Režiser Ado Hasanović: Prva bh. povorka ponosa je istorijski događaj, a različitosti su naše bogatstvo

Ove godine, Ado je na SFF-u predstavio film Nek je što šarenije, koji je radio o Prvoj bh. povorci ponosa. "Stvorio se veliki otpor u susret Povorci, antiparada, kampanje, pozivi na nasilje..."

Vanja Šunjić / 29. Oktobar 2020

 

Ado Hasanović je filmski režiser bh. porijekla, koji je trenutno na rimskoj adresi.  Diplomirao je režiju na Sarajevskoj filmskoj akademiji kratkim filmom Mama, nakon čega je usavršavanje nastavio u Centro Sperimentale di Cinematografía. Adov filmski put obilježen je filmovima u kojima propituje stereotipe i tabue u društvu, te porodicu kao ćeliju tog društva, punu trauma i proturječnosti. Ove godine, Ado je na SFF-u predstavio film Nek je što šarenije, koji je radio o Prvoj bh. povorci ponosa

"Stvorio se veliki otpor u susret Povorci, antiparada, kampanje, pozivi na nasilje... Kroz film sam pokušao da zabilježim različita razmišljanja ljudi prije, nakon i tokom Povorke. Ovo mi je bio jedan od najizazovnijih filmova koje sam radio, jer nisam znao šta će biti i kako će se završiti. Svako ima pravo na svoj stav, ali ne treba pozivati na nasilje", kazao je Ado u razgovoru za naš portal.

 

 

Šta trenutno radiš u Rimu?

Skrivam se od korone… (smijeh) Vozim bicikl, mnogo pišem, radim… dosadilo mi je, ali nema druge opcije i moramo se prilagoditi situaciji.

Pratiš li epidemiološku situaciju u Italiji i koliko se razlikuje od onoga što se trenutno dešava u BiH?

U posljednje vrijeme slabije čitam vijesti, jer želim da budem mirniji. Situacija je jako loša zbog velikog broja zaraženih, a posljednjih dana, kako su uvedene neke nove mjere od strane vlasti, u cijeloj Italiji ljudi protestuju. Razne grupe izlaze na ulicu, neki su čak i nasilni, sukobljavaju se sa policijom, razbijaju izloge… Situacija nije najbolja, ovo je drugi val i ljudima je sve dosadilo. Ne znaju o čemu se radi, a svaki drugi-treći dan se mijenjaju pravila.

Svaki put kad govorim sa nekim ko se odselio iz naše zemlje, ne mogu, a da ne pitam kako i zašto se to desilo?

Odlazak je prije svega bio zbog edukacije. Želio sam nastaviti moju specijalizaciju u filmu, a u Rimu postoji nacionalna škola, koja je druga najstarija filmska škola na svijetu. Došao sam tu, položio ispit i ostao. Bilo je teško, jer je bilo sve na italijanskom, no prije sedam godina bio sam mlađi i nisam razmišljao o nekim stvarima. Tri godine nakon što sam završio tu specijalizaciju za režiju, ostao sam u Rimu, radim na svom prvom dugometražnom filmu i držim filmske radionice na raznim filmskim festivalima i univerzitetima, srednjim i osnovnim školama. Učim mlađe generacije kako da naprave film, na osnovu svog iskustva.

Rodom si iz Srebrenice. Da li je trnovitiji put bio iz Srebrenice do Sarajeva, ili od Sarajeva do Rima i internacionalne karijere?

Meni je bilo zaista mnogo teže prebaciti se iz Srebrenice do Sarajeva. U Srebrenicu sam se vratio nakon rata i bila je to borba za opstanak i egzistenciju. Sve je bilo uništeno i porušeno, krenuli smo ispočetka. Sredina je takva da dođete do jedne granice i onda prestanete da napredujete. Bilo je teško, osjetio sam da je moje znanje bilo na nivou koji je trebalo podići. Bilo je teško i finansijski doći u Sarajevo, koje je svjetska metropola. No, jako je važna istrajnost i vjera u samog sebe. Ne treba odustajati.

Odlazak iz Sarajeva do Rima je bio mnogo lakši, to je bio lagani skok. Nije bilo teško, iako je Rim mnogo veći od Sarajeva. Život u velikom gradu je mnogo više slobode. Volim to što se izgubim u ulicama i što sam neprimjetan.

Iako si fizički otišao, prisutan si ovdje, kako na sceni, tako i tematski, stalno propituješ stereotipe u našem socijalno zapuštenom bh. društvu, kroz kratke dokumentarne i igrane filmove.

Gledajući odavde kako je naša zemlja čista, puna divnih ljudi, organske hrane… shvatite da je to raj na zemlji i ne možete da se ne pitate zašto su se desile neke brutalne stvari u prošlosti. Neprestano imam potrebu da posmatram te stvari i propitujem tematike koje su apsurdne. Meni se najlakše izraziti filmskim jezikom i sretan sam da sam izabrao ovaj put. Iz Rima to gledam malo drugačije. Da sam bio u Sarajevu, možda ne bih snimio Nek je što šarenije, ali ovdje mi je bilo teško čuti kritike i želio sam napraviti film, da nešto ostane iza Prve bh. povorke ponosa. Drago mi je da se taj film veže za osnovna ljudska prava.

Ove godine si se na SFF-u predstavio sa filmom Nek je što šarenije, koji si radio o Prvoj bh. povorci ponosa. Kako si došao da ideju da radiš film i je li u početku, dok si promišljao o njemu, izgledao tako?

