Profesor Ismar Volić o matematici u politici: Izbori, dodjela mjesta i ostali matematički neuspjesi u demokratiji

Ismar Volić je redovni profesor matematike na Wellesley univerzitetu u Bostonu i jedan od osnivača Instituta za matematiku i demokratiju.

Tatjana Čalić / 18. August 2020

 

"Sve je teže prepoznati iskrivljene ili lažne informacije, ali što se više naučimo da ih prepoznamo, to će ih manje i biti; ovo je jedini način da se kvantitativna manipulacija istrijebi. Moramo naučiti da konstantno budemo kritički postavljeni prema informacijama i da preispitujemo njihovu validnost”, rekao je, između ostalog, u velikom intervjuu za BUKU, ugledni profesor matematike iz Bostona, Ismar Volić. Dotakli smo se i primjera gdje se matematika i politika susreću, kako se statistika može zloupotrebljavati, te koliko je u svakoj zemlji, a posebno u našoj, neophodno insistirati na transparentnosti i edukaciji o elementarnim demokratskim procesima, kao što su glasanje i dodjela mjesta u parlamentu.

Poštovani profesore Volić, nedavno ste sa svojim kolegama osnovali ''Institut za matematiku i demokratiju'', (Institute for Mathematics and Democracy) koji je posvećen obrazovanju, istraživanju i širenju svijesti o ulozi matematike u politici. Kako ste došli na ovu ideju i koliko su uopšte obični građani SAD svjesni uske povezanosti matematike i politike, odnosno u kojoj mjeri su kvantitativno pismeni?

Od kada se bavim matematikom, zanima me njena uloga u društvu. Međutim, ono što me na kraju motivisalo da osnujem Institut za matematiku i demokratiju je politička situacija u Americi, u kojoj je agresivni i destruktivni populizam objavio rat kritičkom razmišljanju, činjenicama i nauci. Racionalnost i informisanost ne idu u prilog sistemu koji trenutno vodi Ameriku, a kao temelj te racionalnosti stoji kvantitativna pismenost. Matematika je tako indirektno pod napadom, pa moje kolege i ja osjećamo potrebu da je odbranimo kroz, kao što ste i rekli, obrazovanje, istraživanje i širenje svijesti o ulozi matematike u politici. I ne samo da je odbranimo, nego da je pretvorimo u alat koji će građanima omogućiti da postanu obrazovani i objektivni sudionici u demokratskom procesu.

U određenim dijelovima Amerike, ljudi su prilično kvantitativno pismeni, jer interdisciplinarna STEM edukacija tu postoji kao integralni dio obrazovnog sistema već par decenija. Međutim, fokus STEM edukacije je uglavnom na inženjerstvo, tehnologiju i informatiku. Ne postoji svijest o tome da je politika takođe velikim dijelom vođena kvantitativnim procesima i da je edukacija iz ovih oblasti isto tako neophodna.  

Postoje dva različita aspekta interakcije matematike i politike. Jedan je politička kvantitativna pismenost, koja bi osposobila ljude da kritički razmišljaju o informacijama, brojevima i statistikama kojima ih političari i političke organizacije zasipaju. Drugi je edukacija iz matematike koja stoji iza fundamentalnih demokratskih procesa kao što su glasanje, dodjela parlamentarnih mjesta, podjela u distrikte itd. I jedna i druga vrsta obrazovanja je krucijalna da bi ljudi postali efektivni učesnici u demokratiji, i obje se mogu vrlo lako uvesti u kurikulum.

A kakvo je stanje sa kvantitativnom pismenošću građana Bosne i Hercegovine, koliko je njima matematika koja stoji iza raznih društveno-ekonomskih i političkih procesa nepoznanica i koliko su uopšte skloni kritičkom razmišljanju i preispitivanju informacija koje im se serviraju?

Čini mi se da je situacija po pitanju političke kvantitativne pismenosti u BiH slična kao i u Americi, vjerovatno i gora jer naš obrazovni sistem ima jos slabiju tradiciju integrisanja kritičkog razmišljanja u nastavni program.  PISA testiranje je to nedavno i potvrdilo. Bez generalnog potenciranja i njegovanja kritičkog razmišljanja, teško da može postojati kritički odnos prema kvantitativnim aspektima politike. Čak i šire, teško da može postojati kritički odnos prema bilo kakvim informacijama sa kojima ljudi dolaze u kontakt.  Svjedok tome je i proliferacija kojekakvih teorija zavjera koje su se izgleda kod nas duboko ukorijenile.

