Krajem osamdesetih naš sjajni pripovjedač Irfan Horozović objavio je u banjalučkom časopisu Putevi novelu "Sličan čovjek". U tom istom broju ja sam dao komentar o ovom Horozovićevom zapisu, razmatrajući fenomen sličnosti sa mog, filozofski deformisanog, stajališta. Obojica smo tom prilikom utvrdili da svi postajemo slični, da nam događanja u životu, situacije u različitim vremenima, takođe postaju slične, ponajviše onda kada nam je život ispražnjen, kada bogatstvo naših odnosa biva reducirano na ovakve ili onakve formalnosti i kada nam ono ljudsko otplavljuje neznano kuda.
Ako je to tako, čini mi se da u našoj sadašnjoj "situaciji" postoje brojni povodi za podsjećanje na pomenuti zapis i pomenuti komentar. Jedan od tih povoda - po mom sudu, bitan za ovo što živimo danas i što ćemo živjeti sutra - jeste godišnjica Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, održanog 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu. U znanom referatu Rodoljuba Čolakovića, kao i u drugim dokumentima ovoga skupa, profilirani su temelji Bosne i Hercegovine kao države u modernom ili savremenom značenju te riječi, a naravno, i temelji Jugoslavije, takođe kao države, sastavljene od više federalnih jedinica. To je, dakako, dobro poznato i pripada, uslovno rečeno, opštim mjestima naše ne tako davne povijesti.
Sve dublje podjele
No, u ovdje pomenutom referatu Rodoljuba Čolakovića date su i ocjene o političkom stanju u Bosni i Hercegovini prije Drugog svjetskog rata, a i u ratnim godinama. Pojednostavljeno rečeno, te ocjene se mogu svesti na sljedeće: od početka dvadesetih godina rukovodstva Muslimana, Srba i Hrvata su zdušno radila na produbljivanju jaza između ovdašnjih naroda, na sijanju mržnje i straha, koristeći tome primjerenu retoriku. I koristeći različita fizička sredstva (pljačke, paljevine, ubijanja) za što dosljednije ostvarivanje sopstvenog nauma. U ratnim godinama to se, naravno, ispoljavalo u drastičnijim formama. Otuda nije ni čudo da su se tek na ovom zasjedanju, po prvi put u istoriji (kako se navodi), sastali politički predstavnici pomenuta tri naroda.
Ne treba mnogo oštroumnosti za uvid da sve to mnogo sliči rabotama aktuelnih nacional-političkih elita u Bosni i Hercegovini, koje (rabote) proizvode koliko sve dublje podjele, toliko i apsolutnu redukciju života samo na ono što se danas naziva etničkom matricom. Dakako, uz sve snažnije naglašenu predrasudu ovih elita da povijest počinje upravo i jedino sa njima. Poruke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a utoliko su vrijednije, jer su usmjerene upravo na žestoku kritiku takve i slične političke prakse. Ili, drugačije - te poruke su doista savremene.
Pečat savremenosti
Nešto takvo se može reći i za Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a, održano 1. i 2. jula 1944. godine u Sanskom Mostu, na kojem je, između ostalog, donesena već čuvena Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine. U tekstu nevelikog obima date su osnovne odrednice o položaju i pravima građana u budućoj državi. Ovaj dokument upravo sliči savremenim međunarodnim konvencijama u ovoj oblasti i, po mom sudu, najsavremeniji je dokument o ljudskim pravima koji imamo. Određenja po kojima je Bosna i Hercegovina država Muslimana, Srba, Hrvata i svih građana koji u njoj žive, da će u toj državi biti ravnopravno zastupljeni različiti oblici svojine, da se garantuju sloboda vjeroispovjesti i sva druga prava bez obzira na nacionalnu, vjersku i svaku drugu pripadnost, da je štampa slobodna... - nose na sebi upravo pečat savremenosti.
U vezi sa ovom deklaracijom samo jedna napomena: prije više od dvadeset godina grupa građana (Zdravko Grebo, Tarik Haverić, Desimir Međović, Ivan Lovrenović i Miodrag Živanović) obratila se tadašnjem najvišem organu vlasti u Bosni i Hercegovini, dakle, Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, sa ovakvim upitom: Zašto društveni život i društveni procesi nisu krenuli tragovima onoga što piše u pomenutoj deklaraciji, nego su otišli u sasvim drugom pravcu?
I ovo pitanje i tekst Deklaracije o pravima građana Bosne i Hercegovine prethodno su bili objavljeni u sarajevskom Oslobođenju, u rubrici "Pisma čitalaca". To je izazvalo burnu javnu raspravu, ali je rezultat svega toga bio samo zvanični odgovor iz Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine da je formirana radna grupa koja treba da utvrdi zašto je život krenuo ovim, a ne onim pravcem (?!). Naravno, upravo tada život je, nažalost, krenuo i pravcem tragičnog, krvavog rata.
Kao "sličan čovjek"
Opet na djelu imamo sličnost. U odnosu na ovu deklaraciju, slično je, prije svega, to da strukture vlasti nimalo ne respektuju bitne političke i ljudske vrijednosti, koje su ne samo ugrađene u određeni dokument, nego bi trebale biti i sastavni dio realnog društvenog života. To nije tek nedostatak političkog bon-tona, već je slika i prilika jednog morbidnog - ali i brutalnog - mentalnog sklopa, koji nema nikakvog respekta, u ovom slučaju prema vrijednostima prošlosti, a to znači da takav, doista nužni, respekt nema niti prema sadašnjosti, a još manje prema budućem.
Kako vidimo, sličnost sve poništava, sve nivelira, čini nas bezličnim. Ako je to tako, onda je uistinu žalosno da se u vezi sa obilježavanjem godišnjice ZAVNOBiH-a vode besmislene rasprave o tome da li je ovo obilježavanje formalno predviđeno ustavima ili zakonima, a ćuti se o vrijednostima onoga što je, bar normativno, utemeljeno prije gotovo sedamdeset godina.
Radi se, zapravo, o poniženju. Ako ponižavamo vrijednosti prošlog, onda ponižavamo sami sebe. No, možda smo se na poniženje svake vrste i navikli, jer u takvom horizontu živimo već duže vrijeme. Otuda i pitanje: možemo li vratiti dostojanstvo - kako svakom od nas pojedinačno, tako i društvu u cjelini?
Ili ćemo još dugo vegetirati kao onaj "sličan čovjek" sa početka ovog komentara?
Tekst preuzet sa http://balkans.aljazeera.net
