Profesor Draško Marinković: Republika Srpska je za 15 godina izgubila 55.368 stanovnika, 80 škola, 900 odjeljenja… bez iseljavanja

Profesor dr. Draško Marinković u intervjuu za BUKU komentariše sumornu demografsku situaciju, da li smo pred nestajanjem, zašto nemamo tačne podatke o iseljavanju, te kakva nas budućnost očekuje...

Tatjana Čalić / 06. Maj 2019

foto BUKA

Sve nas je manje na ovim prostorima - manje nas se rađa, sve više nas odlazi, postajemo sve starija nacija. Oni koji još uvijek nisu otišli, samo čekaju da im se pruži prilika jer ovdje ne vide perspektivu ni za sebe, ni za svoju djecu.
Šta je uzrok ovako sumorne slike - ekonomska situacija, migracije, nezainteresovanost države ili sve zajedno. Postoji li adekvatna demografska strategija, zašto nemamo tačne podatke o iseljavanju, te kakva nas budućnost očekuje, samo su neka od pitanja kojih smo se dotakli u razgovoru sa profesorom dr. Draškom Marinkovićem, redovnim profesorom na katedri za društvenu geografiju i demografiju Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci.

Stalno se govori da je stanje alarmantno, da smo pred nestajanjem, te riječi koriste vaše kolege kako iz BiH, tako i iz regiona, slažete li se sa njima?

Demografski nestati je dugoročan proces, tako da ćemo veoma teško doživjeti sudbinu Hazara ili nekih drugih naroda koji su nestali, iščezli, ali kolege upozorenja daju sa punim pravom. Zašto? Smanjuje se obim populacije, dakle kvantitet, sa smanjenjem kvantiteta svakim danom dolazi u pitanje i kvalitet, a tu su u demografskom smislu oni koji nose reprodukciju, odnosno mladi. Dodata otežavajuća okolnost je intenziviran odlazak mladih sa ovih prostora. Primjerice, projekcije koje baziramo samo na vitalnoj statistici, odnosno na smanjenju broja rođenih, ukazuju da do 2050. godine u Republici Srpskoj neće biti više od 800 000 ljudi. Međutim, kada uzmemo u obzir i migracije, onda ćemo vjerovatno i puno ranije doći do populacije od samo 800 000.
Uz to, mi smo sve stariji, imamo sve veći broj korisnika fonda PIO, a mladih je sve manje. Sada je naš najveći problem nezaposlenost i nedostatak radne snage u određenim granama, a koji će tek biti izražen u budućnosti. Uz ovaj problem treba vezati i emigraciju, u koju više ne odlazi samo pojedinac, nego on sada sa sobom vodi i kompletnu porodicu. To je zaista trenutno jedan veliki problem i emigracija će uz depopulaciju sigurno postati najznačajniji faktor održivosti stanovništva na prostoru Republike Srpske.

 


Koje su sve pojave dovele do toga da danas imamo ovakvu demografsku situaciju?  

Ako analiziramo statističke pokazatelje u poslednjih 20 godina u Republici Srpskoj, ti procesi su: prirodna depopulacija - sve veći broj umrlih i sve manji broj rođenih; sve prisutnije starenje stanovništva, jer smo sa prosječnom starosti od 42 godine među najstarijima u Evropi; potom demografsko pražnjenje i feminizacija sela; sve veća koncentracija stanovništva u gradovima i, naravno, rastući negativni migracioni saldo, koji je prisutan na ovim prostorima zadnjih 50-ak godina, a u kome nam posebno odlazi reproduktivni i kontingent radno sposobnog stanovništva.


Koliko godišnje gubimo stanovništva zbog negativnog prirodnog priraštaja?

Negativan prirodni priraštaj je ovdje prisutan od 2002. godine. Za prošlu godinu podaci još nisu dostupni, ali ako uzmemo podatke od 2002. pa do 2017. godine, dakle za 15 godina smo samo po osnovu prirodnog priraštaja ostali bez  55.368 stanovnika, što je 4,8 posto ukupne populacije.  Ako analiziramo podatak za 2017. godinu, onda je razlika broja umrlih veća u odnosu na broj rođenih za 5.324, pa nam je stopa prirodnog priraštaja -4,6 promila. Natalitet nam je posljednjih sedam godina prilično konstantan, tako da se godišnje u prosjeku rađa oko 9.400 djece, a 2017. godine je ukupno rođeno 9.339 beba, pa je stopa nataliteta bila 8,1 promil. Sada se na ovaj problem nadovezuje problem iseljavanja, pa je veliko pitanje je da li će se u buduće zbog iseljavanja žena u reproduktivnom periodu osjetno smanjiti i broj rođene djece.
Nekako je najočiglednije kada preslikamo sve ovo što nam se dešava u smislu demografske recesije na broj djece koja se svake godine upisuju u osnovne škole. Ako uzmemo podatak da smo u osnovnim školama u Republici Srpskoj u školskoj 1996/1997. godini ukupno imali 127.426 učenika, a da školske 2018/2019.  godine imamo svega 89.645 učenika, znači da se broj učenika apsolutno smanjio za 37.781 učenika ili za oko 30 posto, odnosno da smo svake godine gubili po u prosjeku oko 1.700 učenika. To se između ostalog odrazilo na manji broj upisanih srednjoškolaca i studenata, ali i na suficit nastavnog kadra, na zatvaranje škola, gašenje odjeljenja, odnosno možemo reći da smo samo u poslednjih 15 godina zatvorili više od 80 škola, da imamo 900 odjeljenja manje, itd.