Ali ja sam optimista, jednostavno zato što u svom radu u BiH konstantno dolazim u kontakt sa ljudima koji su nevjerovatni. Studenti koji bi bez problema mogli studirati na mom fakultetu u Bostonu, profesori koji rade vrhunska istraživanja, edukatori koji prate svjetske pedagoške trendove, administratori koji razumiju da se naš obrazovni sistem mora reformisati, ljudi u nevladnim organizacijama koji se neumorno bore za našu djecu – svi ulažu veliku energiju da educiraju ljude, da podignu obrazovanje na svjetski nivo. Dok je takvih ljudi, ima nade.

Koji su to najočitiji primjeri gdje političari zloupotrebljavaju brojeve i statistiku, dovodeći građane u zabludu?

Trenutno su najočitiji primjeri povezani sa pandemijom. Ovdje u Americi, Trump već mjesecima pokušava da verbalno umanji impakt i konsekvence koronavirusa, jer mu katastrofalna ekonomska situacija uzrokovana pandemijom ne ide u prilog. Prije nekoliko dana je, naprimjer, rekao da Amerika “ima više slučajeva koronavirusa samo zato što se više testira”. Kvantitativno pismena osoba bi ignorisala ovu irelevantnu informaciju i tražila bi da zna koji je postotak testiranih koji su pozitivni. Ako postotak raste, onda se pandemija širi, a upravo to se dešava u Americi. Trump je u istom intervjuu tvrdio da Amerika ima najmanji postotak umrlih od COVID-19 u svijetu.  Kvantitativno pismena osoba bi htjela da zna postotak čega? Trump je dao postotak umrlih u odnosu na broj zaraženih, međutim, ako se uzme broj umrlih kao postotak kompletne populacije, što je mnogo informativnije mjerilo prisustva pandemije, Amerika je jedna od najgorih zemalja na svijetu.

Ovakvih primjera, nažalost, ima napretek, i u Americi i u BiH. Čini se da je svaka sfera politike – ekonomija, edukacija, imigracija, klimatske promjene – zasićena selektivno prezentiranim statistikama, brojevima serviranim bez objašnjenja i upitnim metodologijama. Sve je teže prepoznati iskrivljene ili lažne informacije, ali što se više naučimo da ih prepoznamo, to će ih manje i biti; ovo je jedini način da se kvantitativna manipulacija istrijebi.  Moramo naučiti da konstantno budemo kritički postavljeni prema informacijama i da preispitujemo njihovu validnost.

Matematika je direktno vezana i za izborni proces. Pretpostavljam da počinje već sa izbornom kampanjom, jer statistika tu igra važnu ulogu, te samim tim može bitno uticati na biračko tijelo?

U Americi, a mislim da je i kod nas to slučaj, distinkcija između vremena kada je kampanja, a kada nije, uglavnom više ne postoji. Politika je usmjerena prema samoodržanju političara i kalkulisanju posljedica na sljedeće izbore, bili oni sutra ili za tri godine. Ankete se konstantno sprovode, podaci se stalno skupljaju, glasači se kategorizuju po raznim parametrima i onda im se selektivno daju pažljivo upakovane informacije koje hirurški precizno oblikuju njihovo mišljenje. Moderna statistika i matematika omogućavaju rapidnu analizu podataka i time, nažalost, politici daju efektivno oružje za manipulaciju glasača. Ovo je najevidentnije u društvenim medijima, u kojima se ljudi vrlo lako mogu politički profilirati i kompartmentalizovati da bi se onda na njih vršio direktan uticaj skrojen po njihovoj mjeri.

U većini izbornih procesa, pa tako i u BiH, koristi se relativna većina - kandidat sa najviše glasova pobjeđuje. Relativna većina, kako ste rekli na nedavno održanom webinaru, problematična je iz više razloga, a kao primjer ste naveli Trampovu pobjedu, ali i pobjedu Džaferovića na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH iz 2018. godine, gdje on nije bio prvi izbor za 63 posto glasača. Zašto su ovo primjeri koji ilustruju problematičnost relativne većine?

