Najava referenduma o Danu Republike Srpske, a povodom odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kojom su pojedine odredbe Zakona o praznicima Republike Srpske proglašene neustavnim, dovela je političku krizu do usijanja. Višesedmične razmjene otrovnih nacionalističkih strelica na relacija Sarajevo-Banja Luka dovele su i do reakcije međunarodnih činilaca, oličenih u Savjetu za implementaciju mira (PIC), koji su, sa izuzetkom Rusije, pozvale vlasti Republike Srpske da odustanu od referenduma.
Rasprava o Danu Republike Srpske, a potom i o referendumu, otvorila je i druga pitanja, kao što je status Srebrenice, jer su bošnjački političari zaprijetili održavanjem referenduma o izdvajanju Srebrenice iz Republike Srpske. Potom, čula su se mišljenja da bi na referendum o Danu Republike trebalo odgovoriti referendumon o ukidanju entiteta. U Sarajevu je, u jeku prepucavanja o referendumu, pokušano paljenje pravoslavne crkve. Jednom riječju, nacionalisti su djelovali u punom zamahu, po principu spojenih posuda. Jedan nacionalizam izaziva drugi, a svoju snagu i jedan i drugi nalaze u neodgovornosti i besmislenosti onog drugog.
Kako je sve počelo
Politička kriza je započela zahtjevom Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, upućenim Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, da ocijeni saglasnost nekih odredaba Zakona o praznicima Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Konkretno, Izetbegović je osporavao ustavnost Dana Republike, koji se obilježava 9. januara, u znak sjećanja kada je 1992. godine proglašena Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine, kasnije nazvana Republika Srpska. Izetbegović je mogao biti prilično siguran da će Ustavni sud donijeti odluku koja mu odgovara, pošto se odluke donose većinom glasova od ukupnog broja članova (za odluku je potrebno pet glasova), pri čemu su dvoje sudija bivši visoki funkcioneri njegove stranke. Znajući do kakvih posljedica bi mogla dovesti ovakva odluka Ustavnog suda, Izetbegović je svjesno pristao na nastanak dalekosežne političke krize, koja se ne bi desila da nije bilo njegovog zahtjeva. Kao što je bio slučaj sa Silajdžićem, prije tačno deset godina, tako se sada i u slučaju Izetbegovića pokazalo da Bosni i Hercegovini nanose najveću štetu oni koji najviše tvrde da se bore za nju.
Izetbegovićevi razlozi za podnošenje ovog zahtjeva su dvostruki. S jedne strane, oni izviru iz njegovog političkog stava, po kome Bosna i Hercegovina treba da bude unitarno uređena država, ili, kako on kaže, građanska država, u kojoj bi institucije odlučivale na principu „jedan čovjek jedan glas“. To u praksi znači bošnjačku dominaciju kao najbrojnijeg naroda. Izetbegović je, dakle, iskoristio izuzetnu moć koju Stranka demokratske akcije ima kako bi ostvario jedan od svojih političkih ciljeva – nanio udarac Republici Srpskoj i osnažio unitarističke elemente u njenom uređenju.
Pored ovog, reklo bi se trajnog i načelnog, razloga, Izetbegović je imao još jedan, sasvim prozaičan. U izbornoj godini, ova inicijativa je sjajno poslužila Izetbegoviću da ojača svoju poziciju. Ta, upravo je on svojevremeno obećao 100.000 novih radnih mjesta. Pošto nije obezbijedio više od sto radnih mjesta, preostalo mu je da obezbijedi ukidanje Dana Republike Srpske.
Izetbegović je svojom inicijativom potpuno nepotrebno otvorio još jedno pitanje o kome nema konsenzusa političkih elita, a to je sastav i način odlučivanja Ustavnog suda. Dobro se zna da su Bošnjaci za to da u sastavu Ustavnog suda i dalje bude troje stranih sudija, dok su Srbi protiv toga. Budući da je troje stranih sudija podržalo Izetbegović zahtjev, kao što su uglavnom činili i u prethodnim slučajevima, to je otvorilo pitanje opravdanosti njihovog učešća u radu ovog suda. Ponovo je pokrenuta rasprava o pitanju o kome se ne može odlučiti u skorije vrijeme.