Kakvi su pokazatelji vezano za mortalitet?

Mortalitet je kod nas u blagom porastu, pa ako u anlizu uzmemo poslednjih 7 godina, možemo reći da nam prosječno godišnje umire oko 14.000 ljudi. Znači u prosjeku se rađa oko 9.400, a umire oko 14.000, pa je za ovako malu populaciju ta razlika dosta velika. Tako je 2017. godine ukupno umrlo 14.663 lica, pa stopa mortaliteta bila 12,7 promila. S obzirom da je iste godine procijenjeno da je mlađih od 14 godina bilo svega 13,5 posto, a starijih od 65 godina čak 18,9 posto, trebamo se zapitati do čega će sve to u budućnosti dovesti? Dovešće sigurno do velikih promjena u biološkoj i socio-ekonomskoj strukturi, a kasnije i u fondovima koji treba da funkcionišu na bazi broja radnika koji treba da zarade penziju i za vas i za mene, što sa ovakvim trendovima sada izgleda nemoguće.

 

 


Šta je sa migracijama van zemlje, odlasku obrzovanog kadra, kompletnih porodica? Stiče se dojam da se njima niko ovdje ozbiljno nije bavio, da se ignorišu?

Tačno, u praćenju migracija imamo jedan veliki problem, jer nam nedostaju pouzdani statistički podaci o broju iseljenih, ali i useljenih. Mi trenutno statistički ne pratimo vanjske migracije, a od svog nastanka to ne prati ni statistika u Republici Srpskoj, a ni na nivou Bosne i Hercegovine.


Zašto?

Vanjske migracije u prošlosti nisu praćene ni u bivšoj Jugoslaviji, jer to nije bilo popularno za državu, pogotovu zbog socijalističkog uređenja. Tada su smatrali da ako podaci ukazuju da je odseljavanje veće, onda to automatski znači da je ovdje loš kvalitet života. Tako je to bilo u bivšoj Jugoslaviji.


Ni danas nije ništa drugačije.

I danas to ni za koga nije popularno, jer živimo na jednoj balkanskoj “vjetrometini”, u kojoj se još uvijek samo gleda ko je čiji, a manje gledamo ko je gdje. To bi sada trebali ozbiljnije gledati jer nam se država ubrzano prazni. 
Trebali bi nam biti veoma važni tačni podaci o ukupnom broju i strukturama stanovništva, a posebno o migracijama, jer ako želite ozbiljne projekcije, planove i strategije onda morate uključiti sve komponente demografskog razvoja jednog prostora.
Predlagao sam da se i kod nas uvede jedinstveni registar stanovništva, koji bi obuhvatio i podatke o migrantima, tj. broj odseljenih i doseljenih i koji bi nam olakšao da brže dođemo do tačnih podataka koliko nas zapravo ima. U tom slučaju bi popis stanovništva kod nas mogao postati sporedno pitanje i poslužiti samo za provjeru registra i to na nekom uzorku, kako se to radi u razvijenim državama u svijetu. Registar stanovništva bi sadržavao sve osnovne podatke iz baza koje već imamo, kao što je IDDEEA, registar zdravstvenih kartona, registar poreskih obveznika, registar penzionera, školske populacije, studenata i podatke vitalne statistike (rođeni, umrli, sklopljeni brakovi)  itd., čime bi stvorili jedinstvenu bazu podataka na koju bi se još dodale informacije kada se neko odseljava ili useljava u našu zemlju. Ali to nije prihvaćeno, zašto ne znam, ali valjda mnogima odgovara da tapkamo u mraku, da govorimo o brojkama kako kome odgovara.
Još jedan problem koji je posebno važan je prostorni razmještaj našeg stanovništva. Dakle, mi se prostorno praznimo, a to ovdje u gradu Banjoj Luci možda na prvi pogled ni ne osjetimo, ali kada odete u okolinu, do manjih mjesta, pogotovo ruralnih sredina, pa vidite zatvorene kapije, noću ugašena svjetla u kućama, onda se zapitate koliko nas zapravo ima. 


