Izabrani gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković proteklog vikenda rekao je da za vrijeme njegovog mandata neće biti održana Parada ponosa. Na početku je važno napomenuti da se u BiH ne održava Parada ponosa, već Povorka ponosa. Ova njegova izjava naišla je na reakcije od strane LGBTIQ populacije i aktivista koji se bore za ljudska prava.
U Sarajevu su se već održale dvije Povorke ponosa i Stanivuković je rekao da je dovoljna jedna u Sarajevu.
“Smatram da su to vrijednosti koje ne treba na taj način da se promovišu na trgovima. To nije u duhu naroda kojem ja pripadam”, rekao je Stanivuković, uz dodatak da niko nije ugrožen. Istakao je da nije dobio takvu inicijativu, odnosno da još nije ni preuzeo dužnost.
“Ja mislim da to ne treba biti u Banjaluci, to je moj stav”, rekao je Stanivuković, koji je po dobijanju gradonačelničke pozicije rekao da je Trg oslobođen i da je slobodan za sve. Međutim, već sad se vidi da toj izjavi treba dodati jedno veliko “ali”.
Branko Ćulibrk iz Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa smatra da je Draško Stanivuković zamijenio teze, jer on po tom pitanju "nema šta da odobrava ili ne odobrava".
“On je izabran voljom građana i građanki, kao što može biti i skinut sa te iste funkcije, tako da i organizovanje Povorke ponosa zavisi od volje građana i građanki. Bosna i Hercegovina ima zakone koji su iznad volje političara i njihova zabetoniranost u konzervatističke ideje ne ostavlja mogućnost da sprovode autokratiju, nego volju građana u skladu sa Ustavom i postojećim zakonima. Sa druge strane, isticanje nacionalnosti i religijskog opredjeljenja novog gradonačelnika Banjaluke u interesu ‘odbrane nacionalnih interesa’ ne smije da utiče na vladavinu prava i mogućnost ostvarivanja punih prava svih građana i građanki Bosne i Hercegovine”, rekao je Ćulibrk za BUKU.
On ističe da Trg u Banjaluci već odavno nije slobodan za sve i žao mu je što politika Draška Stanivukovića ide u pravcu dodatne represije i marginalizacije drugih i drugačijih, bez mogućnosti da ukažu na svoje problem koji u javnom prostoru ukazuju na nepravdu i bore se za svoja prava.
“Tužna je činjenica da je taj isti Draško Stanivuković jednim dijelom svoju pobjedu na ovogodišnjim izborima dobio učešćem na protestima na tom istom Trgu tokom 2018. godine i vrlo glasno govorio protiv represije. Siguran sam da su mu građani i građanke u želji za promjenom ukazali povjerenje, a on je nedugo nakog pobjede dočekao priliku da pokaže da se njegovi politički stavovi ne razlikuju od stavova koje je utabao Milorad Dodik. Nadam se samo da novi gradonačelnik neće tući svoje građane i građanke na isti način kao što je to dozvolio njegov prethodnik”, ističe Branko.
Branko Ćulibrk ističe da u ovom momentu postoji volja i želja da se Povorka ponosa organizuje u Banjaluci, kao i da postoji spremnost određene grupe unutar LGBTI zajednice u Republici Srpskoj da pokrenu inicijativnu za organizovanje Povorke ponosa u Banjaluci.
“U onom momentu kada se to desi, ja vjerujem da će institucije Republike Srpske iskazati punu spremnost da se taj događaj i organizuje i da na samu organizaciju Povorke ponosa u Banjaluci neće uticati volje i lični stavovi jednog čovjeka”, pojašnjava naš sagovornik.
Mirjana Ćuskić iz Helsinškog komiteta za ljudska prava ističe da u javnosti često možemo čuti izjave ovog tipa.
“One su i pravi pokazatelj činjenice koliko zapravo izabrani predstavnici vlasti i nosioci javnih funkcija nisu upoznati sa svakodnevnim problemima, ali i zakonskim pravima svojih građana i građanki, što nikako ne bi smio biti slučaj. Ne radi se ovdje o nekim ‘gej paradama kojih ima sasvim dovoljno’ kako je rečeno u pomenutoj izjavi. Nije to parada, nego borba za osnovna ljudska prava i suštinske slobode kojih u Bosni i Hercegovini nema. Borba za poštovanje ljudskih prava i sloboda ne poznaje entitetske, državne, niti bilo koje druge granice. To je univerzalna vrijednost i kao takva nikada ne smije zavisiti od slobodne volje, vjerskih, moralnih, ili bilo kojih drugih uvjerenja jednog pojedinca, nosioca javne funkcije izabranog od strane građana”, rekla je za BUKU Mirjana Ćuskić.