Pokretanje postupka pred Ustavnim sudom, koje je rezultiralo donošenjem sporne odluke, nije moglo imati dugoročne pozitivne posljedice. Naprotiv, ono je samo produbilo međusobno nepovjerenje u zemlji. Očigledno je da je u Republici Srpskoj učvršćeno uvjerenje o nemogućnosti opstanka Bosne i Hercegovine. Izetbegović se ponio kao kratkovidi demagog, koji svojim potezima ruši Bosnu i Hercegovinu, umjesto da je učvršćuje, o čemu demagoški govori. Dan Republike Srpske je pitanje o kome Srbi i Bošnjaci ne mogu postići konsenzus. Kako god to pitanje bilo riješeno, jedan narod će biti nezadovoljan. Baš zato nije trebalo pokretati taj postupak. Zakon o praznicima Republike Srpske već godinama je na snazi, a Dan Republike Srpske neprekidno se slavi od 1992. godine. To je stanje koje je Izetbegović zatekao kada je došao na funkciju člana Predsjedništva.
Šta je on mogao postići tim povodom? Mogao je da se ne bavi tim pitanjem, jer je svakome jasno da ne bi mogao postići bilo kakve zadovoljavajuće rješenje. Odluka Ustavnog suda nije sporna samo za Srbe već i za Bošnjake. To je paradoksalno, ali ona je za njih sporna u tom smislu što pokazuje kako jedna važna državna institucija, a to je Ustavni sud, nema potreban autoritet i snagu da obezbijedi izvršavanje svojih odluka. To je dokaz da pravni sistem Bosne i Hercegovine ne funkcioniše, a da nije moguće izreći bilo kakvu sankciju onima koji ne izvršavaju odluke Ustavnog suda.
Izetbegović je izabrao da uradi ono što je u duhu njegove ideologije i trenutnih političkih potreba. Kratkoročno, dobio je političke poene u dijelu bošnjačkog biračkog tijela. Istovremeno, time je izazvao novu političku krizu koju je teško kontrolisati.
Odgovor iz Banje Luke
Na odgovor iz Banje Luke nije trebalo čekati dugo. Istina, nakon iskustva sa referendumom o pravosudnim institucijama, kojeg je najavio, ali ga nikad nije održao, Dodik je krenuo drugim putem. Prvo je predložio da Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donese Zakon o Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, kojim bi bilo propisano da u njegov sastav više ne ulaze strane sudije. Iako prijedlog ovog zakona nije bio prihvatljiv u svim svojim rješenjima, ideje da bude donesen zakon i da u sastavu Ustavnog suda više nema stranih sudija, prihvatljive su.
Naravno, unaprijed se znalo da bošnjačke političke stranke to neće prihvatiti. Zato se prešlo na drugu ideju, a to je da bude održan referendum o Danu Republike, što je implicitno značilo referendum o prihvatanju odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, iako referendumsko pitanje nije moglo biti tako formulisano. Ideja o referendumu potekla je od Milorada Dodika, ali nju je, iako nevoljno, prihvatila i opozicija. Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, sve srpske stranke su glasale za održavanje referenduma. Opozicija je podržala referendum bez ikakvog oduševljenja, zato što u predizborno vrijeme nije smjela zaostajati za Dodikom i time izazvati sumnju da ne brani nacionalne interese. Međutim, više puta je isticala da je primarni cilj referenduma, barem ovog, neposredno pred lokalne izbore zakazanog, da ojača poziciju vladajućih stranaka, prije svega Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Drugim riječima, nema oduševljenog već samo iznuđenog jedinstva srpskih stranaka. To je zato što je opozicija svjesna da Dodik koristi referendum kako bi ojačao svoju dosta poljuljanu političku poziciju. Podržavanje referenduma znači da mu opozicija ide na ruku. I ne samo opozicija u Republici Srpskoj, nego i bošnjačke stranke u Federaciji, kao što je to nedavno utvrdio Fahrudin Radončić, ispravno primjećujući kako bošnjačke stranke vode besplatnu kampanju za Dodika. Što ga više napadaju, to mu više raste ugled u dijelu srpskog biračkog tijela.
Postavlja se pitanje da li je referendum isključivo marketinški potez Milorada Dodika, ili ta ideja ima dublje korjene. Da li je referendum isključivo pokušaj jačanja uzdrmanog legimititeta?