Kada god se koristi relativna većina, po kojoj se glasa za jednog kandidata i osoba sa najvećim brojem glasova pobjeđuje, postoji opasnost da je izabran kandidat koji ne predstavlja istinsku preferencu glasača.  Ako pobjednički kandidat ima manje od 50% glasova, to znači da većina glasača nema tog kandidata kao prvi izbor. Drugim riječima, pobjednički kandidat osvaja manjinu glasova, a pobjedom postaje neko ko predstavlja sve glasače. 

Naprimjer, u utrci za kandidata za predsjednika ispred Republikanske stranke 2016. godine u Americi, Trump je pobijedio sa 45% glasova. Ankete su poslije pokazale da bi republikanski glasači radije imali bilo kojeg od tri ostala glavna republikanska kandidata kao predstavnika njihove stranke.  Ali ta tri kandidata su napravili disperziju ostalih 55% glasova, omogućujući Trumpu da pobijedi. Slična stvar se desila na američkim predsjedničkim izborima 2000. godine, u kojima je George Bush pobijedio Al Gore-a, samo zato što se glasalo relativnom većinom. Ovo je, nažalost, regularna pojava u svijetu, pa i kod nas.  Kao što ste spomenuli, Džaferović je u prošlim izborima pobijedio sa 37% glasova, što znači da postoji mogućnost da bi se veliki broj ostalih 63% glasača, da su imali priliku da iskažu svoju preferencu, možda ujedinili iza nekog drugog kandidata. Taj drugi kandidat bi onda možda predstavljao apsolutnu većinu glasača, što je puno bolja situacija.  

Koje je pravičnije rješenje?

Relativna većina je sa matematičkog stanovišta jedan od najgorih izbornih metoda zato što ne uzima prave preference u obzir.  Ovaj metod samo zna ko je prvi izbor glasača, ali ne zna šta glasač misli o ostalim kandidatima. Postoje bolje, takozvane preferencijalne metode, po kojima glasači rangiraju sve kandidate. U jednoj od najpopularnijih takvih metoda, Hareovoj metodi, pobjednik se odlučuje tako što se, na osnovu rangiranja, sukcesivno eliminišu kandidati sa najmanje prvih glasova, a nakon svakog kruga eliminacije se glasovi retabuliraju. Pobjednik po ovom sistemu nije uvijek kandidat koji je inicijalno dobio najviše prvih mjesta, nego onaj ko je najoptimalniji za največi broj glasača, znači kandidat koji najbolje predstavlja konsenzus.  Ovaj metod je mnogo pravičniji, eliminiše mogućnost disperzije glasova i drugih negativnih efekata relativne većine, i na mnogo bolji način predstavlja pravi izbor glasača. 

Razlozi zašto se relativna većina uopšte koristi nemaju nikakve veze za kvalitetom takve vrste glasanja, nego sa inertnosti i manjkom edukacije – to je najjednostavniji metod, dugo već postoji, glasači ne znaju da postoje bolji sistemi pa se ne bune, a i favorizuje velike stranke, tako da njima ne ide u prilog da ga mijenjaju.  

Hareova metoda se koristi svuda po svijetu, a sve je popularnija i u Americi.  Mnogi gradovi je već koriste, a u novembarskom glasanju ćemo i u mojoj državi Massachusetts biti pitani da li želimo da je implementujemo; siguran sam da će ova inicijativa, koju podržava Institut za matematiku i demokratiju, proći i da će se Massachusetts pridružiti mjestima gdje se glasa matematički smislenije.

Došli ste i do saznanja da se dodjela mandata u Parlamentu BiH vrši na osnovu jedne formule koje niko u okruženju, pa ni šire, ne koristi. Šta je ovdje sporno: sama formula ili činjenica da vjerovatno rijetko ko u BiH zna za ovu metodu, njene prednosti ili slabosti?

Za dodjelu mjesta u parlamentima u BiH se koristi takozvani Sainte-Laguë metod.  Naše susjedne zemlje koriste D’Hondt metod, koji je generalno zastupljeniji u svijetu. Metodi su slični, ali oba daju prednost velikim strankama. Naprimjer, u prošlim izborima je SDA dobila 25.25% glasova, a ima 27.55% mjesta u parlamentu Federacije BiH. U skupštini RS, SNDS je osvojila 31.87% glasova, a ima 33.73% mjesta. 