Kada sam počeo da radim film, želio sam da kažem sve ono što osjećam u mom stomaku. Važno mi je bilo da ubacimo elemente različitosti, koju su naše bogatsvo. To je historijski događaj i dio je svih nas. Prihvatanje drugih i drugačijih i odrastanje u različitim kulturama je dio nas. Mi imamo različite političke lidere koji žele da smo nepomirljivi zbog njihovih političkih interesa, a onda uslijedi naša najgora mantra, može biti i gore. Zašto, kad može i bolje i treba stalno da se popravlja.

Stvorio se veliki otpor u susret Povorci, antiparada, kampanje, pozivi na nasilje... Kroz film sam pokušao da zabilježim različita razmišljanja ljudi prije, nakon i tokom Povorke.

Ovo mi je bio jedan od najizazovnijih filmova koje sam radio, jer nisam znao šta će biti i kako će se završiti. Svako ima pravo na svoj stav, ali ne treba pozivati na nasilje.

Obilježavanje 8. septembra, datuma održavanja Prve bh. povorke ponosa, bit će uvršteno u prijedlog Programa obilježavanja značajnih dana iz oblasti ljudskih prava u BiH. Tvoj film osim što je izvanredno umjetničko djelo, važan je dokument koji svjedoči u kakvom okruženju se desila Prva bh. povorka ponosa.

Dobio sam premijeru na SFF-u i mnogim drugim festivalima i jako mi je drago da sam obradio ovu vrlo kompleksnu temu o kojoj je 58% građana naše zemlje govorilo negativno. Ljudi su pričali otvoreno i iskreno, ma kakvi njihovi stavovi bili. Film ne osuđuje nikoga. Htio sam da napravim priču iz tačke gledišta običnog čovjeka. Do sada je 18 filmskih festivala selektovalo ovaj film.

Osim o Prvoj bh. povorci ponosa, film govorio o identitetima, svjetonazorima i religijskim stavovima naših građanki i građana. 

Nije moguće pričati priču o Povorci ponosa, a ne spomenuti religijske stavove, jer je u našoj državi religioznost vrlo izražena. Kroz religijske njihove stavove, želio sam da pokažem kakav je naš mentalitet. Kroz naraciju filma želio sam ukazati na neke apsurdne situacije koje se dešavaju u našoj zemlji. Kombinacija glasa građana i moja naracija pričaju priču.

Ključna rečenica koju izgovaraš u filmu je Mi smo dobri i tolerantni ljudi, ljudi koji su ubijali jedni druge, prije 25 godina. Koliko istine i ironije je stalo u nju?

To je ironično, ali jeste istina jer mi jesmo dobri i tolerantni ljudi. Tolerišemo i naše političare i mnoge neke druge situacije, ne protestujemo, ne bunimo se, često gosti za nas kažu da smo dobri i ljubazni, ali nas onda pitaju kako je moguće da smo se prije samo 25 godina ubijali u ratu, koji je odnio 97 000 ljudi, građana i građanki naše zemlje.

Ti si istovremeno i narator u filmu i objektivno pričaš priču, prikazuješ stavove građana i građanki Bosne i Hercegovine koje intervjuišeš, te niti u jednom trenutku ne izričeš svoj stav o Povorci, iako Te ironijski odmak s kojim govoriš o bh. društvu automatski svrstava na stranu onih koji su za Povorku. Stilski, slično je načinu na koji Jasmila priča svoje priče. I jedno i drugo ponudite katarzu,  ne lobotomizirajući gledatelje i gledateljice, nego ih pustite da sami dođu do zaključka i odaberu pravu stranu. Koliko je to teško i koliko treba odgovornosti i etike da se na taj način ispriča priča?

Vrlo je kompleksno napraviti nešto takvo. Ja sam sve vrijeme znao da je preko pola ljudi protiv i teško je bilo odrediti objektivan pristup. Drago mi je da sam uspio dati mogućnost vidljivosti i ljudima koji su bili protiv povorke. Cilj je bio propratiti jedan istorijski događaj u našoj državi. Kad u Rimu kažem da se prošle godine desila Prva bh. povorka ponosa, misle da se šalim i da nije moguće da se desila tek sada.

Naša država je prošla kroz rat i velika razaranja, nakon čega se mnogo ljudi fokusiralo na preživljavanje i elementarne stvari u životu. Niko se nije borio za ljudska prava, nego za izgradnju domova za život.

U budućnosti, smatram da će se promijeniti percepcija o LGBTQ populaciji, jer svi ljudi treba da budu ravnopravni i ne treba ni nad kim da se vrši nasilje. Znamo šta se desilo ranije kad su se skupine ljudi odvajale, razdvajale i proglašavale drugačijima. Smatram da nam to ne treba i da trebamo živjeti svi zajedno, boreći se za sve nas.

Film je nedavno prikazan na N1 televiziji. Kako će dalje izgledati distribucija u BiH?

Da, film je prikazan na Televiziji N1, integrisana verzija od 42 minute. Plan je da se prikaže na BHT-u, TV SA i drugim televizijama. U narednom periodu želimo prikazati film i u 10 gradova u BiH, među kojima su: Banjaluka, Prijedor, Donji Vakuf, Brčko, Bihać, Zvornik, Sarajevo, Tuzl, Zenica i Mostar. Želimo donijeti film u te gradove, gledati ga zajedno sa publikom i diskutovati o njemu. 

Hvala Ti za razgovor. Želim Ti još mnogo uspješnih filmova.


Buka preporuka

Kampanja protiv govora mržnje

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.