Čini se da problem ne može biti postavljen na tako jednostavan način. Činjenica da je zakazan za 25. septembar, samo sedam dana prije održavanja lokalnih izbora, govori o tome da ideja referenduma ima snažnu marketinšku pozadinu. Odluka Ustavnog suda donesena je još u novembru mjesecu prošle godine. Ako referendum bude održan, desiće se čak deset mjeseci nakon odluke Ustavnog suda. Branioci režima mogu tvrditi da referendum nije zakazan ranije zato što su Dodik i njegovi pokušali da preduzmu neke druge mjere prije nego što pristupe ovoj krajnjoj. Taj argument nekome može zvučati uvjerljivo, ali ostaje pitanje zar je iko mogao vjerovati da će odluka Ustavnog suda biti ukinuta ili izmijenjena, ili da će bilo ko (visoki predstavnik, na primjer) uticati na izmjenu te odluke. To što se referendum održava u jeku predizborne kampanje najbolji je dokaz da je njegovo održavanje potrebno baš u ovom trenutku, a ne, na primjer, nakon održanih izbora, ili ne prije sedam ili osam mjeseci. Referendum prije svega i iznad svega treba da posluži Dodiku da ojača svoju političku poziciju, da se još jednom predstavi kao branilac srpskih interesa, jer to je jedino na čemu još može pokušati da sačuva dio podrške. Razumije se, ne dolazi u obzir da vrhuška organizuje referendum o nekim ekonomskim i socijalnim pitanjima. Na primjer, nedavno je usvojen Zakon o radu, koji je izraz neoliberalno-kapitalističke strahovlade, kojem se sindikat oštro protivio, ali vladajućim strankama nije palo na pamet da čuju mišljenje naroda. sigurno zato što su znale da bi čule negativno mišljenje.
Međutim, ni Izetbegovićev zahtjev Ustavnom sudu, ni Dodikov referendum nisu isključivo marketinški potezi, mada dobrim dijelom jesu i to. Oni proističu i iz njihovog viđenja Bosne i Hercegovine, a dijelom su uslovljeni i ponašanjem nacionalista iz drugih naroda. Izetbegovićevo viđenje Bosne i Hercegovine je hegemonističko i unitarističko. On je iskoristio činjenicu da Ustavni sud donosi odluke većinom glasova svojih članova, a da se u njegovom sastavu nalazi dvoje bivših visokih funkcionera SDA, da obezbijedi donošenje odluke koja mu odgovara. Ne samo da mu nije važno što su protiv odluke glasale sudije iz reda srpskog i hrvatskog naroda, pošto ne bi ni trebalo očekivati da Ustavni sud odlučuje konsenzusom, već ni to što se radi o pitanju koje za srpski narod ima veliki simbolički značaj. Istina, isto pitanje ima veliki simbolički značaj i za bošnjački narod, samo ga on drugačije vrednuje. Međutim, u situaciji u kojoj pokretanje jednog ovakvog pitanja može izazvati političku krizu velikih razmjera, odgovoran državnik mora da se uzdrži od djelanja koje će za posljedicu imati tu krizu, pogotovo ako se ima u vidu da pitanje Dana Republike Srpske nije od suštinskog značaja za život ljudi u Bosni i Hercegovini, i da na njega, sve do ovog zahtjeva Bakira Izetbegovića, skoro niko nije obraćao pažnju (barem ne javno) kao na ozbiljan problem.
Politička (zlo)upotreba Ustavnog suda od strane Bakira Izetbegovića pomogla je srpskim nacionalistima da podgriju strahove od bošnjačkog hegemonizma, koji objektivno postoji u formi nastojanja bošnjačkih nacionalista da odluke u različitim institucijama budu donošene u skladu sa interesima bošnjačke političke elite. Iako ovaj strah Srba i Hrvata objektivno postoji, a njihovi političari ih nastoje ubijediti da bi Bošnjaci, pogotovo ako budu činili natpolovičnu većinu stanovništva, mogli zahtijevati da sami donose odluke, ostavljajući Srbe i Hrvate u trajnoj manjini, on je samo djelimično osnovan. Bez obzira na to da li će Bošnjaci činiti natpolovičnu većinu stanovništva, oni neće moći da dominiraju institucijama Bosne i Hercegovine. Da bi to mogli, morao bi biti donesen novi ustav Bosne i Hercegovine, koji bi konsocijativnu demokratiju zamijenio većinskom, što se ne može dogoditi. Bošnjački nacionalisti žele dominaciju, ali ona se neće dogoditi. Zato je plašenje Srba i Hrvata od strane njihovih nacionalista u osnovi pretjerano.
