Klinika intenzivne medicine za nehirurške grane, koja se nalazi u okviru Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske, specifična je organizaciona jedinica, osnovana prije 11 godina kao jedina takva klinika na prostoru Bosne i Hercegovine. U ovoj Klinici zbrinjavaju se kritično oboljeli pacijenti kojima je potreban bilo kakav oblik vještačkog disanja ili vještačka podrška srčanoj funkciji, kao posljedica raznih nehirurških oboljenja.
Intenzivna medicina za nehirurške bolesnike relativno je mlada grana medicine u svijetu, a počinje da se razvija u Americi sredinom 80-ih godina, priča nam načelnik ove Klinike, prof. dr Peđa Kovačević, sa kojim za portal Buka razgovaramo o proteklih 11 godina rada i razvoja, o izazovima i uspjesima njegovog tim ljekara supspecijalista, koji su izabrali da ostanu, u vrijeme kada medicinski radnici masovno napuštaju ove prostore.
U Zapadnoj Evropi ova grana intenzivne medicine razvila se krajem 90-ih godina, a na prostoru bivše Jugoslavije najviše iskustva u ovoj oblasti imaju Slovenija, zatim Hrvatska, dok ostale zemlje regije kaskaju za njima.
“Naš region generalno, opterećen je tranzicijom i postratnim periodom, ali mi smo uspjeli da razvijemo ovu granu medicine i u našoj zemlji. Za ovih 11 godina, što je relativno kratak period za razvoj jedne medicinske grane, napravili smo džinovski iskorak. Sve tri karike bitne za proces rada - medicinski kadar, prostor i oprema - uspjeli smo da kreiramo i da ih napravimo samoodrživim i da se na neki način šire”, priča dr Peđa Kovačević.
Imajući u vidu koliko traje školovanje jednog ljekara - šest godina dodiplomskih studija, četiri do pet godina specijalističkih studija, dvije godine supspecijalizacije - izuzetno je ponosan na činjenicu da na Klinici radi osam ljekara, šest supspecijalista i dvoje ljekara specijalista koji uskoro završavaju supspecijalizaciju.
“Potreban je enormno dugačak proces da dobijete ljekara koji je visokokvalifikovan da liječi određenu populaciju bolesnika, a mi smo uspjeli da kreiramo tu prvu kariku koja je najbitnija u procesu rada. Danas imamo ljekare koji su specijalisti, supspecijalisti intenzivne terapije, a koji su, s druge strane, uspjeli da se afirmišu i u naučno-istraživačkoj djelatnosti.”
Priznanje za naučno-istraživački rad
Do sada su u ovoj Klinici iznjedrena tri doktora medicinskih nauka, te doprinijeli uvođenju doktorskih studija u ovoj oblasti na Medicinskom fakultetu u Banjaluci. Ljekari sa ove Klinike napravili su iskorak i u smislu istraživačkog rada, objavivši više članaka u medicinskim časopisima svjetskog ranga. Ove godine, dr Kovačević dobio je priznanje Medicinskog fakulteta i Komore doktora medicine RS za svoj naučno istraživački rad koji je objavljen u jednom od najuglednijih časopisa (Critical Care) iz oblasti intenzivne medicine na svijetu.
Kao mladi ljekar, magistar i doktor medicinskih nauka, dr Kovačević je imao priliku da ode na edukaciju u Njemačku 2005. godine, kada je dobio prestižnu stipendiju od strane Evropske unije za edukaciju u Univerzitetskoj bolnicu u Hajdelbergu.
“Univerzitet u Hajdelbergu je prestižan, četvrti po starosti u Evropi, i pruža nevjerovatnu mogućnost za edukaciju. Tamo sam bio u periodu od 2005. do 2007. godine, u četiri navrata. Nakon toga, zahvaljujući podršci svog mentora iz Hajdelberga, otišao sam na kliniku Mayo u Americi. Tokom mog boravka u ovoj prestižnoj klinici mentor mi je bio dr Ognjen Gajić, a imao sam i sreću, ali i čast, da osnove intenzivnog liječenja učim na jednom ovakvom mjestu”, priča dr Kovačević.
Od tada počinje saradnja sa dr Gajićem, uglednim američkim ljekarom intenzivne medicine, pulmologom i univerzitetskim profesorom, porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Dr Gajić je poznat i po tome što je bio član originalne postave sarajevske rock grupe Zabranjeno pušenje tokom 1980-ih.
