Iza Radoslava Raleta Milenkovića stoji ogroman glumački opus, od uloga u pozorišnim predstavama do rada na televiziji i filmu. Kada bismo nabrajali likove koje je glumio u filmovima, serijama i predstavama, trebalo bi nam mnogo vremena, zato je najlakše reći da se radi o osobitom glumačkom bardu koji je scenskoj umjetnosti dao sve svoje biće i u nju uložio život. Tajne glumačkog zanata nije ljubomorno čuvao samo za sebe, profesor je na Akademiji umjetnosti u njegovom rodnom Novom Sadu, a glumačke radionice drži i van Akademije. Na počecima karijere Rale je zajedno sa svojim kolegom Sretenom Mokrovićem u Zagrebu osnovao "Teatar MM". Zatim je bio član glumačkog ansambla zagrebačkog "Teatra ITD", a nakog toga pozorišnu karijeru je nastavio u Beogradu u "Jugoslovenskom dramskom pozorištu". Ovaj genijalni umjetnik je i pozorišni režiser, a režirao je u mnogim pozorištima bivše Jugoslavije, ali i pozorištima u Mađarskoj i Švedskoj. Milenković je i veliki zaljubljenik u poeziju, a osim što je pokrenuo poetske večeri "Čitanje ljubavi" sa kojima je gostovao u brojnim ovdašnjim i evropskim gradovima i na kojima izvrsno interpretira pjesme poznatih svjetskih pjesnika, Rale je i sam objavio dvije zbirke poezije.
Jedan od uspješnih glumačkih radova, kojih je ogroman broj u Raletovoj karijeri, jeste i njegova monodrama "Naši dani", koja je od 1984. godine, kada je nastala, pa do danas, odigrana više od 1500 puta. Monodramu "Naši dani" Milenković je dramatizovao koristeći satirične pjesme Vladislava Petkovića Disa i tekstove najznačajnijih pripovjedaka najvećeg srpskog satiričara Radoja Domanovića.
"Naše dane" banjalučka publika moći će gledati u četvrtak, 5. marta u Gradskom pozorištu Jazavac, a povodom tog nastupa razgovarali smo s glumačkom legendom Raletom Milenkovićem.
Monodramu "Naši dani" izvodite već trideset i šest godina. Da li je teško održati kontinuitet jednog takvog komada?
Pisani pre više od jednog veka, tekstovi Disa i Domanovića, najviši dometi naše satirične literature, svojom večnom aktuelnošću, obezbeđuju predstavi stalnu „svežinu“ i savremeni odjek u svakom vremenu. Ono što je pisano na račun obrenovićevske vlasti, valjda zbog tog jednog izgubljenog veka, zvuči kao da je pisano na račun moralnih nakaza i monstruma naših dana i aktuelnih pojava našeg razorenog društva. Kako stvari stoje, naigraću se ja ove predstave i u budućim danima.
Teme o kojima su pisali Domanović i Dis su čini se danas aktuelnije nego ikada? Kako to komentarišete?
Dis i Domanović nisu pisali samo o temama svoga vremena i društva u tom vremenu. Njihova je literarna veličina upravo u dubokom pronicanju u tamne strane ljudske prirode koja se u vremenima ulizištva i vlastohlepnih hulja raskrinkava. Aktuelnost ovih tekstova i utisak da se mastilo na tim stranicama nije još uvek osušilo, zapravo je poražavajuća po nas. Protraćili smo više od jednog veka, a nismo još uvek ni blizu društvu koje bi počivalo na znanju i poštenju.
Da li je naš čovjek, zbog hronične krize u kojima se nalazi, osuđen da bude vječita inspiracija piscima satire?
Ljudska je priroda večni izvor inspiracije satiričarima. Njihov dar proniče u najdublje mane poroka i ljudskih mana i u tom smislu ni „naš čovek“ ne može izbeći sudbinu da i sebe vidi u satiričnim delima velikih pisaca.
Imamo li danas kod dramskih pisaca istinskih kritičara postojećeg stanja, ili se većina književnika možda malo povukla na margine, plašeći se da izgube čak i onaj konformitet koji nemaju?
Nemam, nažalost, uvid u sve što se piše i u tom smislu moj odgovor može biti samo lični utisak. Nemamo u dovoljnoj meri. Ali za to postoje brojni razlozi i ta je tema složena. Kao i u čitavoj istoriji književnosti, na kraju, bez obzira na uopštavanja i trenutne trendove, ono što je vredno ostaće i u budućnosti, a bezvredna će „dela“, uprkos trenutnoj popularnosti, s pravom biti zaboravljena.
Vi ste nemali broj puta u javnom istupanju kritikovali ovdašnje vlastodršce. Da li ste imali ikada problema zbog toga?
Konkretnih problema nisam imao. Osim ako problemima ne smatram nemogućnost da igram svoje predstave u brojnim gradovima. Ali kukavičluk koji ispoljavaju direktori centara za kulturu i pozorišta u većini gradova u Srbiji, njima je uslov za opstanak na mestima na koja su postavljeni partijskom voljom, a ne znanjem i stručnošću. U tom smislu ne mogu imati prema njima ništa drugo do prezir.
Jesu li Vam ikada predstave bile zabranjivane?
Ne. Niko se nije usudio da decidirano izrekne zabranu neke predstave. Ali su poneke bile ugašene, sklonjene i prećutane, što mu dođe na isto.
Kako gledate na kolege glumce koji su postali glasnogovornici ovdašnjih vlastodržaca?
Odvratni su mi. I nisu to moje kolege.
Kakvo je vaše mišljenje o ljudima iz vaše branše koji se bave politikom i politikanstvom?
To je njihov lični izbor. Zamena društvenog angažovanja poličkim i politikantskim rezultat je njihove neutemeljenosti i nesvesnosti, mimoilaženja sa suštinom umetnosti, svake pa i pozorišne.
Mislite li da je glumcima mjesto da budu predsjednici političkih pokreta?
Ako su tako izabrali, neka im bude. Takav njihov izbor nema nikakve veze sa glumačkim darom koji imaju - ako ga imaju.
Mogu li umjetnici i umjetnost mijenjati svijet i svijest građana?
Umetnost i umetnici svoj smisao postižu tek kada njihova dela stignu do publike. I u tom smislu važno je da budu svesni mogućnosti svoga uticaja na gledaoce. Ta pozicija obavezuje ih na iskrenost, samopoštovanje i čestitost.
Da li mislite da će na ovim prostorima ikada doći bolja vremena, ili smo mi slijepi, pa ta bolja vremena ne vidimo?
Moramo se nadati da će biti boljih vremena. To što ih mi nećemo dočekati, ne sme nam ukinuti potrebu i nadu.
Koliko je kinematografija izgubila raspadom one bivše velike Jugoslavije?
Nakon ratova na tlu bivše SFRJ, kinematografija, a i sve druge umetnosti, pronalazi put i način da se izdigne izvan svog pojedinačnog, malog okvira novonastalih država. Verujem da će u bliskoj budućnosti ta upućenost jednih na druge, uz finansijske koristi, doneti i umetničke rezultate koji nadrastaju lokalne domete.
Da li je domaća umjetnost izgubla rasturanjem te države?
Nesumnjivo jeste. Ali umetnost je neuništiva i potreba ljudi za delima koje je stvorio ljudski duh, uliva nadu da u tom pepelu ima žara i za naše savremenike i za sve one generacije koje će doći posle nas.
