Po starim balkanskim običajima i modernim balkanskim uzorima, pucanj ili rafal u vazduh neizostavan je dio svakog veselja. I dok oni koji pucaju ne shvataju da svako zrno mora da završi na tlu, i to u krugu od par kilometara, drugi plaćaju ceh njihovog nepromišljenog ponašanja.
Dvanaestogodišnji dječak iz Tuzle, žena iz banjalučkog naselja Karanovac i mladić iz Foče, postali su mete zalutalih metaka. Srećom, radi se o lakšim povredama, ali trauma koju su povrijeđeni, njihove porodice, poznanici i komšije doživjeli, dovoljno je upozorenje za sve nas. Da li nam je danas dozvoljeno i potrebno šenlučenje?
U MUP-u RS kažu da su u više navrata apelovali na građane da se uzdrže od upotrebe vatrenog oružja i pirotehničkih sredstava, jer ova djela mogu imati fatalne posljedice i kažnjiva su zakonom.
“Građani nikako da shvate da na ovaj način ne doprinose veselju i dobrom raspoloženju i da zalutali metak može za nekoga biti fatalan”, kažu u MUP-u. Dodaju i da, prema Krivičnom zakonu RS, pucanje u vazduh potpada pod krivična djela izazivanja opšte opasnosti, nedozvoljenog posjedovanja i upotrebe oružja, ali i za ubistvo iz nehata ukoliko zalutali metak nekog usmrti. Kazne za ova krivična dela, zavisno od prouzročenih posljedica, kreću se od jedne do 12 godina zatvora.
Nekada je oružje bilo dio muške narodne nošnje
I pored zakona i visokih kazni, kod nas se puca tokom cijele godine. Puca se i na svadbama, proslavama rođenja djece i raznoraznim veseljima. O tome nas sve češće, objavljenim snimcima na društvenim mrežama, s ponosom obavještavaju osobe koje se ne plaše ni zakona, ni posljedica ovakvog čina.
Stručnjaci, etnolozi, slažu se da pucanje iz vatrenog oružja jeste neka vrsta tradicije i običaja naroda ovog podneblja, ali ističu i da pucanje u prošlosti i u današnje vrijeme nema isti značaj i simboliku.
U prošlim vremenima, kada su kuće u planinskim i brdskim krajevima bile udaljene jedna od druge po nekoliko kilometara, ovo je bio vid komunikacije i oglašavanja radosnih vijesti ostalim stanovnicima, prijateljima i rodbini.
Pucnjavom se označavalo rođenje djeteta, prvenstveno muškog. Ovaj običaj je u suštini praznovjernog karaktera, jer su se pucnjavom plašili i tjerali zli duhovi koji bi mogli nauditi djetetu i porodilji.
Pucnjem se oglašavala i uspješna prosidba, to je bio znak da je djevojka pristala da se uda. Kako prosidba predstavlja sami početak zajedničkog života, vjerovalo se da se na ovaj način tjeraju zle sile i štite mladenci i svatovi. Takođe, mladoženja je gađao jabuku pred mladinom kućom, prije nego mu djevojku izvedu. Ovim činom je dokazivao spretnost i preciznost.
Etnolog, doc. dr Irena Medar-Tanjga kaže da je od davnina prisutno i pucanje iz pušaka i prangija, na Badnji dan, već u ranu zoru, kojim se objavljuje odlazak u šumu po badnjak. Božićnji ciklus običaja, koji se poklapao i sa krajem kalendarske godine, označavao je vrijeme između smrti i života, i povećane aktivnosti svih mitskih bića, zlih sila i demona, što je po narodnom vjerovanju, vrijeme puno opasnosti koje se moralo nekako premostiti.
“Buka, odnosno pucanje, u ovom slučaju predstavlja simboličko odvajanje od prethodnog, neželjenog vremena smrti i označavanje sunčevog rasta i napredovanja prirode”, pojašnjava Medar-Tanjga i dodaje da se i kod Hrvata javlja drevno Božićno i Novogodišnje pucanje iz vatrenog oružja sa ciljem tjeranja demonskih sila, dok su Muslimani pucnjem obavještavali o rođenju muškog djeteta, ali i o početku ramazanskog posta. Ipak ističe da iako je oružje u našoj tradiciji bilo sastavni dio muške narodne nošnje i odlikovalo junake i hrabre osobe, ta vremena su davno prošla.
“Danas je oružje dostupno svakome i nema toliki značaj i vrijednost kakvu je imalo u našoj tradiciji. Takvo je stanje i sa pucanjem. Svako u raznim momentima puca ne razmišljajući o zakonskim zabranama i posljedicama, tako da ovo izlazi iz konteksta tradicionalnog pucanja u cilju obavještavanja i u cilju zaštite od zlih sila. Oružje je danas dobilo predznak prestiža”, kaže naša sagovornica.
Olovnih vojnika odavno više nema
Vjerovatno ne postoji dječak koji u nekoj od svojih faza odrastanja nije volio igračku pištolj, luk i strijelu, vojnike, tenkove, gađanje, eksplozije...To je valjda urođeno ponašanje, kasnija sposobnost samoodbrane. Međutim, kada taj dječak odraste, trebalo bi da zna da svaka akcija može imati i neku lošu posljedicu. Da li ga u zreloj dobi to mahanje pištoljem, pravljenje glasne buke čini mnogo većim, snažnijim i moćnijim od okoline?
Sociolog Biljana Milošević smatra da igranje puškama, pištoljima, mačevima ne garantuje kasnije nijednom dječaku "rodni identitet", neustrašivog muškarca, iako je to tipično na našu kulturu, ali i šire. Ističe da je ključno vaspitanje i kvalitetan poces socijalizacije, jer navike se stiču, ne rađamo se sa njima.
“Djeci svakako ne treba zabraniti igranje pištoljima i puškama, ali im svakako treba objasniti njihovu svrhu. Oni u najranijem uzrastu uče po modelu, pa će svakako ponašanje starijih biti model koji će djeca pokušati oponašati, jer sve najprije "polazi iz kuće". Naravno, na modeliranje nečijeg ponašanja utiču i vaspitno-obrazovne institucije, vršnjaci, mediji. Nažalost, danas crtani filmovi namijenjeni najmalađima obiluju nasiljem, ratništvom, a i igračke su motivisane likovima iz ovih crtića. Olovnih vojnika odavno više nema”, pojašnjava Milošević.
Dio problema sigurno leži i u činjenici što veliki broj građana posjeduju ilegalno oružje, do koga je danas vrlo lako doći. Dovoljno je samo pročitati oglase i bez puno muke nabaviti što vam srce poželi. Cijene nisu visoke, pa imati primjera radi pištolj danas nije nikakav luksuz. On se na crnom tržištu može kupiti za svega 100 KM.
Stoga, mala je vjerovatnoća da će puškaranje na Balkanu uskoro utihnuti i da će ljudi konačno shvatiti da biti vjernik, patriota i veseo ne znači automatski hvatati se za pušku, pa rafalima mjeriti svoju sreću. A dok se njihova svijest ne promijeni, i dalje će cijenu plaćati nedužne žrtve.