Iz te saradnje je i proistekla njegova nesebična pomoć prilikom osnivanju Klinike intenzivne medicine za nehirurške grane u okviru UKC RS.
Kad neko kaže ‘ja ću otići’, možda je to linija manjeg otpora
Tokom svog boravka u Hajdelbergu, dr Kovačević dobio je licencu za privremeni rad u Njemačkoj, gdje je ravnopravno sa drugim ljekarima učestvovao u liječenju pacijenata. Na pitanje zbog čega se vratio u vrijeme kada zdravstveni radnici masovno odlaze iz zemlje, dr Kovačević kaže da je na ovom prostoru mnogo teže raditi, ali da je zato svaki uspjeh značajniji i ima snažnije efekte.
“Kada ste u jednom izuzetno dobrom i uređenom sistemu, vi ste samo jedan mali točkić u savršenom satu, bez puno mogućnosti da napravite revoluciju. S druge strane, kada ste u jednom sistemu koji je mnogo manji od navedenog, mislim da se ovdje može mnogo više uraditi i pomoći nego da sam bio u nekoj bolnici u Njemačkoj”, rekao je dr Kovačević.
Zbog odlaska zdravstvenih radnika, građani su zabrinuti da ih uskoro neće imati ko liječiti. Dr Kovačević nas uvjerava da ni on, ni njegove kolege nemaju namjeru nikuda ići.
Foto: Prof. dr Peđa Kovačević
“Na našoj Klinici rade mladi ljekari, koji su jako pametni, sposobni i ambiciozni, znaju jezike, i sa svojih 35 godina su završili sve što se u medicini može završiti. Oni su ovdje, tako da se ja ne plašim. Kad neko kaže ‘ja ću otići’, možda je to linija manjeg otpora, to je komfornije. Možda bi i meni bilo komfornije da sam otišao i da sam u nekom drugom sistemu našao prostor za svoj rad, ali ako želite zbilja da napravite nekakav iskorak, treba puno da uradite da on bude mali, ali i taj mali je vidljiv i izuzetno bljesne.”
“Nemam privatni avion i ne zarađujem milion dolara godišnje”, kaže dr Kovačević, “ali imam dovoljno za život. Napravio sam i napisao sam toliko toga, i iza mene postoji puno toga što sam uradio. Imam sve što mi treba za pristojan i dostojanstven život, sada, u ovome trenutku, ne mogu reći da mi nešto fali.”
Svakodnevno liječe najteže pacijente
Opisujući svakodnevni posao na Klinici, dr Kovačević kaže da ovdje brinu o teškim pacijentima koji su životno ugroženi, ali da svakog trenutka mogu dobiti poziv sa bilo koje druge Klinike u UKC RS kada imaju teškog bolesnika, životno ugroženog.
“Oni vas pozovu, alarmiraju, vi trčite tamo, reanimirate pacijenta, vraćate ga u život ili vam hitna pomoć dovodi takvog pacijenta, vi se borite za njegov život. Mi smo vam kao interventna jedinica.”
Da biste uopšte mogli da se bavite ovim poslom, objašnjava on, morate proći “specijalnu obuku”, ali i imati određene psihofizičke predispozicije.
“Ovaj posao radi određen profil ličnosti. Da bi neko radio intenzivno liječenje, mora jako da voli taj posao, da ga voli iz dubine svoje duše. Obzirom da u svakoj branši, pa tako i medicinskoj, postoje nivoi težine liječenja pacijenata, naravno da najteži nivo i najteži posao zahtijeva određenu psihofizičku spremnost. Ne može svako da bude pilot, specijalna jedinica, a mi smo vam u medicinskoj branši kao specijalna jedinica.”
U trenutku dok razgovaramo, na klinici boravi 14 pacijenata.
“To je mirna faza, a kad dođe zima i povećan broj respiratornih infekcija, sa zapaljenjem pluća na terenu gripa, onda se taj broj poveća. Prošle godine smo imali stravičnu situaciju u kojoj smo liječili veliki broj životno ugroženih pacijenata, i po 22-24 bolesnika na respiratoru.”