Dodikovo viđenje Bosne i Hercegovine je separatističko i konfederalističko. On tvrdi da Bosna i Hercegovina nije država nego državna zajednica, što činjenično nije tačno, i trudi se da na svakom koraku dokaže kako ta državna zajednica ne može funkcionisati. Dodik tvrdi da nema drugog načina da se odbrani Dan Republike i spriječi preglasavanje u institucijama osim prijetnjom organizovanja referenduma a potom i njegovim organizovanjem. Istina je da je preglasavanje u Ustavnom sudu ozbiljan problem. Međutim, pitanje je da li taj problem može biti riješen organizovanjem referenduma. Kao što je Izetbegovićev zahtjev Ustavnom sudu izazvao oštre reakcije na srpskoj strani, Dodikov referendum je izazvao izuzetno oštre reakcije na bošnjačkoj strani. Osim toga, on je alarmirao međunarodni faktor, pa i zvaničnu Srbiju, koja nije podržala održavanje referenduma. Opet je na scenu trebalo da stupi odgovoran političar. I opet ga nije bilo. Na Izetbegovićevu neodgovornu a opasnu akciju ukidanja Dana Republike nije trebalo odgovoriti neodgovornom a opasnom akcijom raspisivanja referenduma. Dodik ima dva razloga da tako postupi. Jedan je da pošalje poruku strancima i bošnjačkim nacionalistima da neće tolerisati ovakve ispade Izetbegovića, njegove stranke i stranačkih sudija u Ustavnom sudu. Drugi razlog je da ojača ozbiljno ugrožen legitimitet, što mu pogotovo treba uoči lokalnih izbora. Dodikova stranka je loše prošla još na prošlim lokalnim izborima, a pogotovo na opštim izborima prije dvije godine. Lokalni izbori su samo odraz stanja u društvu i odnosa političkih snaga na entitetskom nivou. Da nije najave ovog referenduma, SNSD bi sigurno prošao još gore nego na prošlim lokalnim izborima. Zato je najava referenduma bila nasušna potreba vrhuške.
Međutim, čini se da je Dodik mogao i morao postupiti drugačije. Odluka Ustavnog suda, po našem mišljenju, nije pravno utemeljena. To je ustavnopravni zaključak. Politički posmatrano, ona je potpuno suvišna, u smislu da nije bilo potrebe da se o tom pitanju sad odlučuje, i štetna, u tom smislu da je izazvala zaoštravanje političke krize. Ali, kakva god da je, nije bilo opravdano dolivati ulje na vatru i zaoštravati političku krizu do neslućenih razmjera. Jasno je da su Srbi protiv odluke Ustavnog suda, a za obilježavanje Dana Republike. To svi znaju i referendum u tom smislu neće donijeti bilo kakvu novinu. Referendum pogotovo neće donijeti ništa novo ako se zna da rezultati referenduma ne mogu biti pravno obavezujući. Oni pogotovo ne mogu sami po sebi dovesti u pitanje odluku Ustavnog suda, koja je konačna i izvršna. Dodik referendumom neće pokazati nešto što je nepoznato ili u šta se barem malo sumnja. U datim okolnostima, neće dobiti dodatni legitimitet, osim kod dijela srpskog biračkog tijela. (Pitanje je kod kolikog dijela biračkog tijela će se to desiti, pošto je očigledno da znatan broj građana nije pretjereno oduševljen novonastalom situacijom, niti je prati sa velikim interesovanjem.) Drugo, rezultati referenduma nisu pravno obavezujući. Međutim, unaprijed se zna da će se Narodna skupština Republike Srpske pozvati na ishod referenduma, kada joj to bude bilo potrebno radi preduzimanja određenih političkih mjera.
