostalnosti RS-a. To je pozicija inercije, a ne stvarnog interesa. Kada se uključi racio, dolazi se do kalkulacija da nikome od njih nije jasno zašto bi mu u slučaju veće samostalnosti RS-a bilo bolje, ali vrlo jasno može pretpostaviti kakvu bi žrtvu morao podnijeti ako bi se Dodik odlučio za tu avanturu. Tako da mislim da tu birači ne igraju veliku ulogu. Više se radi o tome da li se on smije povući iz nekih drugih razloga, koliko je zaglavio kao igrač određenih geopolitičkih interesa, prije svega Rusije, Srbije, ali i ekstremne desnice unutar EU. Pazite - duboko kompromitovane ljude je lako ucijeniti, jer je sasvim dovoljno materijala. U tom smislu je Dodik bespomoćan, ako postane preveliki trn u oku onih na čiju podršku računa. Jer je u kolu s ljudima koji ne prezaju od mnogo čega, i bez zadrške će ga iz tog kola grubo izbaciti ako im stane na nogu. U tom smislu je on već slon u prodavnici porculana, s vrlo nezgodnim nalogodavcima. Najgora bi opcija bila da mu se s druge strane naprave ustupci i da ne dođe do različitih oblika sankcija. E onda ozbiljno možemo govoriti o mogućnosti konflikta. Sve je još uvijek na terenu diplomatije i vagaju se interesi i moć politički sukobljenih strana.
BUKA: Sedmicama se priča o političkoj i sigurnosnoj krizi, za to vrijeme veliki redovi ispred ambasada evropskih zemalja. Jesu li političari BiH objavili programski rat napretku i perspektivi?
Apsolutno. Radi se o politikama koje najdirektnije profitiraju na beznađu i apatiji. Da njihove politike nisu toliko duboko tragične bile bi primarno komične. Svako ko je u prilici ili odlazi ili čeka da vidi kako će se situacija razviti pa da onda odluči da li da ostanak produži. U tom slučaju odlazak nije eliminiran, nego je ostanak samo produžen. Sve dok su ovakve opcije na vlasti odlazak će biti vrlo važna kategorija u promišljanju budućnosti naših građana. Meni lično je to primarni motiv političkog angažmana - utrka s vremenom da što većem broju ljudi ponudimo perspektivu i razlog za ostanak.
BUKA: Može li odnose u BiH relaksirati i smanjiti tenzije eventualni susret Bakira Izetbegovića s Aleksandrom Vučićem? Treba li se taj sastanak održati?
Ne. Sastajali su se i prije, pa šta se relaksiralo? Izetbegović je već odbio da ode i taj potez je povukao pod pritiskom opozicije. I ja sam bila jedna od tih koja se tom susretu protivila. Vučić nastavlja s insistiranjem na susretu. Čak je u posljednjem pozivu predložio susret u kafani na Sedreniku. U tome je problem, što naši susjedi Bosnu i Hercegovinu percipiraju kao kafansku priču, a u tome im uveliko pomažu patetični domaći političari koji se predstavljaju kao lideri naroda. Dovoljno je da trojica četvorica muškaraca sjednu u kafanu i riješe problem. Nije tako. BiH nije kafanska priča, ona podrazumijeva egzistencijalne, emotivne, kako individualne, tako i kolektivne interese oko tri miliona njenih građana. S tim se nije šaliti. Poruka takvih susreta njima je da ne odlučuju o vlastitoj sudbini, da je parlamentarizam priča za malu djecu, da idu drugdje ako ga žele ili da ostanu ako su spremni biti plemena čija će sudbina zavisiti od toga na koju nogu njihov vođa ustane svakog jutra.
BUKA: Kritikovali ste rad Matthewa Palmera, kazali ste da je duboko kompromitovan. Šta je uopšte interes SAD-a u BiH i vjerujete li da oni mogu uticati na političke procese u trenutku kada se visoki predstavnik prvi put nije obratio Savjetu bezbjednosti UN-a prilikom predstavljanja svog izvještaja?
SAD su najmoćnija vojna sila na svijetu, jedna od ekonomski najmoćnijih također, s nemjerljivim kulturnim uticajem i nema sumnje da mogu utjecati na ono što žele, ako i kada žele. Ne treba biti opasno idealističan i vjerovati da će neko nešto bezinteresno uraditi, ali na osnovu svega dosad učinjenog Bosna i Hercegovina, kao cjelovita, demokratska zemlja, bi im trebala biti u interesu. Bez njih rat ne bi bio zaustavljen. Tu politiku koja se bavila disolucijom su tokom rata više puta bombardovali. Teško je zamisliti da to neko može uraditi, a onda prepustiti kormilo jednom Miloradu Dodiku i u cijeloj regiji dovede u pitanje mir. Pogotovo je to teško zamisliti nakon iskustva s Afganistanom. Međutim, činjenica je, da su beogradski nacionalistički interesi u lobističkom smislu više kapacitirani nego bosanskohercegovački, pa i u zemljama kakva je SAD. Razlog tome je s jedne strane slijepa vjera političkih snaga koje se bore za BiH ili bar tako tvrde da će neko bezuvjetno uvijek biti na tvojoj strani, a s druge strane nerad, odnosno rad za isključivo lični interes. Brutalno rečeno, domaći javašluk na određen način proizvodi i američku i briselsku vanjsku politiku - jer je teško opravdati višedecenijsko ulaganje u zemlju koja ne ulaze sama u sebe.
BUKA: Predsjednica ste Glavnog odbora Naše stranke, kakav je vaš odnos sa SDP-om i Narodom i pravdom posebno nakon što nisu podržali prijedlog Naše stranke za tekst spomenika na Kazanima?
Upućena sam u koalicijske odnose da sa sigurnošću mogu reći da oni ni na jednom polju nisu ugroženi.
Mi imamo zajednički plan djelovanja, mjere i ciljeve koje smo potpisali i koje smo spremni zajednički postići. Tu, na primjer, ne ulazi memorijalna kultura jer smo svjesni naših ideoloških razlika i svakoj stranci je unutar trojke na tom i sličnim poljima prepuštena individualna borba za afirmaciju vlastitog svjetonazora. Stvari oko kojih ne može biti ideoloških razlika, kakva je, npr., potreba za čišćim zrakom, vodom, kvalitetnom saobraćajnom infrastrukturom, zdravstvom, tu ne smije biti i nesuglasica, i nema ih. To je trojka, koalicija za poboljšanje kvaliteta praktičnog, svakodnevnog života građana.
Istovremeno, i ovo konstatujem s istovremenim ponosom i dubokim žaljenjem - odgovorno tvrdim da je Naša stranka trenutno vodeća, ako ne jedina progresivna politička misao u BiH. Kazani, kao i niz drugih naših borbi, glasanja, i stavova to dokazuju. Što vam, nažalost, mnogo govori o kontekstu i inercijskom kretanju gotovo svih u desno. Mi se nećemo njihati na vjetru.