Ali glavni problem čak nije ni sam metod, nego činjenica da je kod nas teško doći do informacija o ovakvim stvarima. Meni je trebalo dosta da pronađem nešto o dodjeli parlamentarnih mjesta, a, koliko sam mogao vidjeti, nigdje se eksplicitno ne spominje Sainte-Laguë. Ono što očigledno nedostaje je transparentnost i edukacija o elementarnim demokratskim procesima, kao što su glasanje i dodjela mjesta. U politički kvantitativno pismenom društvu bi građanstvo znalo da postavi pitanje ko je i kada odlučio da se koriste određene metode i ko najviše profitira kada se baš one koriste. Ljudi bi znali da postoje bolje, reprezentativnije metode, i bilo bi im omogućeno da zahtijevaju da se postojeći procesi promijene u one za koje matematika kaže da predstavljaju pravednije praktikovanje demokratije.

Koji su to primjeri političkih sistema koje imaju bolje izborne procesa?

Mnoge zemlje, kao što su Australija, Kanada, Novi Zeland, Engleska, Irska, Škotska i Indija koriste preferencijalne glasačke sisteme.  Preferencijalni metodi se takođe koriste u stotinama gradova i lokalnih izbora po svijetu, a često i u organizacijama, kompanijama i univerzitetima.  Primjera, dakle, ima svuda oko nas. Svijest o tome da je ovo bolji način glasanja sve više raste i inicijative da se relativna većina eliminiše i zamijeni preferencijalnim metodama su sve brojnije.

 I za kraj, kako kvantitativno opismeniti ljude, da li bi ovaj segment trebao biti dio obrazovnog sistema? 

Naravno, taj segment bi trebao biti integralni dio obrazovnog sistema koji njeguje kritičko razmišljanje, interdisciplinarnost i daje djeci samopouzdanje da postanu informisani učesnici u demokratiji i uzročnici političkih i društvenih promjena.  STEM obrazovanje je u ovome ključno, i kao njegova krucijalna komponenta treba da se forsira politička kvantitativna pismenost, da se djeca uče na relevantnim primjerima iz stvarnog života koji uključuju i socio-politički kontekst.  Vrlo je jednostavno u kurikulum ubaciti primjere raznih sistema glasanja ili dodjele parlamentarnih mjesta, ilustrirati zašto su neki bolji od drugih, pokazati djeci kako da kritički tretiraju statistiku i da sa kvantitativnog aspekta prepoznaju lažne informacije.  Ovo su teme koje su dostupne srednjoškolcima, pa i mlađim učenicima.

Nažalost, PISA testiranje je pokazalo da kritičko razmišljanje nije razvijeno u našem školskom sistemu.  Ali u isto vrijeme, takvi rezultati bi trebali da budu motivacija i prilika da se obrazovanje reformiše jer, kao što svi znamo, bez kvalitetnog obrazovanja, nikada nećemo ostvariti razvoj i progres. Nažalost, vlasti kojima nije stalo ni do obrazovanja ni do progresa, i koje već decenijama guraju djecu u torove da od njih naprave poslušne glasače, nastavljaju da upiru sa svojom samoživom, megalomanskom i testosteronskom politikom. Kao posljednji primjer ovoga je da PISA testiranja 2021. godine neće biti u BiH.  Žalosno i porazno. Ali kao što sam rekao ranije, nadu mi daju divni, pametni ljudi sa puno energije kojih ima širom zemlje i koji se ne predaju.  Dok god oni nastavljaju svoju borbu, ja stojim uz njih.

Ismar Volić je redovni profesor matematike na Wellesley univerzitetu u Bostonu, te jedan od gostujućih predavača na Interdisciplinarnim doktorskim studijima Globalne studije u Centru za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu. Završio je Univerzitet u Bostonu a zatim doktorirao matematiku na Univerzitetu Brown. Bio je gostujući profesor na MIT-ju, univerzitetu u Briselu, i Univerzitetu Virginia. Njegova istraživačka oblast je algebarska topologija. Autor je tridesetak radova i dvije knjige, urednik je nekoliko zbornika radova, a držao je i preko 200 predavanja u dvadesetak zemalja. 
Jedan je od osnivača Institut za matematiku i demokratiju (Institute For Mathematics  And  Democracy) koji je posvećen obrazovanju, istraživanju i širenju svijesti o ulozi matematike u politici.

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.