Dodik je mogao uraditi dvije stvari, koje ne bi bile popularne u političkom Sarajevu, ali ne bi dovele do ovolike i ovakve političke krize. Prvo, on je mogao da jednostavno ignoriše odluku Ustavnog suda. To ne bi bila prva neizvršena odluka ovog organa. Ishod bi, kad je u pitanju Dan Republike, bio isti – on bi se i dalje obilježavao, ali politička kriza ne bi bila dovedena do usijanja. Drugo, mogao je da donese novi Zakon o praznicima, odnosno da izmijeni postojeći, ali da ostavi isti Dan Republike. Time bi, formalno, izvršio odluku Ustavnog suda, iako bi stvari suštinski ostale na istom – u Zakonu se ništa suštinski ne bi promijenilo.
Referendum je demokratski institut i poželjan je u svakoj državi. Međutim, u ovom slučaju, on ne služi tome da narod donese neku odluku, jer je odluka već donesena. Formalno, odluku je donijela Narodna skupština, koja se izjasnila protiv izvršavanja odluke Ustavnog suda. Suštinski, odluku je donijela vladajuća srpska politička elita, na čelu sa Dodikom. U ovakvoj situaciji, međutim, referendum ima karakter plebiscita, kojeg politička elita koristi kako bi potvrdila ispravnost svoje politike, ojačala svoj legitimitet i mobilisala masu za svoje potrebe. U Bosni i Hercegovini, ovakva vrsta mobilizacije masa ne samo da nije potrebna nego je potencijalno opasna. Dovoljno je pomisliti šta bi se dogodilo ako bi ovaj referendum bio praćen drugim referendumima, na srpskoj, bošnjačkoj ili hrvatskoj strani. Šta bi se desilo ako bi Bošnjaci organizovali referendum o ukidanju entiteta? Šta bi bilo ako bi Hrvati održali referendum o obnavljanju Herceg-Bosne, o čemu ovih dana govori Božo Ljubić, jedan od vođa HDZ-a a potom HDZ-a 1990? Ako bi nacionalisti na tri strane, putem ovakvih plebiscita, mobilisali svoje narode, to bi značilo pravo vođenje rata političkim sredstvima. To bi bilo novo događanje naroda. Nacionalistima to odgovara, jer je to jedini način da zadrže ekonomsku i političku moć. Jasno je zašto srpski nacionalisti mobilišu narod putem referenduma – žele da ojačaju svoju poziciju u odnosu sa Bošnjacima i međunarodnom zajednicom – samo izgleda da bi posljedice takve mobilizacije mogle biti krajnje ozbiljne i dovele bi do institucionalne i bezbjednosne krize neslućenih razmjera. Ko ima pravo i hrabrost da na sebe preuzme odgovornost za takve posljedice? Očigledno niko. Ali, te posljedice ne bi ni pogodile nacionaliste, pa ih one zato i ne brinu, nego običan narod.
O legalnom i legitimnom
Političari i novinari su se odmah latili pitanja da li je referendum ustavan. Odmah su napravili razliku između Izetbegovića i Dodika: prvi je legalno podnio zahtjev i „izdejstvovao“ odluku Ustavnog suda, dok je drugi zakazao referendum kojim se krši Ustav Bosne i Hercegovine, prema kome su odluke Ustavnog suda konačne i opšteobavezujuće. O legalnosti referenduma zaista se može raspravljati. Sa stanovišta Ustava Republike Srpske, on je nesporan, jer Narodna skupština može raspisati referendum o bilo kom pitanju iz svoje nadležnosti. Pošto Narodna skupština treba da izvrši odluku Ustavnog suda tako što će izmijeniti Zakon o praznicima, ona ima pravo da o tome raspiše prethodni referendum. No, ustavnost referenduma treba cijeniti u njegovom odnosu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ovaj ustav predviđa da su odluke Ustavnog suda konačne i izvršne. Dakle, niko ih ne može dovoditi u pitanje. Narodna skupština je dužna da ih izvršava. Obično se na ovaj argument pozivaju oni koji tvrde da je referendum neustavan. Ovako posmatrano, izgleda da zaista jeste. Međutim, problem se može posmatrati i iz drugog ugla. Referendum je i može biti samo savjetodavni. Njegovi rezultati ne mogu biti pravno obavezujući. Sudbinu odluke Ustavnog suda u pravnom smislu ne može odlučiti referendum već samo odluka Narodne skupštine. Šta god narod odlučio na referendumu, Narodna skupština ne mora prihvatiti. U tom smislu, referendum nije neustavan, jer njegov ishod u pravnom smislu ne znači nepoštovanje odluke Ustavnog suda.