Kako taj razmještaj izgleda?

Nama se stanovništvo sve više koncentriše u većim gradovima kao što su Banjaluka, Bijeljina, Prijedor, Doboj, Istočno Sarajevo i Trebinje, i to je to. Kada to pratimo sa aspekta prirodnog priraštaja onda možemo istaći da je krajem 90-tih godina prošlog vijeka polovina naših opština i gradova imala pozitivan prirodni priraštaj, a da je 2017. godine takva situacija zabilježena samo u Banjoj Luci i Laktašima.
Banja Luka je 2017. godine imala svega 43 više rođenih od umrlih, a Laktaši 38, dok su ostale gradske sredine u minusu, Bijeljina ima više umrlih za 453 nego rođenih; Prijedor za 339; Istočno Sarajevo za 271; Doboj za 268; Gradiška za 268. S obzirom da ovi gradovi imaju pozitivan saldo unutrašnjih migracija, onda je njihova sudbina još teža, jer pored toga što im se doseljava stanovništvo oni i dalje imaju negativan prirodni priraštaj. Veliko pitanje je zapravo i koliko će u našim opštinama, pogotovo malim po broju stanovnika, u buduće biti stanovništva, a mi gradimo infrastrukturu, pravimo puteve i radimo mnoge stvari za trenutni broj ljudi. Dakle, svakim danom broj stanovnika u manjim opštinama se smanjuje. Prognoze ukazuju da se svake godine u prosjeku smanji broj stanovnika za oko 5.000 zbog negativnog prirodnog priraštaja i za još oko 10.000 zbog iseljavanja, to je za oko 15.000 ljudi manje. Postavlja se najozbiljnije pitanje ko će u budućnosti održavati postojeću infrastrukturu, ko će puniti fondove, od čega će se isplaćivati penzije. 

 

Banjaluka


Šta je sa mjerama, imamo li ih uopšte?

Imamo pojedine mjere koje su rasute u sistemu. Razna ministarstva i institucije provode određene mjere populacione politike, ali se pokazalo da su nedovoljne. Zašto? Jer nisu prije svega kao takve nisu dovoljno prepoznate i većina ljudi smatra da su te mjere uglavnom socijalnog karaktera. Ja sam jedan od onih koji je poslednjih 10 godina zagovarao da se te mjere razdvoje na socijalne i pronatalitetne i da se kao takve trebaju provoditi i na državnom i na nivou lokalne samouprave.


Kakve nam pronatalitetne mjere trebaju?

Pronatalitetne mjere trebate usmjeriti prema ciljnoj grupi stanovništva. Ako su to mladi ljudi starosti od 25 do 35 godina trebate reći sa kojim mjerama konkretno vi njih podstičete na rađanje  djece i koje će subvencije imati. S druge strane ih na neki način treba i motivisati i na neki način obavezati da ovdje ostanu da žive i rade. Imate razne modele kako mnogi rješavaju ovaj problem, a najnoviji je mađarski primjer. O ovim modelima treba ozbiljnije razmisliti. Naime, treba, takođe, znati da populaciona politika nije univerzalna, i da se ne može samo prepisati neki model, odnosno da svaki prostor je priča za sebe. Po mom mišljenju mi trebamo i prostorno diferencirati populacionu politiku zato jer smo u nekim djelovima Republike Srpske već izgubili demografsku bitku, pa nemamo potrebe za provođenjem pronatalitetnih mjera u mjestima gdje žive samo stari ljudi, odnosno trebamo vidjeti gdje za to postoji reproduktivni potencijal.  Takođe, trebamo vidjeti gdje postoji mogućnost za tzv. ruralnu revitalizaciju jer ima i porodica koje žele ostati na selu i baviti se različitim djelatnostima u ruralnoj sredini. 
Mjere pronatalitene populacione politike treba da budu usmjerene prema ženama koje ima jedno djete, a želi da rode drugo, onima koje imaju drugo, da se lakše odluče za treće, itd. Nekako nam je prohodnost od roženja prvog do drugog djeteta najbolja. Međutim, sada je najveći problem motivisati žene da rode prvo djete, jer se mladi ljudi sve teže odlučuju na prvo djete, tako da nam je za zamjenu generacija sada u više od 50 posto slućaja nedostaju prvorođena djeca. Prema modelu optimum za ukupnu zamjenu generacija nama trenutno nedostaje svake godine oko 7.200 djece, jer rodi nam se godišnje oko 9.400, a trebalo bi da se rodi oko 16.600 djece. U našim porodicama se u poslednjih 15 godina vrlo malo rađa trećerođene djece, oko 1 200, a kao četvrtorođenih ispod 300. 


Koje mjere bi, po Vama, ovdje mogle funkcionisti?