Mirjana napominje da javni prostor treba da bude otvoren i dostupan svim građanima, bez obzira na pol, seksualnu orijentaciju, nacionalnu ili vjersku pripadnost, socio-ekonomski status, i slično.
“U javnom prostoru nije važno ko ste, on pripada svima jednako i pod jednakim uslovima. Neosviještenost njegovih korisnika splet je različitih privatnih i društvenih okolnosti, te loših lokalnih politika koje žele oblikovati stavove i razmišljanja svojih građana i građanki. Moderne lokalne politike podrazumijevaju jednakopravnost svih u različitim oblastima života. Ovakve izjave ne obećavaju mnogo, ali vrijeme pred nama će pokazati da li će nova administracija nastaviti trend diskriminacije i stigmatizacije marginalizovanih grupa ili će ipak ovim pitanjima pristupiti objektivno, u skladu sa zakonskim obavezama, a ne bilo kakvim vjerskim ili moralnim uvjerenjima”, pojašnjava naša sagovornica.
Ona ističe da su događaji u bliskoj prošlosti pokazali da ne postoji građanska solidarnost kada je u pitanju borba za rješavanje važnih društvenih i političkih pitanja.
“U javnom diskursu dominira govor mržnje zasnovan na različitim motivima, što ne ostavlja ni tračak nade da će ovaj grad, dinamičan i moderan, kako mnogi tvrde, u bliskoj budućnosti biti predvodnik u borbi za poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda LGBTIQ osoba u Bosni i Hercegovini, naročito imajući u vidu političke programe i ciljeve političkih partija koje su na nedavno održanim lokalnim izborima osvojili povjerenje građana”, kaže Mirjana.
Milica Pralica iz Oštre nule kaže da kao aktivistkinja prati Stanivukovićev rad od početka njegovog političkog angažmana i uopšte je nije iznenadila njegova homofobna izjava, odnosno ona je bila i očekivana.
“Smatram da su ljudi pogrešno percipirali Draška Stanivukovića kao jednu mladu osobu koja je nosilac promjena i progresivnog razvoja. Nažalost, on je uzor većini mladih ljudi i on će naše društvo i neke promjene koje smo uspjeli da napravimo ka boljem vratiti nekoliko koraka unazad. Banjaluka je ovaj put napravila neku promjenu, ali mislim da ta promjena nije nabolje”, rekla je Milica Pralica za BUKU.
Sa druge strane, ističe da Banjaluka nije ni imala kandidata koji bi ponudio nešto više sem nacionalističke i homofobne politike i to je nešto što nama godinama nedostaje.
“Sve opcije koje nam se nude su desno ili desno od desnijeg. Trg u Banjaluci nije slobodan od 2018. godine za ljude koji drugačije misle i nisu istomišljenici ovog sistema i koji ukazuju na neke anomalije u našem društvu. Mi kao organizacija imamo problem da dobijemo Trg za korištenje za neke naše ulične akcije. Trg je slobodan samo za političku opciju opozicije i ne prepoznaju se drugi građani i građanke koji žele da iskažu svoje političko nezadovoljstvo”, ističe Pralica i dodaje da treba da se borimo za Trg, jer je on garantovan Ustavom i Zakonima.
Ona napominje da Trg mora biti slobodan za sve bez obzira na njihovu vjersku, etničku, nacionalnu ili seksualnu pripadnost i da mogu da iskažu problem sa kojima se suočavaju. Milica kaže da nam ove i slične izjave govore da mi živimo u homogenom, nedemokratskom i zatvorenom društvu, posebno u Banjaluci gdje ne postoji ništa kao alternativa. Nažalost, Milica ističe da mnogi političari grade svoje karijere na ovakvim i sličnim izjavama.
Dragana Dardić iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka kaže da bi političari trebalo da budu dosljedni svojim izjavama, ako žele da ih shvatimo ozbiljno i da im vjerujemo.
“Znam da ovo zvuči prilično naivno – govoriti o povjerenju u domaće političare i njihovoj dosljednosti, ali ako toga nema, ako mijenjaju stavove kako vjetar duva, kako da ih shvatimo ozbiljno i povjerujemo im da zaista žele raditi za opšte dobro? To se, otprilike, desilo i Drašku Stanivukoviću, koji je, netom nakon proglašenja pobjede u Banjaluci, izjavio da će Banjaluka biti otvoren grad, a Trg Krajine slobodan za sve. A onda se ispostavilo da ta sloboda o kojoj je govorio, ipak, nije ista za sve i da se ne odnosi na LGBTI zajednicu kojoj bi moglo pasti na pamet da se okupi na banjalučkom trgu i progovori o nasilju i diskriminaciji kojoj je izložena”, rekla je Dragana Dardić za BUKU.