Ne treba zaboraviti da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, kao i svaki ustavni sud u svijetu, politička institucija par excellence, čije odluke ponekad nemaju pravno utemeljenje, nego su izraz političkih stavova ustavnih sudija, a ponekad i izraz političkih i drugih pritisaka na njih. Stoga, osim o legalnosti, treba raspravljati i o legitimnosti neke odluke. To je utoliko važnije u Bosni i Hercegovini, u kojoj je društvo još uvijek podijeljeno, a institucije funkcionišu na principu teško dostižnog kompromisa. U takvoj situaciji, insistirati samo na legalnosti neke odluke, zanemarujući nužnost kompromisa, može biti politička naivnost ili namjerno prikrivanje problema.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, kao i svaki drugi ustavni sud, često odlučuje na osnovu nedovoljno preciznih mjerila odlučivanja, na osnovu vlastitog tumačenja sasvim uopštenih, programskih normi, koje ne predviđaju do kraja precizne obaveze ponašanja. Stoga, moguća su i česta politička a ne pravna tumačenja. Ovo je posebno moguće kad se u Ustavnom sudu nalaze sudije koje nemaju bilo kakve posebne profesionalne kvalitete, a dugo vremena su bili politički rukovodioci. Danas je takav slučaj sa dvoje sudija iz reda bošnjačkog naroda, bivših visokih funkcionera Stranke demokratske akcije i bivših poslanika. Ranije, to je bio slučaj i sa jednim sudijom iz reda srpskog naroda, visokim funkcionerom Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Teško da je iko mogao očekivati da će Ustavni sud donijeti odluku koja je lišena političkih stavova i strasti. Zbog toga, i ni zbog čega drugog, ta odluka Ustavnog suda krajnje je sporna. Njeni donosioci, ili znatan dio njenih donosilaca, nije se rukovodio isključivo ili prevashodno pravnim argumentima i mjerilima. Dakako, oni mogu tvrditi da jesu, ali teško je vjerovati da su dojučerašnji politički vođi najednom postali hladnokrvni pravnici, koji donose vrijednosno neutralne odluke.
U takvoj situaciji, nije se trebalo igrati vatrom. Jer, u redu je kad bude donesena odluka kojom se stavlja van snage neustavni akt. U konkretnom slučaju, nema dovoljno argumenata da je Zakon o praznicima neustavan. Više se radi o političkom stavu nego o pravnički zasnovanoj argumentaciji. Ustavni sud nije smio da svoju odluku, u ovako osjetljivoj stvari, zasniva na političkim mjerilima i argumentima. On je to uradio i time je išao na ruku bošnjačkom unitarizmu. Formalno, to se nije desilo, jer Ustavni sud tvrdi da djeluje nezavisno. U suštini, donio je političku odluku.
S druge strane, referendum može poslužiti, kao što je bio slučaj u jugoslovenskim republikama u periodu od 1990. do 1992. godine, kao sredstvo za nacionalističku mobilizaciju masa. Štaviše, ako se u tome uspije jednom, može uslijediti serija referenduma o novim pitanjima, i uvijek se može tvrditi da je volja naroda vrhovna, pa se rezultati referenduma moraju uvažavati. Međutim, u Bosni i Hercegovini žive tri naroda, koji bi imali jednako pravo na referendum. Ishodi tih referenduma bili bi sigurno suprotni, pa bi se postavilo pitanje čiji referendumi bi bili vredniji. Drugim riječima, referendumska groznica ne bi dala bilo kakve pozitivne rezultate. Političke elite kontrolišu procese odlučivanje i one su odgovorne za pronalaženje rješenja, ma koliko to bilo teško. Prebacivanje odgovornosti na narod, putem referenduma, u situaciji kad se ishod glasanja zna, ne može dati pozitivne rezultate. Bilo bi besmisleno tvrditi kako će ovaj referendum biti uvod u neki novi, o nekom drugom pitanju, sve dok ne dođe do referenduma o otcjepljenju. Ništa od toga neće se desiti, jer za to ne postoje ni međunarodne ni unutrašnje pretpostavke. A ako u Ustavu treba nešto mijenjati, to se ne može postići referendumima jednog naroda, već mukotrpnim i vrlo dugotrajnim pregovorima triju političkih elita. Dok pregovori ne daju rezultate, stvari treba da ostanu takve kakve su sada.
