Marta Popivoda je rediteljica, video umjetnica i kulturna radnica. Kroz svoj rad istražuje tenzije između sjećanja i istorije, kao i ideologije i svakodnevnog života, s naglaskom na antifašističkim i feminističkim potencijalima jugoslavenskog socijalističkog projekta. Popivodin prvi dugometražni dokumentarac Jugoslavija, kako je ideologija pokrenula naše kolektivno telo, premijerno je prikazan na 63. Berlinaleu, a kasnije je prikazana na mnogim međunarodnim filmskim festivalima. Film je dio kolekcije muzeja MoMA New York.
Početkom februara, Popivodin film Pejzaži otpora je premijerno prikazan na 50. Međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu kao jedini dokumentarni film u sklopu glavnog takmičarskog programa pod nazivom Tiger Competition.
"Film Pejzaži otpora bilježi putovanje kroz sjećanja antifašističke borkinje Sonje (97), jedne od prvih partizanki u Srbiji, koja je bila i među vođama pokreta otpora u Aušvicu. Dok Sonja priča, putujemo kroz pejzaže njene revolucionarne mladosti – šume i planine Srbije i blatnjavi teren Aušvica, zabilježene onako kako izgledaju danas – kao i kroz njen mali stan u centru Beogradu, gdje živi sa mužem i mačkom. Kao sjajna pripovjedačica, Sonja je u stanju da priča o događajima iz prošlosti bez “naknakne pameti”, čime nas direktno prenosi u tu specifičnu atmosferu i način razmišljanja koji su iznjedrili antifašistički otpor u Jugoslaviji. Puštamo njenu priču da putuje kroz vrijeme, ka tijelima novih generacija, sugerišući da je uvijek moguće misliti i vršiti otpor“, navodi Filmski centar Srbije.
Poslušajte razgovor sa Martom:
Kako ste Ana Vujanović i Ti došle na ideju da snimate partizanski film?
Ideja za film je došla prije više od deset godina, kada sam upoznala Sonju Vujanović koja je Anina baba tetka i kada sam čula njenu priču. Sonja dok priča, kreira slike u našoj glavi i to me podsjetilo na čitanje filmskog scenarija. Želela sam da zabeležim njenu izuzetnu priču, ali i način pričanja, jer je Sonja sjajna naratorka.
Zašto je u našem mejnstrimu kultura NOB-a skrajnuta? Ovo je tek drugi partizanski film u 21. stoljeću, nakon Dejana Baboseka i filma Preboj.
Postoji višedecenijska tabuizacija socijalističkih ideja i NOB-a. Istorijska marginalizacija tog perioda i revizionizam su vrlo prisutni. Želele smo da promišljamo zajedno sa Sonjom šta je značilo biti partizanka tada, a šta danas. Osnovna ideja filma je da evocira osećanje i misao da je otpor uvek moguć; i danas i tada, u mnogo radikalnijoj situaciji rata i zarobljeništva.
Srbija je i u Prvom i u Drugom svetskom ratu bila da kažemo na pravoj strani. I to ne kroz svoju državnu politiku već pobunom naroda i partizana. Ovo se pre svega odnosi na Drugi svetski rat kada je pobunom naroda i partizana, pružen otpor okupaciji nacističke Nemačke. To je nešto na šta zaista treba uvek da budemo ponosni. Ne znam odakle sada dolazi identifikacija sa desnim snagama i sa desnim populističkim agendama, uz nepoštovanja svoje istorije i značaja koji je imala u Evropi, ali u celom svetu.
Kad govrimo o otporu tada, i otporu danas, po čemu se oni razlikuju?
Svet se drastično promenio, a tako se i oblici fašizma menjaju. Tada je neprijatelj okupirao našu zemlju i u prvi mah je fizički bilo jasno ko je neprijatelj. Međutim, neprijatelj odluke da se pruži otpor Nacizmu i okupaciji postojao je i među sugrađanima. U Jugoslaviji je, prema određenim podacima više ljudi poginulo u građanskom ratu između četnika i partizana, nego od strane Nemaca, ali čini mi se da su stvari bile jasnije, ili bar deluju jasnije iz ove vremenske perspektive. Danas je situacija kompleksnija, jer je neprijatelj naizgled skriven. Zato je važno da se politički obrazujemo, kako bismo prepoznali nove fašizme koji su trenutno aktivni, kao i one koji dolaze iz budućnosti.
