Politička analitičarka Ivana Marić za BUKU: Korupcija i organizirani kriminal drugo su ime za Bosnu i Hercegovinu

TUŽBA

„Mene ova tužba nije zastrašila i neće me spriječiti da i dalje iznosim svoja mišljenja i informacije za koje smatram da ih javnost treba znati“.

28. juli 2020, 2:08

 

Politička analitičarka Ivana Marić iz Sarajeva za BUKU govori o tužbi Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu sa kojom se suočava, povjerenju u pravosuđe, zastrašivanju ljudi koji misle i govore drugačije i važnosti kritičkog mišljenja.

Ivana, suočavate se sa tužbom Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu zbog klevete. Možete li nam reći nešto više o samoj tužbi?

Prvo bih željela da čestitam upravi KCUS-a, koja i pored brojnih redovnih obaveza i na to još dodatnih obaveza vezano za pandemiju koronavirusa stigne da prati pisanja pojedinaca na društvenim mrežama i da podižu tužbe protiv onih za koje smatraju da ugrožavaju ugled Kliničkog centra. Zaista im se mora odati priznanje za to jer KCUS jeste jako značajna ustanova čiji ugled niko ne bi smio da narušava.

Tužba koju sam dobila se odnosi na jedan moj post na Facebook profilu u kojem sam iznijela informacije koje sam dobila od pouzdanih izvora, a koje ne želim otkriti jer bi mogli imati neugodnosti. Radi se o odnosu KCUS-a prema ženi koja je nosila blizance i koju je u 35. sedmici trudnoće njen doktor, zbog komplikacija, poslao na KCUS. Dan nakon što je primljena u bolnicu urađen joj je test na Covid-19 koji je bio pozitivan. Nakon toga ona je, po tvrdnjama KCUS-a, otpuštena iz bolnice dok sam ja u postu napisala da je „izbačena“ iz bolnice jer prema informacijama kojima sam raspolagala situacija nije bila baš tako lagana za trudnicu, što je razumljivo uzimajući u obzir sve okolnosti. Suosjećala sam s njom i zbog toga sam to saznanje podijelila na društvenim mrežama u nadi da će biti odgovarajuće zbrinuta i da se takve situacije neće ponavljati drugim pacijentima. Osim ublaženog načina iznošenja činjenica od strane KCUS-a, nema suštinske razlike između onoga što sam ja napisala i onoga što oni u tužbi navode. U svemu ovome najvažnije je da je trudnica naknadno bila smještena u bolnicu u Zenici gdje je dobila svu potrebnu njegu i gdje se uspješno porodila.

Na koji način ćete se braniti? Koji su vaši koraci kada je ova tužba u pitanju?

S obzirom da je tužitelj KCUS, kojeg zastupa generalna direktorica Sebija Izetbegović, o čijim menadžerskim sposobnostima i dobrim vezama je javno govorio i njen suprug, odlučila sam da tražim pomoć profesionalca i angažirala sam advokata Senada Pizovića. On je u moje istakao prigovor o nedopuštenosti tužbe prvenstveno jer je članom 5. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete F BiH izričito propisano da javnom organu nije dozvoljeno da podnese zahtjev za naknadu štete. Kako je KCUS javna ustanova tj. javni organ, nesporno je da tužba nije dopuštena, pa je moj advokat od suda tražio da odbaci tužbu. Pored toga, javna ustanova prema ZOO ne može trpjeti nematerijalnu štetu, a koja se dosuđuje u ovakvim postupcima, što je dodatni razlog za odbacivanje tužbe. Mnogi pravni stručnjaci koji su imali uvid u ovu tužbu su izrazili svoje iznenađenje da je ovako neutemeljena tužba došla na memorandumu jedne tako ozbiljne institucije kao što je to KCUS. Međutim, sud je taj koji će donijeti konačnu odluku.

Koliko povjerenje imate u pravosudni sistem, mislite li da su spremni za fer sudski proces?

Građani nemaju baš veliko povjerenje ni u politiku ni u pravosuđe u Bosni i Hercegovini. Razloga za to je mnogo, a jedan od glavnih je to što često svjedoče situacijama u kojima se brojni političari, i pored njihove očite umiješanosti u kriminal, uspijevaju izvući iz sudskih procesa i to na jako sumnjive načine. Ovakva isprepletenost politike i pravosuđa ne bi bila tolerirana u državama razvijene demokratije i istinski neovisnog pravosuđa. Ovo se posebno odnosi na blisku vezu političara s vodećim ljudima bh. pravosuđa i onima koji imaju glavnu riječ u procesima protiv političara. Međutim, mislim da na svim pravosudnim nivoima, a posebno na onim nižima postoji dovoljan broj profesionalaca koji svoj posao obavljaju stručno i objektivno. To je i razlog za moj optimizam jer jednom, ako se ikada uspijemo izboriti da najpodobnije ljude na vodećim pozicije u pravosuđu smijene najsposobniji ljudi, ova grupa će imati presudnu ulogu u stvaranju stvarne pravne države u BiH. Nadam se da u tu grupu profesionalaca spadaju i osobe koje su uključene u ovaj sudski proces.

