Ognjen Tadić, diplomirani je psiholog na završnoj godini master studija u Banja Luci aktivista je i izvršni direktor udruženja "Obrazovna inicijativa", koja se bavi mentalnim zdravljem, naročito populacije treće životne dobi.
Informisani smo od strane stručnih lica da je upravo starija populacija najugroženija u postojećoj globalnoj epidemiji korona virusa, a u takvim teškim situacijama prepunih stresa naročito je važno da se sačuva mentalno zdravlje stanovništva. Sa mladim psihologom Tadićem ragovarali smo na ovu aktuelnu temu, kako živjeti u vremenima ograničenog kretanja i izolacije, kako se izboriti sa stresnim situacijama koje izazivaju dramatične vjesti i kako u svemu tome sačuvati svoj duševni mir.
Kako ljudi da se nose u ovakvim situacijama, epidemije virusa, kada moraju da ograniče svoje kretanje?
Ograničenje kretanja je vezano za društvenu izolaciju o kojoj se dosta razgovara ovih dana. Ako dobro primijetim, termin izolacija u svakodnevnom rječniku ima tendenciju da poprimi negativnu konotaciju. Mislim da svaka odrasla osoba treba imati vještinu ulaska i izlaska iz stanja izolacije, bilo da razgovaramo o socijalnoj ili psihološkoj. Vještina samoizolacije je naročito korisna u situacijama kao što je trenutna situacija vezana za virus. U stanju psihološke izolacije osoba dolazi u kontakt sa intimnim dijelovima svoje ličnosti, i vrlo često sa potisnutim emocijama. Taj kontakt sa sobom ne mora nužno biti prijatan. Da ovo nije lagan zadatak svjedoče i različite prakse samoizolacije koje kao cilj imaju jačanje ili osnaživanje duha, a koje znaju biti prilično zahtijevne. Meditacija je svojevrstan oblik samoizolacije, i može služiti kao vježba jačanja duha. Samoizolacija može biti sjajna prilika za dolazak u kontakt sa sobom, sa vlastitim mislima i emocijama, i prilika je za, takozvano jačanje duha.
Da li ovo stanje više psihički pogađa mlađu ili stariju populaciju?
Ovo stanje svakog pogađa na svojstven način. Mladi bivaju uskraćeni za ono što im uglavnom obuhvata većinu slobodnog vremena, a to je druženje, izlazak, kontakt, to jest bivaju uskraćeni za društvenu dinamiku karakterističnu uzrastu. Starija populacija je svakako u većem riziku od zdravstvenih problema vezanih za virus što iziskuje pažnju, a pažnja kao kognitivna aktivnost, troši energiju. Što je osoba starija, veća je šansa da doživi psihološku iscrpljenost, bezvoljnost, stanje beznadežnosti.
Da li je preporučljivo da možda piju neke tablete za smirenje i slične preparate?
Na ovo pitanje najbolji odgovor mogu dati psihijatri i stručnjaci iz oblasti medicine. Lično smatram da psihofarmake ne bi trebali uzimati na "svoju ruku", jer je to takođe društveno neodgovorno ponašanje. Postoje i psihičke i fizičke vježbe za smirenje koje zaista imaju umirujući efekat. Te vježbe dovode organizam u stanje opuštenosti bez upotrebe tableta za smirenje, i drugih supstanci kao što su alkohol, razne droge i slično. Primjera takvih vježbi ima puno, naročito u edukativnim videima na Youtube kanalima. Ove vježbe se i primjenjuju u vježbama meditacije, koja predstavlja svojevrsnu psihološku izolaciju.
Šta psihilogija kao nauka i psiholozi kao stručna lica preporučuju u ovakvim situacijama?
Što se mene kao psihologa tiče, psihologija me poziva da, za početak, dobro razumijem situaciju, a to dalje znači da imam svijest o glavnim informacijama. Virus ima svoju dinamiku širenja, a specifične mjere koje su uvedene imaju za cilj kontrolu širenja tog virusa, prvenstveno da bi zdravstveni sistem mogao adekvatno primiti oboljele. Dakle, mjere se uvode da ne bi došlo do prezasićenja zdravstvenog sistema. Priimjetim da psiholozi pozivaju ljude da se adekvatno informišu i da ne paniče, sa čime se u potpunosti slažem. U situacijama kao što je ova, naročito su korisne vježbe umirivanja, vježbe disanja, i druge tehnike samoregulacije. Pored toga, važno je da budemo "na vezi" sa nama važnim osobama i tako održavamo zajednicu, koja je osnov za doživljaj sigurnosti. Sudeći po referentnim informacijama, zaista nema razloga za paniku, pa bih savjetovao da se od psihologije kao nauke uzme svaka tehnika ili vježba koja doprinosi duševnom miru pojedinca.