Svako ko bi se htio držati isključivo argumenata jedne ili druge strane, došo bi u situaciju da ne može naći bilo kakvo kompromisno rješenje.
Ishodi
Međunarodni činioci nisu igrali bilo kakvu vidljivu ulogu u svemu ovome. Savjet za implementaciju mira (PIC) zauzeo je stav nakon što je kriza već ušla u poodmaklu fazu. Nakon sjednice, izdao je saopštenje u kome je zauzet relativno blag stav o referendumu. Njegovo održavanje se ne zabranjuje, ali se i ne odobrava. Ovakav stav PIC-a, koji „nit' smrdi nit' miriše“, zapravo je odraz nejasnog stava velikih sila o Bosni i Hercegovini uopšte. Očigledno je da one više nisu zainteresovane da se neposredno upliću u naše probleme, ali ne mogu da ne reaguju, jer su, barem formalno, zadužene da se staraju o stanju u Bosni i Hercegovini.
Uostalom, velike sile više i nemaju potrebu da se neposredno upliću. One su stvorile ustavni sistem i političke odnose koji održavaju krizu međunacionalnih i političkih odnosa. Nacionalisti po prirodi stvari nisu u stanju da zajedno upravljaju zemljom, a ustavni i politički sistem ih tjera na to. Zemlja je ophrvana suštinskom protivrječnošću – njome treba da upravljaju zajedno i na osnovu kompromisa oni koji to ne znaju i ne žele da nauče, jer je suprotno njihovim interesima. U takvoj situaciji, PIC i OHR ne treba da mnogo intervenišu. Oni samo treba da održavaju tihu vatru, koja se povremeno razbuktava, ali da paze da to ne dovede do eksplozije bosanskog lonca.
Tako se dogodilo i ovaj put. Visoki predstavnik je ćutao sve donedavno. Na koncu, tako je i bolje. Domaće političke elite treba da konačno preuzmu odgovornost za probleme koje su stvorile. Stranci ne treba da se miješaju i da zaoštravaju krizu. To može imati dva ishoda. Ili će se naći neko kompromisno rješenje, ili će postojeća kriza trajati. Odluka Ustavnog suda neće biti izvršena, nju neće imati ko da izvrši ili nametne, ona će ostati mrtvo slovo na papiru. Nije slučajno što se PIC i OHR nisu mnogo uplitali u ovu političku krizu. Da su htjeli, mogli su to uraditi. Ako nisu, to znači da njima, ili izvjesnim velikim silama, odgovara da Bosna i Hercegovina, a u određenoj mjeri i region, bude potencijalno žarište krize, preko koga se donekle prelama sudbina drugih krupnih problema, kao što su izbjeglička kriza i odnosi zapadnog bloka i Rusije.
Izetbegović se ponovo obratio Ustavnom sudu, ovaj put zbog toga što vlasti Republike Srpske ne žele da izvršne odluku Ustavnog suda. Ne vidimo da to može bilo kako pomoći, pošto su pravna rješenja takva da nije moguće efikasno obezbijediti izvršenje odluke Ustavnog suda. Kako bi to moglo biti urađeno? Narodna skupština Republike Srpske je ta koja bi trebalo da izmijeni Zakon o praznicima. Ona to neće uraditi. Niko drugi to ne može uraditi umjesto nje. Visoki predstavnik neće intervenisati. Niko neće krivično odgovarati zbog nepoštovanja odluke Ustavnog suda. Pravno posmatrano, mogao bi. Politički razlozi onemogućavaju da se to desi. A i praktično bi bilo neizvodivo. Stranci i nacionalisti su stvorili takav politički sistem koji u sebi sadrži opasne i ozbiljne kočnice, a nema saglasnosti o njegovoj reformi.
