Broje se dani pred početak nove školske godine, koja će ove jeseni biti u potpuno drugačijem obliku nego ikad prije. Ministrica prosvjete i kulture Republike Srpske Natalija Trivić najavila je prošle sedmice da nova školska godina počinje po već utvrđenom školskom kalendaru 1. septembra, ali u izmijenjenim uslovima.
"Đaci se vraćaju u školske klupe, ali uz sve mjere koje su propisane. Sve osnovne škole u okruženju i Evropi počinju sa povratkom đaka u klupe, jer je važan kontakt učenika i nastavnika. Nastavni čas trajaće 30 minuta, a u većim školama čas će trajati 20 minuta", rekla je Natalija Trivić. Prema najavama, postojaće i mjere koje se odnose na djecu koja imaju hronične bolesti i koja nisu u mogućnosti da se vrate u školi, a oni će nastavu moći pratiti online.
Profesori se slažu da je krajnje izazovan period pred obrazovanjem i da je teško izdržati tempo kojem je nastavno osoblje izloženo.
Branka Ljubojević, profesorica srpskog jezika koja predaje u Gimnaziji Banjaluka, kaže da je iznenađena planom održavanja nastave, za koji su profesori saznali 17. avgusta. Naročito je iznenađena planom za srednje škole, koji je, prema njenim riječima, “u rangu okvirne preporuke koja je toliko neodređena da sve može i ne mora, a suštinski ostavlja utisak ogromnog formalizma i potpune nebrige za znanje kao glavni cilj obrazovnog procesa”.
“Ko god je ikada ušao u učionicu, na bilo kojem stepenu obrazovanja, zna šta je 20 minuta. Ništa! Isto tako, ta ista osoba zna da je potpuno nemoguće kontrolisati učenike po pitanju njihovog međusobnog kontakta, nošenja maski izvan učionice, druženja. I na kraju, ko se ikad imalo pozabavio mentalitetskim i identitetskim studijama, makar i na nivou iščitavanja literature koja se bavi našim podnebljem i stanovnicima, sasvim sigurno zna da se na kolektivnu odgovornost ne može računati. Jedino što ja mogu da zaključim jeste da je oslanjanje na djecu krajnji pokušaj vlasti da disciplinuje narod. Ili se otvaranjem škola pravdaju predizborne kampanje i produžetak rada ugostiteljskih objekata”, rekla je Branka Ljubojević za BUKU.
Ona ističe da 20 minuta časa može biti samo dio instruktivne nastave, te da tu ne vidi ništa suštinski različito u odnosu na onlajn nastavu iz prošle školske godine.
“Jedino što sad možemo dobiti jeste odbijanje da se ozbiljno i posvećeno radi samostalno, jer postoji tih famoznih 20 minuta za koje će mnogi reći da su sasvim dovoljne za rad. Ja zaista ne vidim način da se ozbiljno pozabavimo bilo čim za 20 minuta. Ono što bi se moglo smatrati prednošću jeste mogućnost živog kontakta, razgovora, kako danas svi vole da kažu, interakcije. Međutim, ako jedni druge gledamo kao prijetnju, ako govorim kroz masku i vizir, ako nam diskusija može trajati 5-7 minuta, šta mi radimo? Meni se čini da ismijavamo učenje, znanje i svodimo sve to na šuplju formalnost”, pojašnjava profesorica Ljubojević.
Dodaje da ne smijemo zaboraviti da je veliki broj učenika koji imaju hronična oboljenja ili oštećenja disajnih organa tipa astme, bronhitisa.
“Sve i jedan roditelj koji smatra da je zdravlje njegovog djeteta iole ugroženo neće slati dijete u školu. Oni će raditi onlajn. To znači da ćemo tri puta dnevno da držimo isti čas”, kaže Branka.
Naša sagovornica kaže da nastavnici mogu izdržati mnogo toga isto kao što izdržavaju i ljekari, medicinski tehničari i mnogi drugi.
