Jedna od najvažnijih tema u Bosni i Hercegovini ovih dana svakako je posjeta specijalnog predstavnika američkog državnog sekretara za Zapadni Balkan Gabrijela Eskobara.
Eskobar se u dva dana sastao sa članovima Predsjedništva, predstavnicima zakonodavne vlasti, liderima opozicije, mladim političarima, predstavnicima pojednih nevladinih organizacija...
I glavna poruka je: "Rata neće biti!"
Eskobarov dolazak dio medija i političke javnosti je predstavio kao neku veliku američku ofanzivu u BiH koja bi trebala donijeti sankcije Miloradu Dodiku, razriješiti sve ovdašnje probleme i postaviti BiH na podešavanja po mjeri jedne političke opcije.
Naravno, od toga se ništa nije desilo, pa je i poruka "rata neće biti" prihvaćena kao veliki razultat pregovora Eskobara i ovdašnjih političara. Kao da je taj rat već bio pred vratima.
„Odavno Bosnu i Hercegovinu nije zapahnuo toliko veliki razlog za opštu sreću, kao dolazak dugo najavljivanog Amerikanca, Eskobara, specijalnog izaslanika tamošnjeg predsjednika Bajdena. Došao da nam kaže kako, bez imalo sumnje, "rata neće biti". Uz potvrdu trojke koja se ovim povodom na čudovišan način "dobrovoljno" usaglasila. Ujedinivši automatski tom fascinantnom porukom bezmalo sve štampano i pred kamerama i mikrofonima kazano u udarnim terminima u ponedjeljak uveče, nastavljajući ushit u narednih dana. Ima li za ozbiljnu politiku većeg uspjeha i dokaza mudrosti, pameti i snage od pobjede nad slutnjom o ratu? Kao poklon, reklo bi se u normalnim vremenima, stigao je grandiozan rezultat mukotrpnog rada i pameti kroz ne malo godina u pobjedi nad zlom rata. Uspjeh je, naravno, prvenstveno knjižen na "lidere" kao predstavnike naroda(sic!). Nesposobni i nesnađeni u borbi protiv zla se u politici ne računaju“, rekao je za BUKU Zlatko Dizdarević bivši diplomata i novinar.
On nastavlja u istom tonu govoreći kako je ova izjava u zapećak gurnula sve "reformske uspjehe" sakupljene kroz desetine, pa i stotine političkih i svih drugih pobjeda – međunarodnih i domaćih, kroz minulih 26 godina mira, dejtonskih, haških, bonskih, državnih, entitetskih, parlamentarnih, sitno i krupno političkih, lijevo-desno stranačkih, nacionalnih, vjerskih, građanskih – i ko zna kakvih još uspjeha na kojima počiva veliki projekat "mirne Bosne".
„Posebno je tu glamurozna pobjeda "predstavnika naroda" i naroda samih, mimo njihovih izabranih predstavnika. Eto potvrde da se sada može dalje prema ujedinjenoj Evropi/Europi, sa istim snagama, planovima i vođama, sa kojima se napredovalo minule tri decenije“, kaže Dizdarević.
A, što je najvažnije, ističe naš sagovornik, inostrano obećanje da ovdje neće biti već naslućivanog, pa i propagiranog rata – održano je.
„Naravno, to je rezultat i punog respekta moćnih stranaca prema našoj sposobnosti, ispravnim opredjeljenjima, znanju i pameti uloženim u grandiozni projekat "Rata neće biti". I zato, njihova je poruka, projekt ide dalje, sa dokazano uspješnim konceptom uređenja države (teško onome ko to dirne), sa nezamjenjivim "liderima", legalnim i legitimnim, i uz stvaralački optimizam onog naroda koji još nije otišao preko granice“, opisuje na svoj način cijelu ovu situaciju Dizdarević.
On dalje navodi da su u minulim danima glavni igrači, naravno Amerikanci i Rusi, zadovoljili i svoje potrebe uz tihu uzajamnu saglasnost koja se zove diplomatska "mudrost", a zapravao je trgovačko obračunavanje interesa: Rusi su na Savjetu bezbjednosti UN-a navodno "pobijedili".
„Počistili su Šmita i OHR iz potom usvojenog Izvještaja o stanju u BiH i učvrstili pozicije na Balkanu. Amerikanci sa Francuzima, Englezima i ostalima su "poraženi", sa Šmitom i OHR-om, kako bi spriječili ruski veto na produžetak EUFOR-a u BiH. Pristalice jedne i druge sile opijene od sreće svrstavale su se još temeljitije nego prije ovoga. A akteri priče iza zatvorenih vrata obavljali su svoj posao u punoj saglasnosti. To se zove diplomatija“, kaže on.
Dizdarević objašnjava da je Amerikancima ovdje bitno da je EUFOR ostao gdje jeste kao dokaz "da se ne popušta" u prijetnji ako ovo i ako ono...