Prednost ovog tima je što su svi ljekari imaju supspecijalizaciju iz intenzivne medicine, ali su specijalisti u različitim oblastima - pulmolozi, anesteziolozi, neurolozi, interniste - tako da svako iz različitog aspekta posmatra pacijenta.
“Mi smo jedna od najbrojnijih jedinica na prostoru bivše Jugoslavije, gdje na jednom mjestu radi 8 supspecijalista intenzivne terapije. Poređenja radi, u Ljubljani od 15 ljekara, sedam je sa supspecijalizacijom, a postoje 40 godina.”
Mnogo je pozitivnih priča o ljekarima koji spasavaju ljudske živote
Govoreći o stanju u zdravstvu, dr Kovačević kaže da problema ima i da su oni realni, ali da fokusiranje medija na negativna iskustva samo povećava apatiju koja je već prisutna u društvu, te da je potrebno širiti pozitivne priče, kojih je mnogo, kao što su priče o ljekarima koji svakodnevno spasavaju ljudske živote.
“Ono što zamjeram našoj sredini je da je sve izvan nas krivo, moramo promijeniti prvo sebe da bismo promijenili svijet.”
Kada je u pitanju liječenje pacijenata i procedure koje koriste kod kritično oboljelih, dr Kovačević navodi čitav niz procedura koje su specifične samo za ovu organizacionu jedinicu.
“U proteklih par godina koristimo venovenski ECMO ili venovensku ekstrakorporalnu membransku oksigenaciju, toj je jedna procedura I jedan od načina da se kritično oboljeli pacijent održava u životu, odnosno to je jedan od najviših nivoa životne podrške. Primjenjuje se kada u potpunosti prestane funkcija pluća i kada ne postoji nijedan drugi oblik podrške koji može da nadomjesti tu funkciju. To je posljednja stepenica koju možemo da zakoračimo da bismo nekome spasili život. Nažalost, mi smo jedini koji u BiH pružamo takvu vrstu podrške. Pored toga, ovladali smo i proceudrama kontinuiranih dijaliza, perkutane trahotomije, invazivne hipotermije, to su sve procedure po kojima smo jedinstveni na prostoru BiH, a vrlo rijetki na prostoru bivše Jugoslavije.”
Zahvaljujući procesu rekonstrukcije Univerzitetskog kliničkog centra, njihova Klinika je danas savremeno opremljena i ima kapacitet da primi 24 kritično oboljela pacijenta.
“Ranije smo radili sa ograničenim brojem respiratora, sa malim kapacitetom u smislu kreveta i bilo je prilično teško raditi u takvim uslovima, ali zahvaljujući procesu rekonstrukcije, došli smo u situaciju da imamo ogroman prostor,u kome raspolažemo sa opremom kakvu imaju najrazvijenije bolnice Zapadne Evrope.”
Počeci Klinike i saradnja sa klinikom Mayo
A sve je počelo 2006. godine, kada je dr Kovačević u Americi, na klinici Mayo upoznao doktora Gajića.
“Dr Ognjen Gajić je vrhunski intenzivista i ima veliki ugled među američkim ljekarima. On mi je bio domaćin na Mayo klinici, gdje sam se edukovao i imao priliku da vidim kako funkcioniše zdravstveni sistem u Americi. Po mom povratku u Banjaluku, dr Gajić je organizovao donaciju različitih medicinskih aparata koji su pomogli da se liječe životno ugroženi pacijenti u Klinici za plućne bolesti. Tadašnja odluka Ministarstva zdravlja i Kliničkog centra je bila da se napravi ova organizaciona jedinica i dr Gajić je došao i pomogao ljekarima koji su počeli da rade i da nam pomogne da taj put kojim smo krenuli što bolje utabamo. To je bila prva stepenica.”
Poslije toga, saradnja sa dr Gajićem i klinikom Mayo je nastavljena i, kako je vrijeme prolazilo, ona se sve više usložnjava i davala sve veće efekte, kaže Dr Kovačević.