“Samo je jedna razlika, a to je da nastavnike niko ne smatra ljudima koji i sami imaju hronična oboljenja, ugroženo zdravlje, porodice u kojima ima i starih i bolesnih, ali i djece koja su opet ugrožena. Sve čovjek može da izdrži ako zna da postoji smisao toga i da će jednom završiti, naročito ako taj čovjek više od ičega koristi entuzijazam kao pogonsko gorivo. Tempo je i u prethodnom polugodištu bio jako naporan. Radili smo satima, u maju i junu i noćima, a sve u želji da nastavni plan i program ne trpi, da učenici dobiju zanimljive i jasne materijale, da pregledamo i iskomentarišemo svaki zadatak, da po 3 puta isto radimo i pregledamo kako bi učenik koji želi popravio svoj rad... Da ne pričam o odjeljenjskim zajednicama, privatnim i pojedinačnim problemima učenika i roditelja sa kojima smo satima bili na telefonu”, prisjeća se Branka.
Ona kaže da se u javnosti ne spominje da su nastavnici sami plaćali svoj internet i popravljali zakržljale računare, podizali sisteme, učili korištenje različitih alata i plaćali sebi onlajn edukacije za onlajn nastavu.
“Kada u medijima čujete da je ‘sistem spremno i uspješno odgovorio na zahtjeve onlajn nastave’, kao sistem možete zamisliti profesoricu zgurenu na fotelji, njen stari komp i brdo knjiga, telefon koji visi s plafona kako bi snimio sve to. Nema sistema. Postoji samo pojedinac koji se trudi da da sve od sebe”, ističe profesorica Ljubojević.
Branka Ljubojević kaže da nema plan za početak nastave, jer je u ovim uslovima, sa hiljadama mogućih iznenađenja, bilo koji plan teško održiv. Branka kaže da će se profesori “rasturiti na stotinu strana, a ništa neće postići”.
“Sasvim je jasno da je učenicima nižih razreda osnovne škole teško ili nemoguće savladavanje gradiva putem onlajn nastave, ali mišljenja sam da su srednjoškolci sasvim lijepo radili. Bar oni koji su željeli da rade. Moje iskustvo je da sam u mnogim segmentima dala mnogo više različitih, zanimljivih elemenata nego u redovnoj nastavi, jer zbog nedostatka opreme, u školi nismo u mogućnosti koristiti sve izvore i metode koje postoje. Prosvjetni radnici su, otkad je svijeta i vijeka, legalisti, sada, rekla bih i pretjerani. Ono što nas sve rastužuje jeste činjenica da nas niko ne pominje, osim u negativnom kontekstu, jer smo vidjeli da majke traže nadoknadu od 500 KM zato što rade naš posao, a mi samo ležimo. Nadležni organi nas zovu sistemom i najmanje se nama bave. Uprave očekuju da ćutimo i radimo. Sindikata izgleda da nema, jer se od 10. marta niko nije oglasio”, kaže Branka.
Dodaje da sada treba “sami da nabave svu potrebnu zaštitnu opremu, da rade pod maskom i vizirom, da naprave plan takav da u 180 časova od 20 minuta stane sve što je stalo u 180 časova od 45 minuta, da sve objasne, provježbaju, svakoga saslušaju, nikoga ne zaraze, ostanu zdravi, veseli tolerantni i na kraju zaključe svima sve petice”.
Ona nam kaže da su nastavnici u školama ugroženi, jer na jednom mjestu dolaze djeca iz različitih sredina, sa različitim stavovima i navikama.