Tako dolazimo do mogućeg solomonskog rješenja. Ono se nazire, neki ga pomalo stidljivo i nedovoljno određeno najavljuju, a to je preispitivanje odluke Ustavnog suda, koje bi se moglo dogoditi 17. septembra. Sjednica je već zakazana, ostaje još da se vidi kakav će biti njen ishod. Očigledno je da izvjestan pritisak da se odluke Ustavnog suda preispita postoji. Taj pritisak potiče dijelom zbog činjenice da je politička kriza objektivno krajnje zaoštrena, a dijelom vjerovatno i zbog izjava različitih političkih subjekata, stranih i domaćih, koje su direktno ili indirektno upravljene ka sudijama Ustavnog suda, koji bi trebalo da pomognu rješavanju krize (kao što su kumovale njenom nastanku), tako što bi bilo pronađeno kompromisno rješenje.
Pošto Dodik ne može odustati od referenduma, jer bi to bilo njegovo političko samoubistvo, a međunarodna zajednica nema jedinstven i dovoljno odlučan stav, ne preostaje ništa drugo osim da se Ustavni sud „pospe pepelom“ i nađe neko obrazloženje za promjenu svoje prvobitne odluke. Time bi referendum bio stavljen ad acta. Jasno, to bi bila Dodikova pobjeda, a Izetbegovićev poraz, ali i poniženje za Ustavni sud. Međutim, ovaj sud i nije bolje zaslužio. Važno je da politička kriza bude okončana. Dodik je već najavio nogućnost odustajanja od referenduma ako Ustavni sud povuče svoju odluku. To bi bila Dodikova pobjeda, barem privremeno, jer nije izvjesno kakvu bi novu odluku Ustavni sud donio. Ako bi ponovio istu ili donio sličnu odluku, da li to znači da bi Dodik ponovo raspisao referendum? I, da li bi taj referendum mogao biti uspješan? Sve ove opcije su rizične za pojedine aktere najnovije političke krize. No, zemlji je u ovom tenutku potreban predah od ove krize, dok ne izbije neka druga.
Drugi mogući ishod je da Dodik i njegovi najednom naprasno promijene svoje shvatanje odluke Ustavnog suda, što već najavljuju. Dodik je, na usta svoje premijerke, iznio stav kako je odluka Ustavnog suda pogrešno tumačena (!), jer se njome ne zabranjuje obilježavanje Dana Republike, nego se samo traži izmjena odnosno prilagođavanje Zakona o praznicima. Premijerka vidi moguće rješenje u tome da Dan Republike ostane, ali da nemaju obavezu da ga obilježavaju oni koji se s njim ne poistovjećuju i koji ga ne smatraju svojim praznikom. Ovakvo umovanje je očigledna besmislica. Prosto je neshvatljivo da neko pogrešno tumači odluku Ustavnog suda skoro punu godinu dana. Drugo, Dan Republike je republički praznik i kao takav obavezan je za sve. Suprotno je njegovoj prirodi da ga samo neki obilježavaju odnosno prihvataju kao republički praznik. Ali, izgleda da je srpskoj političkoj eliti, predvođenoj Dodikom, potreban neki izlaz iz ove situacije. Narod će ponovo biti ponižen, jer će se pokazati da ga elita treba samo za njene sebične interese i, naravno, samo dok ne bude pritisnuta izvana. S druge strane, pokazaće se da je u našim uslovima referendum o ovako važnim pitanjima obično sredstvo ucjene, pritiske i obmane, što ga degradira kao potencijalno moćno demokratsko sredstvo.
Pokazuje se da nacionalisti nisu u stanju da upravljaju zemljom. Oni su stvorili politički sistem koji može funkcionisati ako su političke elite sklone kompromisu. Ovdašnje to nisu. Problem nije u zemlji već u njenim elitama. Nama se uporno tvrdi suprotno: da zemlja ne može da opstane. U stvari, ne mogu da opstanu nacionalisti. Zasad, mnogima to još nije jasno i u tome je suština problema. Sve drugo su izvedeni problemi.
Objavljeno
15/09/2016
Foto: Emillo Fano/Flickr
Izvor noviplamen.org