Koliko je ova tužba na neki način i pokazni slučaj zastrašivanja ljudi koji misle i govore drugačije, koji jasno i glasno ukazuju na probleme društva u kojem živimo?

Mene ova tužba nije zastrašila i neće me spriječiti da i dalje iznosim svoja mišljenja i informacije za koje smatram da ih javnost treba znati. Međutim, moguće je da će ova tužba zastrašiti i ušutkati neke druge osobe koji se neće usuditi da kritikuju bilo koga za bilo šta. Ovom tužbom KCUS od mene traži naknadu štete za klevetu u iznosu od 6.000 KM. Indikativno je što jedna ustanova, koja uostalom ne može trpjeti nematerijalnu štetu, traži tako visoku odštetu. Traženi iznos sigurno ne bi mogao zastrašiti državne parlamentarce i brojne druge državne službenike jer je ovo manje od jedne njihove mjesečne plate, ali za „običnog“ građanina, kojem je ovo iznos godišnje plate, ako uopće ima sreću da radi i prima platu, ovako visoka odšteta bi mogla djelovati zastrašujuće i utjecati na to da bude jako oprezan s iznošenjem svojih stavova, a posebno kritika.

Pored toga, postoji par nelogičnosti vezanih za ovu tužbu koje nas dovodi u sumnji da li je zaštita ugleda KCUS-a stvarna namjera ove tužbe ili ipak nešto drugo. Prvo, zašto bi jednoj tako važnoj i poslom preopterećenoj instituciju, kao što je KCUS, bilo važno šta neko o njima piše na svom Facebook profilu, posebno ako to piše „samozvana analitičarka“ kako su naveli u jednoj reakciji. Time su postigli kontraefekt i samo su mi dali na značaju jer su pokazali da im je itekako bitno šta ja na svom profilu pišem o KCUS-u. Drugo, ako KCUS zaista vodi računa o svakome, ko po njihovom mišljenu, iznosi neistine o KCUS-u i time šteti ugledu KCUS-a, kako je moguće da nisu podigli tužbu protiv određenih izjava uglednih građana koji iznose javne kritike o radu ove javne ustanove. Tu prvenstveno mislim na tvrdnje jedne ugledne doktorice koje je iznijela na popularnoj TV stanici o tome da na KCUS-u doktori rade pod presijom i strahom od direktorice i uprave. Smatram da se takvim informacijama nanosi veća šteta ugledu KCUS-a, posebno jer će građani, ako nema demanta, povjerovati da je to istina.

Koliko je važno i u ovom vremenu održati kritički stav prema onome što se dešava, propitivati odluke nadležnih, ukazivati na probleme? Vi ste ukazivali na probleme u medicinskom sektoru, odnosno na stanje u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Koliko je važno da se govori o ovoj temi, posebno danas, u vremenu pandemije kada je važno da medicinski sektor bude što bolji?

Prema članu 2. Zakona o zaštiti od klevete F BiH, pravo na slobodu izražavanja predstavlja jedan od bitnih uslova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa. Pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti. Dakle, pravo ali i obaveza građana je da iznose svoja mišljenja, pohvale i kritike na rad javnih organa, prvenstveno političkih predstavnika, ali i svih ostalih javnih ustanova čiji cilj bi trebao biti da služe građanima i rade u njihovom interesu. Kod nas je situacija obrnuta i političari i uprave javnih institucija se ponašaju kao da su građani tu zbog njih, a ne da su oni tu isključivo da služe građanima.