Dragana kaže da je zanimljivo i to što je Stanivuković samo prije par dana zamjerio srpskom članu Predsjedništva BiH što se miješa u stvari koje nisu u njegovoj nadležnosti (izmjene statuta gradova i razvlašćivanje gradonačelnika), a sad i on radi istu stvar – miješa se u stvari koje nisu u njegovoj direktnoj nadležnosti. Naime, zahtjevi za organizovanjem javnih skupova podnose se MUP RS, a ne gradonačelniku.
“Sad se postavlja logično pitanje: otvoren i prijateljski prema kome, ako već sada gradonačelnik šalje poruke da nisu svi dobrodošli i da neće imati iste aršine prema svima, a naročito ne prema ljudima drugačije seksualne orijentacije? Kako uopšte onda shvatiti njegovu izjavu, datu nakon zatvaranja birališta, da će vodi ‘politiku ljubavi i razumijevanja’ Dakle, da se vratimo na početak priče o dosljednosti – gdje je u svemu ovome dosljednost? Pravo na slobodu okupljanja imaju svi, bez obzira na klasu, rasu, rod, socijalni status, seksualnu orijentaciju..dosta nam je bilo samovolje i proizvoljnih tumačenja MUP RS gdje i kad Pravda za Davida može da se okuplja. Zar sad treba i novom gradonačelniku da objašnjavamo da on ne može proizvoljno odlučivati na koga će pravo na slobodu okupljanja biti primijenjeno”, ističe Dragana.
Ona nam kaže da su ljudska prava univerzalna i da zakoni moraju biti isti za sve, sviđalo se to ili ne gradskim, entitetskim i/ili državnim moćnicima.
POLOŽAJ LGBTIQ OSOBA U BIH
Mirjana Ćuskić kaže da je fizičko i psihičko nasilje prema LGBTIQ osobama svakodnevno u porastu, a homofobični, transfobični stavovi i stereotipno predstavljanje LGBTIQ osoba u javnom prostoru značajno doprinose opštem tolerisanju diskriminacije nad pripadnicima ove populacije.
“LGBTIQ osobe rijetko se odlučuju prijaviti kršenje prava i nasilje, jer su izloženi nerazumijevanju u medijima i civilnom društvu. Izostanak adekvatnih društvenih i institucionalnih intervencija, te osude i kažnjavanje nasilja učinjenog prema LGBTIQ osobama, čine ih i dalje nevidljivim i ranjivim, a njihovu borbu za prava sporadičnom. Iako je samoizolacija za vrijeme pandemije COVID-19 temu mentalnog zdravlja i pomoć ranjivim grupama nametnula kao jednu od prioritetnih, zanemarena je činjenica kako u našem društvu postoje nevidljive manjine, za koje je društvena izolacija trajna i svakodnevna. Bez dodatnih aktivnosti na osnaživanju i senzibilizaciji ključnih aktera koji imaju (ne)posredan uticaj na rješavanje ovih problema, prvenstveno na lokalnom nivou, gdje se u svakodnevnom životu dešava diskriminacija i stigmatizacija, ne može biti značajnijih pomaka”, ističe Mirjana.
Dodaje da je neophodno i dalje proaktivno raditi na jačanju i unapređivanju postojećih kapaciteta za sprovođenje antidiskriminacionih politika i za prepoznavanje i sankcionisanje različitih vidova diskriminacije nad LGBTIQ osobama na lokalnom nivou, kako bismo, na taj način, doprinijeli stvaranju sigurnog i nediskriminatorskog prostora za sve LGBTIQ osobe u Bosni i Hercegovini.
Branko Ćulibrk kaže da ove izjave otvaraju prostor za dodatnu marginalizaciju, diskriminaciju i nasilje nad LGBTI osobama.
“Naši političari moraju biti svjesni svega onoga što govore u javnom prostoru i koliko njihove izjave utiču na živote drugih ljudi. Ovakve izjave doprinose da se na bosankohercegovačko društvo gleda kao vrlo neprijateljsko i odbacujuće za druge i drugačije i ovakve izjave idu u svijet od kojeg očekujemo različite vrste pomoći kako bismo unaprijedili ekonomsku i socijalnu situaciju u društvu. Nisam siguran da je Draško Stanivuković svjestan štete koju čini svojim građanima promovišiću neprihvatanje i odbacivanje jedne manjinske grupe u ovom dijelu Bosne i Hercegovine”, zaključuje Branko.