<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Priče mladih ljudi koji su iz grada otišli na selo

FOTO

Predstavljamo vam prvi deo priče o mladim ljudima, zaljubljenicima u prirodu i seoski način života - njihove motive odlaska na selo, prednosti i izazove sa kojima su se suočavali.

01. februar 2020, 3:24

Odrasla sam na selu u Sremu. Do svoje 19. godine sam tamo živela, kada sam se preselila u Beograd zbog studija. Od tada, nikad u kontinuitetu duže od par meseci nisam boravila na selu. Često sam razmišljala da se vratim, ali sam ipak ostala u gradu. Sada, skoro svakog vikenda odlazim na selo kako bih odmorila mozak, videla porodicu, kao i mnogi mladi ljudi koji su se odselili u urbane sredine. Ovaj trend je kod nas već duže vreme prisutan. Ipak, postoje i oni koji su iz gradova odlučili da se presele na selo.

Predstavljamo vam prvi deo priče o mladim ljudima, zaljubljenicima u prirodu i seoski način života - njihove motive odlaska na selo, prednosti i izazove sa kojima su se suočavali.

Vladimir Jovanović (33), selo Grgurevci na Fruškoj Gori

Vladimir je odrastao u Rumi, srednju školu i Akademiju umetnosti završio je u Novom Sadu. Nakon toga vratio se u Rumu, gde je osnovao dizajn studio Highland. Svojim poslom nije vezan za određenu adresu, pa mu je odlazak na selo bila mogućnost. Kako je oduvek bio zaljubljenik u prirodu, planine, a najviše "Fruškać", kupio je plac i kuću na Fruškoj gori, koja se nalazi u samoj šumi iznad sela Grgurevci. Pošto tu kuću renovira, trenutno živi u samom selu Grgurevci. Iz ljubavi, ali i zdravlja, bavi se pomalo i sopstvenom poljoprivrednom proizvodnjom.

 

Vladimir sa pčelama Foto: Maja Martić / Noizz.rs

 

"Tu sam praktično odrastao i nekako je "Fruškać" uvek bio tu. Odlazak kod prababe na raspustu, putovanje busom u srednjoj i na faksu za Novi Sad preko Venca... Bilo kroz sport i rekreaciju za avanturu ili tišinu - Fruškać je tu. Upoznao sam većinu planina u našoj zemlji i ne zna se koja je lepša, blagodatnija i življa, ali je ovo naše sremačko planinsko ostrvo znalo da me prizove na razne načine. Veliki broj izvora pijaće vode svakako je dosta uticao, a svež vazduh i umerena klima daju povoljne uslove za život. Na neki način to je i kompromis sa porodicom da budemo blizu rodnog mesta i roditelja, a opet dovoljno daleko. Prevaliti toliki put od 20 i kusur kilometara nije baš zgodno, ima i rupa... Motivacija mi je bio život u skladu sa prirodom, kao i uspostavljanje ekološke svesti koliko god je moguće u ovom trenutku", ističe Vladimir.

 

Pogled na Srem u blizini njegove kuće Foto: Vladimir Jovanović / Noizz.rs

 

 

Kada je 2015. godine kupio kuću i sa svojom ženom vikendima počeo da dolazi, prvo sa čim se susreo bili su srdačni i predusetljivi ljudi.

"Lokalci uvek imaju želju da pomognu svakome kome je pomoć potrebna. Bilo putniku namerniku, povratniku, dođošu ili izbeglom, a da pri tom ne prave razliku osim te: da li si čovek ili nisi", ističe on.

A da li je na nešto Vlada morao da se navikava?

"Kad dođes u selo iz kojeg ljudi mahom odlaze u grad i pritom kupiš kuću u šumi bez asfaltnog prilaza, struje i vode... Moraš da se navikneš na osećaj da si nešto između lokalne poznate ličnosti i čudaka. Možda Zmaj od šipova.. U Crnoj Gori su to oriđinali", kroz smeh komentariše Vladimir.

Među glavnim motivima za preseljenje bilo mu je to da obezbedi i uzgaja zdravu hranu za svoju porodicu.

"Evo načeli smo treću godinu na selu i pored sopstvenog uzgajanja hrane sjajno je i to što čuješ automobil par puta dnevno, ali zato crvkut ptica stalno."

 

Naravno, postoje i izazovi kod života na selu, a to je: spremanje ogreva, sušenje slanine i pravljenje vina za zimu. Ali kako Vladimir kaže: "ako ima dovoljno vina, onda je sve pozitiva - naravno, čaša - dve kao hrana, zna se."

Sa komšijama ima dobre odnose i kako ističe, to je vrlo važno, za razliku od gradova gde se u istoj zgradi ljudi ni ne poznaju.

 

Vladimirove komšije Foto: Vladimir Jovanović / Noizz.rs

 

"Ljudi su radoznali i dobrodušni, kao što rekoh, mada mi Sremci i nismo ljudi", rekao je kroz smeh. Kroz jedan primer ilustrovao je međuljudske odnose na selu.

"Prošle zime sam zbog posla bio u gradu par dana, kada me je komšija pozvao telefonom da mi javi da je primetio mlaz vode kako šiklja kod nas u dvorištu, pa je ustanovio da je pukla cev na česmi. Ušao je u šaht i zatvorio glavni ventil."