“Dr Gajić ima toliki broj naučnih citata da je njegov indeks citiranosti H60, što u naučnom svijetu znači da se njegova istraživanja široko u svijetu primjenjuju I diskutuju, a u Banjaluci je malo ko bio u posjeti, iz medicinskee branše, sa više citiata od njega. Unazad 10 godina nesebično pruža podršku našoj Klinici, a meni i mojim kolegama pomaže da budemo što bolji ljekari. Pružao nam je mogućnost pojedinačnih i povremenih edukacija kada bi on dolazio ili je neko od nas išao u Ameriku. Zatim smo implementirali njegov izum koji je patentiran u Americi, a koji služi za procjenu životno ugroženog pacijenta. To vam je jedna ček lista koju je on razvio i proširio na pet kontinenata. Koristi je preko 130 jedinica intenzivnog liječenja, a mi smo je usvojili i ona je integralni dio našeg rada.”
Važan segment ove saradnje je bila edukacija putem video linka.
“Jednom nedeljno svoje najteže pacijente prikazujemo preko video linka profesoru Gajiću. Tu vrstu saradnje radimo u nazad dvije godine I najteže pacijente prikazujemo putem video linka ili u slučaju bilo kakve sumnje u nešto što radimo ili nešto s čime raspolažemo. Svake nedjelje Dr Jakić je odvajao svojih 45 minuta i nikada ih nije naplatio. Sa naše strane, ulog je bio samo internet i računar. Vrlo jeftino, a vrlo efikasno.”
Nakon dvije godine saradnje, ljekari iz Klinike intenzivne medicine za nehirurške grane uporedili su rezultate svog rada i dobili zapanjujuće rezultate.
“Povećao se broj pacijenata koji su živi izlazili iz klinike, broj dana ležanja se skratio, troškovi koji proizilaze iz liječenja kritično oboljelih pacijenata su se smanjili. Imali smo veliku korist od ovakvog oblika saradnje. Nastavljamo saradnju, ali sada ćemo ići u još sofisticiraniju fazu, da ta vrsta edukacije bude na neki način sistematizovana, da ne bude ad hoc.”
Saradnju ostvaruju i sa ljekarima iz Slovenije i Srbije, I sa njima su razvili sličnu mrežu zasnovanu na video linku u kviru koje diskutuju o najtežim pacijentima.
“Sva ta iskustva i međunarodne veze su mi pomogle da 2007. godine zajedno sa doktoricom Jadrankom Vidović, koja je vrlo iskusan anesteziolog i prva načelnica naše Klinike, udarimo kamen temeljac za otvaranje Klinike.”
Do 2014. godine intenzivna medicina (terapija) nije bila definisana ni u zakonu, ali su Ministarstvo zdravlja, Medicinski fakultet i UKC RS prepoznali značaj ove grane medicine, pa je napravljen prvi plan i program za edukaciju (supspecijalizaciju) iz oblasti intenzivne terapije.
“Te supspecijalizacije su počele, a danas imamo osam ljudi koji su prošli tu edukaciju. Imamo i ljekare iz drugih krajeva RS koji su zainteresovani da dolaze kod nas, ali i šire, da uče intenzivnu medicinu”, priča dr Kovačević.
Svakodnevni rad na unapređenju
Da bi radne procese na Klinici doveli na što viši nivo, u smislu kvaliteta, transparentnosti i sigurnosti za same pacijente, odlučili su se za uvođenje sertifikata ISO standard 9001:2015, što je karakteristika uspješnih organizacija.
„Htjeli smo da liječenje i njega kritično oboljelih pacijenata budu na što većem nivou i da bude što transparentnija, i sami sebe da unaprijedimo tako što bismo sebi postavili neke standarde i podizali ljestvicu svaki dan. To smo uspjeli i 2018. godine dobili smo prestižni sertifikat ISO 9001: 2015. Tada smo sertifikovani da liječimo životno ugrožene nehirurške pacijente, ali smo ove godine podigli ljestvicu i dobili smo sertifikat da možemo da vodimo proces edukacije. Sada smo baza za liječenje životno ugroženih pacijenata, ali i mjesto gdje se edukuju ljekari i mjesto gdje se rade naučna istraživanja.”
Zahvalni su za podršku koju dobijaju od domaćih i stranih institucija, a dosadašnje rezultate svog rada nedavno su objavili su u časopisu Critical Care koji se bavi liječenjem kritično oboljelih.
“To je 6. časopis na listi časopisa za intenzivnu medicinu. Niko iz Banjaluke nikada nije publikovao u tako jakom časopisu, nikad niko iz regiona nije publikovao u Critical Care-u, a mi smo, evo, imali tu privilegiju”, ponosan je dr Kovačević.