Za mene je dječiji dodatak univerzalna i najefikasnija mjera. U svijetu su prepoznate i druge mjere kao što je liječenje steriliteta, a svakako jedna od veoma efikasnih je i mjera koja nije tako skupa a to je populaciona edukacija, kojom se dugoročno mijenja populaciona klima u društvu.
Kod nas je u gradovima veliki problem obuhvata djece vrtićima, kao i veliki broj nezaposlenih, pa zašto onda ne pokušati dio nezaposlenih prekvalifikovati i zaposliti i otvoriti nove vrtiće. Po mom mišljenu rad vrtića bi trebao da bude prilagođen radnim aktivnostima roditelja djece. Trenutno provodimo mjere koje se odnose na dodatak za nezaposlene majke, što je dobro, ali trebamo nešto uraditi i za majke koje rade, jer veliki je problem uskladiti rad i roditeljstvo. Dok mi ovdje razgovaramo mnogim zaposlenim ženama je dijete prehlađeno, treba izaći sa posla, treba se organizovati, zašto onda kao mjeru ne ponuditi majkama male djece fleksibilno radno vrijeme, pa ako ste npr.majka djeteta do 2 godine da radite pola radnog vremena. Suština je u tome da društvo treba da prepozna gdje treba djelovati, a onda da pojedinci shvate da društvo  na taj način brine o njihovoj djeci i da će sa rađanjem svakog novog djeteta biti i njima biti lakše, a ne teže.

 

 

A kada je riječ o iseljavanju?

Trebaju nam i specifične mjere koje bi smanjile intezitet iseljavanja. One trebaju biti usmjerene prema grupi stanovništva koja nam je najinteresantnija, a to su mladi koji kada završe obrazovanje, trebaju dobiti odgovarajući posao, a koji je i adekvatno plaćen. Ali da bi do toga došli trebamo velike promjene u obrazovanju, jer djeca nam moraju sticati kompetencije neophodne za posao kojim će se baviti sutra, obrazovanje treba biti usklađeno sa budućim potrebama, praksa mora biti zastupljenija u obrazovanju, da bi kroz tu praksu poslodavci prepoznali radnu snagu. Ne možemo očekivati da ćemo vratiti nazad jedan Čajevec ili Incel ili neke velike pogone koji su postojali ranije i da ćemo sve te mlade ljude iz srednje škole zaposliti u fabrikama da prave nešto što više nije konkurentno. Učenike i studente  treba usmjeriti na sticanje onih vještina i sposobnosti koji su potrebne u budućim zanimanjima za koje su I dobro plaćeni.


Sve te mjere koje ste pomenuli mi nemamo. Da li smo zakasnili?

Stimulacija rađanja kod nas je uvijek dežurna tema, ali pravih odgovora još uvijek nema. Međutim, pokazatelji da zadnjih 7 godina imamo konstantan nivo rađanja u Republici Srpskoj ukazuje da ljudi kod nas ipak žele da rađaju djecu. Ako sada uvedete neke pronatalitetne mjere rezultate ne možete očekivati preko noći, jer to se može očekivati tek za 20-tak godina. Mislim da su dosadašnje strukture vlasti kod nas razmišljale kratkoročno, za vrijeme dok su oni na vlasti, a nama trebaju dugoročno održive sistemske mjere populacine politike za budućnost. Imamo formiran i Savjet za demografsku politiku od 2004. godine. U prva dva mandata u njegovom radu je i bilo nekih pomaka, u kasnijim mandatima urađenini su brojni dokumenti i analize, koji su više ili manje bile prepoznate od strane političara, ali većina predloženih mjera nikada nisu realizovane. U ovaj novi saziv Savjeta uključeni su i ministra, kao što sigurno znate aktivno se uključila i predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović, što je veoma dobro, jer znači da su institucije svjesne problema i da žele njegovo rješenje. Treba iskoristiti sve dosadašnje analize, ali treba svima biti jasno da su demografski problemi sa kojima se suočavamo jako ozbiljni i kompleksni i da nam sada najviše treba riječ struke. Trebali bi provoditi održive mjere populacine politike, jer ako nisu održive ne treba ih ni uvoditi. Mišljenja sam da se mogu predložiti efikasne mjere kako bi se ublažili nepovoljni demografski faktori. Dakle, pored dobre volje potrebna nam je i dobra propaganda porodičnih vrijednosti. Krajnje je vrijeme da se uhvatimo u koštac sa ovim problemima na pravi način. Nikako ne smijemo postati društvo staraca, odnosno ne smijemo više da ignorišemo ovaj problem jer tako možemo direktno izazvati našu nacionalnu tragediju. Na umu nam treba stalno biti da zajednice koje se ne mogu demografski održati, ne mogu očuvati ni svoj prostor, a ni svoj identitet.

 

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.