Vladimir se često selio, ali pre ovog na selo nikad. Imao je podršku i razumevanje porodice na čemu im je zahvalan. Zbog njih i posla, najmanje jednom nedeljno ode do Rume.

Onima koji razmišljaju o preseljenju na selo poručio je da mnogo ne razmišljaju, nego da to samo urade.

Aleksandra Kolev (28), selo Rečka u okolini Negotina

28-godišnja Aleksandra Kolev i njen muž rodom su iz Negotina. Kuću u Rečkoj kupili su 2018., a od prošle godine tu konstantno žive. Bave se poljoprivredom - uspostavljaju sopstveni porodični posao, plantažni uzgoj lekovitog bilja i pčelarstvo. Kako Aleksandra kaže održavaju i vinograd koji joj je ostao od dede. Po principu organske proizvodnje prave crno i belo vino, rakiju..

I Aleksandri i njenom mužu najveći motiv za preseljenje u Rečku je bio taj što, isto kao i Vladimir, vole prirodu i život na selu.

 

Aleksandra u svojoj kući na selu Foto: Ivan Kolev / Noizz.rs

 

"Dobar deo detinjstva smo provodili kod svojih baka i deka na selu, pa od malena gajimo ljubav prema tom načinu života. Ovo je naša zajednička odluka, verovatno se ne bismo sami upustili u to da nemamo zajedničke ciljeve i viziju", ističe ona.

Kao prvo prijatno iznenađenje bio je uvid da imaju i više mogućnosti nego što su i očekivali.

"Prve godine života na selu sve se odvijalo i brže nego što smo planirali... Od upoznavanja mladih ljudi koji su takođe u razvoju sopstvenog posla a žive na selu, pa sve do podizanja našeg prvog zasada lekovitog bilja. Neprijatnih iznenađenja sva sreća nije bilo", govori Aleksandra.

 

Aleksandra i Ivan se bave i pčelarstvom Foto: Aleksandra Kolev / Noizz.rs

 

 

Aleksandra i Ivan u dvorištu svoje kuće Foto: Promo / Noizz.rs

 

Ono što najviše vole u vezi sa životom na selu jeste sloboda življenja u svakom smislu.

"Uzgoj sopstvene zdravstveno bezbedne hrane, bez ikakvih hemikalija, uzgajane s ljubavlju. Život van sistema, posao bez gazde, sve što radiš- radiš za sebe. Sam sebi određuješ tempo, i slobodne dane. Taj slatki umor posle napornog radnog dana, ali ne umor od papira, kompjuterskog ekrana, telefoniranja, prigovaranja raznih ljudi... Nisi psihički umoran, već fizički, ali barem znaš da si tog dana dao 100% sebe da budeš stepenik bliže svom cilju. Svež vazduh i miran san. Učiš na svakom koraku, svaki dan nešto novo- od životinja, biljaka, insekata... Priroda uvek ima neku novu lekciju, samo je treba prepoznati."

Kako ističe, nijednog momenta nije razmišljala o povratku u grad, iako su se suočavali sa različitim izazovima.

"Učimo se strpljenju jer ništa ne dolazi "preko noći", celodnevni rad koji u letnjim mesecima traje do 20 do 21 čas, u toku sezone za nas ne postoji vikend. Odmaramo kada pada kiša, a često i tad imamo šta da radimo. Ali kao što rekoh, ništa nije teško ako je zarad dugoročnih ciljeva."

Primer seoske idile Foto: Aleksandra Kolev / Noizz.rs

 

 

Ulaz u dvorište Aleksandrine i Ivanove kuće Foto: Aleksandra Kolev / Noizz.rs

U prvoj godini Aleksandra je mnogima morala da objašnjava zašto se odlučila za život i rad na selu, ali iz tih situacija je naučila da bilo čije neslaganje sa njenim načinom razmišljanja - nema apsolutno nikakve veze sa njom.

Sa komšijama su u dobrim odnosima. Neki su ih prihvatili sa oduševljenjem, dok su drugi i dalje u čudu. Njena porodica je bila pomalo zbunjena odlukom Aleksandre i njenog muža, ali su je svakako prihvatili.

Negotin, njihov rodni grad, je udaljen 15-ak kilometara od sela u kojem su odlučili da žive, tako da ga često obilaze.

"U slobodno vreme viđamo se sa prijateljima u gradu, a i oni dolaze kod nas. Posetimo porodicu, idemo u nabavku... Sve je isto, samo što živimo na mnogo lepšem, mirnijem i zdravijem mestu. Što se ostalih gradova tiče, sve je stvar dogovora i slobodnog vremena, ali uvek radije obiđemo neku planinu nego grad", napominje ona.

Za kraj i Aleksandra je ostavila preporuku svima onima koji razmišljaju o životu na selu.

"Treba prvo iskusiti život na selu, makar nekoliko meseci, pogotovo ako ta osoba nikad ranije nije živela na selu... Ako nema prijatelje ili rodbinu kod kojih bi boravila određeno vreme, uvek može da volontira na nekom imanju. U Srbiji postoji sve više seoskih porodica koje primaju volontere, među kojima smo i mi."

Izvor: Noizz.rs