“Ali nastavnici nisu, ni bolji, ni gori od ljekara, medicinskog osoblja i mnogih drugih. Ono što je problem jeste formalizam i besmislenost. Srednjoškolci su mogli dobiti mnogo bolji model: rad putem onlajn platformi koje uključuju i direktnu komunikaciju preko Timsa, Zuma ili čega god, a jednom mjesečno svaki profesor organizuje susret sa učenicima u manjim grupama u cilju diskusija, pismenih ili usmenih provjera. Na kraju organizovati napokon to intervalno testiranje i da svima sve bude potaman. Time bismo dobili maksimalnu bezbjednost, novi vid nastave, zanimljive i interaktivne sadržaje, fokus na znanju i postignuću, kao i maksimalan efekat i motivaciju. Ali zašto bi neko pitao prosvjetne radnike za prijedlog? Zašto bi se u toku ljeta odradila reforma i redukcija NPP? Zašto bi se organizovalo usavršavanje nastavnika za onlajn nastavu i nastavu u vanrednom stanju? Čemu sve to kad ‘sistem odlično funkcioniše i savršeno odgovara zadacima novonastale situacije’”, kaže Branka za BUKU.
Fedor Marjanović, profesor iz Medicinske škole iz Banjaluke, kaže da se osjeti veliko nepovjerenje u sistem, ali da on u ovom trenutku ne može da da konačan sud o planu za početak školske godine dok nastava ne počne, jer ćemo tek tada moći suditi o njenim prednostima i manama.
“Mislim da će u početku biti mnogo uhodavanja i početnih nespretnosti. Meni je veća briga kako pravilno reagovati u slučaju potencijalne opasnosti i na koji način je prepoznati. Sa druge strane, smatram da online nastava nije organizovana na zadovoljavajući način. Tu se vidjelo koliko smo tehnološki zaostali, koliko naš sistem, barem u smislu tehnike, nije nimalo napredovao. Ja sam lično teško taj način rada podnio, jer volim interakciju sa učenicima i živu riječ, a kada se sve to svede na kuckanje preko telefona, koje traje čitav dan, od trenutka kada ste se probudili da trenutak kada ste legli u krevet, ne samo da ste izgubili suštinu svoga posla, već ste i pod velikim pritiskom”, kaže za BUKU profesor Marjanović.
Dodaje da je bilo previše improvizacije, premalo organizacije, a prosvjetni radnici su pušteni da se snalaze kako znaju i umiju, a nisu dobijali nikakve pohvale, niti saučešće, najviše kritike i nerazumijevanja.
Marjanović kaže da nastavnici teško mogu izdržati tempo koji im je nametnut.
“Možda će časovi biti kraći, ali zato ćemo biti u poziciji da istu stvar ponavljamo najmanje dva puta. Ja se najviše plašim tih pauza između dvije grupe, jer ukoliko neko ima samo dva časa, on ima mnogo praznog vremena koje će provesti u zbornici čekajući, zbornice će tada vjerovatno biti pune, a samim tim i opasnost od infekcije veća”, ističe naš sagovornik.
Marjanović smatra da je pola sata sasvim dovoljno za jedan čas.
“To je optimalno vrijeme u kojem se učenicima može držati koncentracija. Naravno, sve zavisi od razreda do razreda. Problem će vjerovatno biti u tome što smo mi navikli na format od 45 minuta, tako da ćemo se vjerovatno morati dosta prilagođavati i skraćivati gradivo na najosnovnije. Što se mog predmeta tiče i gradiva koje ove godine prelazim, to neće biti veliki problem, ali ne mogu da govorim u ime drugih nastavnika i profesora”, kaže profesor srpskog jezika.
Na kraju kaže da su profesori i nastavnici ugroženi na poslu, ali sa druge strane, neko će reći da su ugroženi i doktori, konobari, radnici u bankama...
“To je tačno. U ovom stanju svaki posao nosi dozu opasnosti da se zaraza prenese. Ipak, škole su poznate kao ‘leglo virusa’. Iako će biti manje učenika na jednom času, iako će postojati disciplinske mjere, to nam nije garancija potpune bezbjednosti. Ona će zavisiti isključivo od dobre saradnje nastavnika i učenika”, kaže na kraju razgovora za BUKU profesor Marjanović.