Koliko će trebati, nakon prestanka ovih vanrednih mjera, da se ljudi prilagode normalnom životu?
Realno, ljudi će vrlo brzo uspostaviti uobičajenu životnu dinamiku. Međutim, u psihološkom smislu, biće potrebno bar godinu dana da se, kao društvo psihološki distanciramo od neprijatnosti koju za sobom vuče pandemija, i to je ustvari normalno. To vrijeme je neophodno da se vratimo uobičajenim navikama i da nas razne situacije prestanu asocirati na neprijatnost pandemije.
Među ovdašnjom populacijom mnogi su bili svjedoci ratnog zbivanja. Da li se u njima može sada javiti neka vrsta panike? Da li je moguća pojava PTSP-a među populacijom nakon ovakvih dešavanja?
PTSP se može javiti na bilo koji događaj koji je kod pojedinca izazvao jaku traumu. Rat, poplave, zemljotresi, pa i pandemije su događaji koji mogu stvoriti PTSP, ali isprovocirati i već postojeći PTSP. U situacijama kao što je ova, osobe koje pate od bilo kakvog psihičkog stanja su posebnom riziku i preporučljivo bi bilo da u sklopu redovnih mjera, veću pažnju obrate na vlastito mentalno zdravlje. Osobe koje pate od nekih psihičkih stanja i svi pojedinci koji se osjećaju loše u ovom periodu imaju na raspolaganju cijeli niz besplatnih telefonskih linija koje mogu pozvati i razgovarati o tome kako se osjećaju. Na taj način struka poručuje da je normalno ako se ne osjećamo dobro i da imamo gdje i sa kim o tome razgovarati.
Koliko mediji i društvene mreže doprinose širenju panike?
Doprinose isto koliko doprinose i smanjenju panike. Mediji su tu da prenesu određenu vijest, ali je takođe i odgovornost na svakom pojedincu kako će tu vijest da protumači. Tako, vijest o pandemiji jeste nešto što se munjevitom brzinom raširi, čime podstiče doživljaj stanja hitnosti, pa samim tim i doživljaja panike. Međutim, dobra informisanost podrazumijeva da znamo da prava opasnost leži u pretjeranom opterećivanju zdravstvenog sistema, te da se upravo zbog toga uvode mjere predostrožnosti i kontrole situacije. Mediji, dakle, imaju stepen uticaja na trenutno stanje, ali i ljudi, kao konzumenti medija, svojim ponašanjem definišu šta će to zaista biti važna vijest, i šta će se protumačiti kao signal za paniku.
Da li bi oni koji su skloniji paničarenju možda trebalo da smanje praćenje medija?
U situacijama kao što je ova, društveno odgovorno ponašanje podrazumijeva da svi kontrolišemo vrijeme koje provedemo prateći medije. U suprotnom, rizikujemo da jednu te istu vijest čitamo ili gledamo po nekoliko puta, čime ta vijest u našim očima postaje veća nego što jeste. U ovakvim situacijama je za svakog preporučljivo da skrati vrijeme provedeno prateći medije, iako je to svojevrstan izazov, obzirom na dostupnost tih medija i važnost koju igraju u svakodnevnom životu. Odgovorna upotreba medija podrazumjeva da ih koristimo povremeno kako bismo mogli pratiti opšte i specifične mjere koje se tiču svih nas. Pored toga, primijetim da dosta ljudi koristi društvene mreže da na neki duhovit ili satiričan način prikaže trenutnu situaciju, što je takođe normalno. Virtuelni svijet nam može pomoći da se bolje nosimo sa ovom situacijom. Što je dobro dok god se u realnom svijetu pridržavamo onih mjera usmjerenih na zajedničko dobro.