Ne možete, a da ne primijetite povećan obim aktivnosti KCUS-a u posljednje vrijeme i to ne samo u zdravstvenom već i u pravnom odjelu. KCUS je najavio tužbu i protiv Rifata Škrijelja, rektora Univerziteta u Sarajevu iz razloga koji su javnosti dobro poznati jer su mediji dosta pisali o tome. Pored toga, skoro svakodnevno svjedočimo medijskom „ratu“ dvije gradske bolnice u Sarajevu, koji se intenzivirao imenovanjem Ismeta Gavrankapetanovića za direktora Opće bolnice. Sve ove tužbe i sukobi se loše odražavaju na atmosferu u javnosti posebno jer se radi o zdravstvenom sistemu koji je za građane jako bitan, posebno u doba pandemije. Umjesto da se građanima pruži osjećaj sigurnosti da će u slučaju zdravstvenih komplikacija biti na pravi način tretirani, u medijima čitamo o tome ko je odbio liječiti kojeg pacijenta i iz kojeg razloga. Iskreno se nadam da će se to uskoro promijeniti i da ćemo u medijima čitati više pozitivnih vijesti vezano za zdravstvo i da će početi primjenjivati ono što je Gavrankapetanović izjavio prilikom preuzimanja direktorske funkcije: „Svi treba da zaboravimo nesporazume, da zaboravimo egoizam i natječemo se u dobru, u kvaliteti usluge, u ljubaznosti i iskrenoj želji da pomognemo bolesnima, što je naš osnovni zadatak.“

Period pandemije donio nam je i brojne afere, pandemija je kriza, a u krizama se uvijek neko bogati. Kako to komentarišete, jesmo li danas zaboravili sve ove afere, da li smo društvo kratkog pamćenja?

Korupcija i organizirani kriminal su inače drugo ime za Bosnu i Hercegovinu, tako da je bilo očekivano da će se aktivnosti kriminalaca pojačati tokom krize kada su ljudi preplašeni, a kontrola ograničena, da ne kažemo svedena na minimum. U BiH je najveći problem to što su korupcija i kriminal inkorporirani u čitavu strukturu političkog i društvenog sistema koji novac građana neprestano izvlači na lične bankovne račune političara i osoba iz njihovih kriminalnih skupina. U tom poslu imaju pomoć podobnih kadrova iz svih sfera života bilo da oni to rade jer su ih ranije nečim zadužili, nemoralnim ponudama ili ilegalnim prijetnjama. U ovakvim slučajevima visoke korupcije, nemam povjerenje u pravosuđe iz prostog razloga što do sada nikad niko od važnijih političara nije bio kažnjen za ozbiljne afere u koje su bili umiješani. Nažalost, mislim da će se i ovaj put izvući bilo na način da će se izgubiti ključni dokazi, da će svjedoci promijeniti iskaz ili šta još sve imaju u svom standardnom repertoaru. Još više mi je žao što će građani, koji su se zgražavali na ove afere, na izborima zaokružiti upravo glavne aktere ovih afera i njihove stranke i time im dati mogućnost da nas i naredne četiri godine bezočno pljačkaju krijući se iza nacionalnih bajki.

Nedavno prije tužbe na Facebook-u se proširila fotografija u kojoj vam neistomišljenici poručuju „Udaj se“. Koliko ova pouka nosi jedan mizogenu konotaciju koja je duboko utkana u naše patrijarhalno nasljeđe?

Dobro je nekad se suočiti i s takvim situacijama kako bismo shvatili da svi ljudi ne razmišljaju isto kao i mi i da realiziramo gdje i s kim živimo. Meni je fotomontaža mog portreta na Vijećnici s natpisom „Udaj se“ bila zabavna, ali pretpostavljam da su oni koji su to napravili to uradili s ciljem da me uvrijede ili ponize. Zanimljivo je da je ta montaža došla umjesto odgovora na moje pitanje o tome ko odlučuje šta se može projicirati na sarajevsku Vijećnicu. Pomislili biste da je odgovor na to pitanje jednostavan, ali očito da nije. Kada vas neko pitanje zaboli to obično ukazuje na to da vam se odgovor ne sviđa.

U svijetu u kojem ja živim udaja i rađanje djece nisu uvjet da žena ima kvalitetan, zabavan, ostvaren i samozadovoljavajući život. Međutim, u njihovom, paralelnom svijetu udaja je jedini cilj i svrha života svake žene. Da li je „udaj se“ glavna poruka koju oni žele poslati svojim kćerkama ili ih uče da u životu rade samo ono što istinski žele i vole? Cijenim da svako živi svoj život onako kako želi i da pusti druge da žive svoje živote onako kako oni žele. Žao mi jedino bude žena koje povjeruju da je jedino bitno da se što prije udaju jer njihov život bez toga neće imati smisla pa neke od njih pristanu na udaju po svaku cijenu, a ne zato što su pronašle partnera s kojim istinski žele provesti svoj život u međusobnoj ljubavi i poštovanju. Sudeći po vremenskom i geografskom području u kojem živimo uvjerena sam da će oni morati revidirati svoje stavove po tom pitanju, a ne ja.