Bila je to prilika da panelistkinje zajedno sa drugim učesnicima podijele svoja iskustva i predstave probleme modernog društva, sa kojima se nažalost svakodnevno suočavamo.
Milica Pralica, predsjednica udruženja Oštra nula, naglasila je da je sajber nasilje postalo dio njenog novinarskog i aktivističkog života.
„U početku sam bila isprepadana, a sada sam već šablonski naviknuta šta treba da uradim kada mi neko prijeti. Skrinšotujem i proslijedim policiji. Ali svakako da je drugačije kada vam se to prvi put desi. Pogotovo kada ste žena i kada ste predmet seksualnih frustracija muškaraca. Prvi put mi se to desilo kada sam podržala protest radnica u Tuzli. Moje fotografije su osvanule na internetu, nakon čega mi je stiglo mnoštvo prijetećih poruka sa lažnih profila."
Nije znala šta da radi, jer se ništa slično nikome iz njenog okruženja nije desilo.
"Bilo me je sram reći i svojim roditeljima. Neki od prijatelja su mi savjetovali da deaktiviram društvene mreže, ali nisam to htjela uraditi, jer bi to značilo da su oni pobijedili. Problem je što šutimo o nasilju koje doživljavamo. Ali i što društvo kao takvo opravdava nasilje već od ranog djetinjstva. U okviru ogranizacije prve Povorke ponosa susreli smo se sa brojnim uvredljivim porukama. Ali ono što nas je iznenadilo jeste uzrast onih koji su ih slali. Riječ je mahom o mladima od 12 do 15 godina."
Žrtva sajber nasilja bila je i druga panelistkinja, Dajana Mirković, iz udruženja "Romska Djevojka/Romani ćej" iz Prnjavora.
„Doživjela sam cyber nasilje koje sam i prijavila policiji, ali nisu pomogli. Na Facebooku je bila stranica Izbor za Miss, gdje su djevojke mogle postaviti svoje fotografije i takmičiti se. I sama sam učestvovala, te u jednom trenutku imala i vodstvo. Međutim, tada je nastala situacija u kojoj je administrator stranice sa raznih lažnih profila počeo slati uvredljive poruke na moj račun."
foto: BUKA
Ispostavilo se da je i samo takmičenje bilo lažno, nakon čega je odlučila objaviti tu informaciju na svom profilu, što je izazvalo novi val uvreda.
"Dva dana sam se zatvorila u kući i nisam izlazila nigdje. A onda sam odlučila da to prijavim. Otišla sam u najbližu policijsku stanicu, gdje su na to sve rekli da je bolje da ih ne prijavljujem, jer ću kazne platiti ja, a ne oni."
Ali kome se onda možemo obratiti? Odgovor na to pitanje pokušala je na određeni način dati i treća panelistkinja, Nataša Stanković, službenica Zavoda za kliničku radiologiju Univerzitetskog kliničkog centra RS-a.
„Majka sam dvoje djece i tetka dvije djevojčice koje su, nažalost, preživjele sve to što današnji mladi proživljavaju. Moja 15-ogodišnja nećakinja je dvije godine bila žrtva vršnjačkog sajber nasilja, sa kojim smo se borili sve dok ona konačno nije progovorila. Sa svojom djecom sam uspjela u tome da više razgovaramo, a manje smo na računaru ili mobitelu. Ovo što današnje generacije danas doživljavaju je strašno."
Stanković je dodala kako je neophodno razgovarati o problemu sajber nasilja još od osnovne škole, te uključiti vladu.
"Mislim da dosta toga potiče od današnjeg materijalizma, jer se djecu procjenjuje na toj osnovi. Ja sam imala divno djetinjstvo. Bili smo svi isti i nije bilo razlika. Žao mi je što prolazim kroz teške situacije danas sa svojom djecom, jer ne mogu da imaju mir i drugarstvo. U moje vrijeme se nije znalo koje je doktorsko dijete, a koje radničko. Danas je problem u materijalnom društvu koje dijeli djecu."