Mi nikako u filmu ne želimo da poredimo naše iskustvo i borbu sa Sonjinim. Ne želimo da se poredimo sa njom koja je bila antifašistička borkinja, partizanka i na kraju kao politička zatvorenica završila u Aušvicu. Ono što Sonja stalno ističe u svojim pričama jeste solidarnost, briga, samoorganizacija njenih drugova, a najviše drugarica; kako su se one brinule jedna o drugoj i bodrile jedna drugu, sve sa ciljem da bi preživele tu strahotu ali i da bi pružile otpor. Ta činjenica da je otpor bio moguć u Aušvicu, koji doživljavamo kao totalitarni prostor gde ništa nije bilo moguće meni je jako inspirativna i treba da bude nešto što moramo da čujemo i iz čega možemo da zaključimo da je borba moguća i u ovom prostoru i vremenu.
Kroz svoj rad dosta se baviš kulturom sjećanja. Je li kod nas na snazi tortura sjećanja i kultura zaborava i poricanja?
Degradacijom dostojanstva skoro svakog čoveka u našem društvu, koje je sada surovo neoliberalno kapitalističko društvo, koje briše ideju socijalne pravde i koje uzdrmava dostojanstvo kako onog koji nas uči istoriju, tako i onoga koji nam prodaje hleb dolazi do kompletne degradacije društva. Ne veruje se u istoriju, ne veruje se u sećanja. Lako postajemo žrtve medijskih spinova koji su krajnje proizvoljni, odnosno u službi trenutnih interesa onih koji su na vlasti. U medijima je prisutna kultura senzacije i tabloida i ne daje se značaj ozbiljnom istraživačkom novinarstvu, a to ima veze sa institucijama u društvu i sistemom vrednosti koji se propagira. Našim državama nije cilj da imaju građane koji nešto znaju i misle svojom glavom.
Kako borbu za bolji i solidarniji svijet predstaviti mlađim generacijama koje ne žele da se identificijau sa NOB-om, koji im je stran i dalek?
Mislim da je pitanje razumijevanja vrednosti i principa sistema u kojem živimo. Najvažniji deo u filmu za mene je taj kako Sonja postaje partizanka i komunistkinja i to kako je ona doživljavala tadašnje društvo i zbog čega se politizovala i angažovala. Mi sada živimo u društvu nejednakosti, u klasno podeljenom društvu, nejednaki smo i nemamo isti pristup određenim resursima u društvu, čak ni onim osnovnim kao što je zdravstvena nega, obrazovanje itd., a to je u socializmu bilo dosta drugačije. Kako pričati o antifašizmu danas? Pre svega je najvažnije da se politički obrazujemo da bismo prepoznali nove fašizme. A važno je i kako se mi ophodimo jedni prema drugima, kako se ophodimo prema izbeglicama, kako razumevamo njihovu situaciju, ali i uslove sopstvenog života. Jer čini mi se da danas mladi ljudi kao da ne shvataju da oni imaju neka prava, ili bar da bi trebalo da ih imaju u ovom društvu i da se za njih vredi boriti. Važno je pričati o jednakosti, solidarnosti i brizi, nasuprot kapitalističkih principa kompetencije i individualizma.
Sonjina priča je dragocena jer govori antiherojsku priču, jer nam ukazuje da nije neophodno biti veliki heroj da bi se pružio otpor. Ona jeste izuzetna osoba i heroina, ali nikada ne propušta priliku da kaže da sve to što se njoj desilo i šta je uradila, nije uradila sama. Bila je deo jednog kolektiva, jedne samoorganizcije i jednog otpora koji nije bio samo njen.