„Šmita i OHR će ionako poštivati onaj ko ih je poštivao i do sada, a neće oni koji nisu ni do sada. I u čemu je problem? Rusima je još bitnije da umjesto EUFOR-a, ako odu tragom njihovog veta, u Bosnu ne dođe moćniji i ozbiljniji NATO. U toj matematici, ni jednima ni drugima ne odgovara zatezanje konopca ni uzajamno gurkanje. Rusima je, za sada, dovoljno ovo koliko imaju u svojoj zoni interesa, a i slijepcu je vidljivo o čemu se tu radi. Posebno i lokalnim mangupima koji na tome čuvaju svoje bisage prekrcane konvertibilnim patriotizmom, bez granica. Amerikancima opet – najvažnije da se nigdje, pa ni na Balkanu ne otvara novi front koji bi makar i u minimalnom opsegu poremetio snagu, koncentraciju i eksplozivna sredstva što se grozničavo preslaguju i spremaju za susret sa Kinom. I partnerima oko nje“, kaže naš sagovornik i dodaje:
„U praktičnom dijelu operacije, Eskobar je u svojoj "misiji" bio sasvim blizu onome što mu je preporučeno kad dođe u Sarajevo: Kazao je u četiri oka svoj trojici što im je trebalo reći. Onako usaglašen komentar trojke nije viđen odavno. Dakle, ostaje "status quo", svi su za mir, dijalog i suverenitet uz što se, naravno, "ne puca". Za velike je to simbol uspjeha u BiH. "Lideri" koji su nosioci uspjeha nepucanja ostaju tu gdje su jer, ni Dejton se koncepcijski ne dira. Za eventualni nestašluk pojedinaca u odnosu na dostignutu sreću, naći će se poučna disciplinska mjera. No, to ovisi od pojedinačne pameti samih "lidera" i njihovih šaptača“, kaže nam Dizdarević.
Otud, kako navodi, baš i nije mudar potez Dodika koji je samo nekoliko sati nakon šala sa Eskobarom o "razmjeni privatne imovine itd." nastavio sa sastankom u Banjaluci koji je poprilično ličio na sprdanje sa onim kazanim u Sarajevu.
„Sve ono kao i prije, a povodom vojne imovine, VSTV i poreza. Eto, sve je samo, kao, stvar tehnike i datuma. Neko bi mu, ipak, morao kazati da to tako neće ići. Ne radi njega ili Bosne, već radi toga što se đavo ne smije vući za rep beskrajno radi velikih, a ne malih i opijenih vlastitim, eto, "političkim uspjehom" kroz tri decenije koji se zove, "Rata neće biti"! Jadno da jadnije ne može biti.“
Dizdarević podsjeća da ovdje Amerika nije ni u kakvoj ofanzivi Bosne radi.
„Nije, zapravo, radi drugih, malih, nikada i ni u jednoj ofanzivi kada su na tuđem terenu. Doduše, i kada se razmile po svijetu šireći interesnu demokratiju, sad je to više lokalnim "snagama" proizvedenim u zemljama gdje se neki njihov interes mora realizovati. U ovom slučaju, interes je Amerike sačuvati ovdje svoj istorijski "spomenik" zvani Dejton i njegovu strukturu. Ma koliko se takav koncept države teško ili nikako u normalnom svijetu ne može dugoročno održati. Naročito ne uz domaće "lidere" kojima je baš taj koncept pomogao da "demokratiju" presele u vlastiti profit. Uz institucionalizam animoziteta spram drugih, mržnju i strah u za to održavanim uslovima po svaku cijenu. Tako se došlo do tačke na kojoj je ono "Rata neće biti" ispala zapravo čista pobjeda očiglednog poraza, i koncepta i"lidera" i naroda koji je tu udicu progutao“, kaže Dizdarević.
U priči nakon odlaska Eskobara, i sutra nekog kozmetičkog poteza sa imenom sankcije, priča ide dalje onakva kakva je i bila. Jednostavno, navodi naš sagovornik, faktor u tome svemu važniji od samog "koncepta" jesu ljudi koji iz nagrađenog poraza izvlače profite za sebe.
„A to je čuvanje postojeće realnosti, spram mrtve glave. Na vlasti se mora ostati bezuslovno, jer svaki pomak prema redu i državotvornoj logici, opštem dobru, reformama i pozitivnim promjenama, njima je egzistencijalna prijetnja. A oni što će ih ponovo birati uvjereni su da tako brane i sebe“, rekao je Dizdarević i na kraju zaključio:
„Eskobar je svoje završio i otišao. Priča se ovdje neće ni promijeniti ni završiti dok ne odu i oni koji su u ovoj operaciji navodnog "sprečavanja rata" još uvijek tamo gdje su bili. I ostaće sve dok se ne probude oni što ih biraju. Bez toga, isplivaće kad-tad istina da o tome hoće li ili neće biti rata ne odlučuju zakulisne igre drugih, već mafijaški pogled na realnost onih što su ovdje birani od prevarenih, eksploatisanih, izmanipulisanih i upotrebljenih, a slijepo poslušnih. Njima ostaju samo dvije mogućnosti: Da se spakuju i odu dok se još ima gdje, djece radi prije svega. Ili saviju kičmu i šute ubjeđujući se da su, eto, bar na strani "svojih".“
