Iako je od rata u Bosni i Hercegovini prošlo 25 godina, o sukobima, mržnji i novim-starim podjelama i danas se priča, kao da je rat bio juče.
Pominje se i prekrajanje granica, čak i novi sukob, a tek rijetki upozoravaju na to da je rat najveće zlo, u kojem svi gube.
Dobro to zna i Bernard Vuković, koga je rat dočekao u rodnom Bihaću. Do tada jednostavan i miran život, postao je svima komplikovan. I svi su počeli gledati kako se ko zove. A ako si Bernard, a supruga Merima, stvari postaju još komplikovanije.
“Ja i Merima imamo dvoje djece, živimo već 33 godine u braku, sretnom braku i ponosan sam što nas niko nije mogao razdvojiti, a pokušavali su mnogi”, priča za BUKU Vuković, koji danas vodi udruženje oboljelih od PTSP-a.
Kada su se vjenčali 1987. godine, ni Bernard ni Merima nisu razmišljali kojem narodu pripadaju, niti je to bio problem njihovoj zajednici: “Merima, sjećam se, nije znala ni da li sam Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Te 1987. godine nije se na to gledalo, niko o tome nije razmišljao, svi smo bili isti, živjeli u istoj državi, razlike se nisu pravile.”
Ubrzo su dobili i djecu, a sam početak rata Vuković je dočekao u ugostiteljstvu i kao majstor karatea.
Tada počinju i predrasude, osuđivanja, gledanje sa nepovjerenjem na bračni par Vuković, pa su došli u situaciju da nigdje nisu prihvaćeni.
Vuković je bio i u Armiji BiH, potom i u HVO-u, bio je zatvaran, degradiran, i na svakoj “strani” gledan kao uljez.
“Nismo mi znali šta dolazi, nismo mogli ni da pretpostavimo, ni da biramo, ni da odlučujemo. Teške su to godine, pitali su me bez ustručavanja zašto ne otjeram Merimu, jer je druge vjere, kada je bio sukob između HVO-a i Armije BiH. Sve smo to nekako prebrodili, sačuvali živu glavu, iako sam imao ogromne probleme sa plućima, četiri puta su mi vadili vodu iz njih bez anestezije. Danas sam ratni vojni invalid, na osnovu toga primam 57 KM, borim se kroz život bez obzira na sve što sam doživio, a danas mi je samo cilj da svaki mladi čovjek shvati da je rat najveće zlo, da tu svi gubimo, profitiraju samo oni za čije se ideale i ciljeve ratuje”, ističe Vuković.
Vidi se to vrlo dobro, kaže, i 25 godina od rata – dok političari i pojedinci raspiruju mržnju, život većine građana stoji u mjestu i čeka neke bolje dane – posao, bolju ekonomsku situaciju, bolje zdravstvo, obrazovanje, zakone. Čekaju i davno obećanu borbu protiv kriminala i korupcije.
Pokušao je, kaže, i sam mijenjati stvari nabolje, ušao i u politiku, ali ubrzo je uvidio da je politika samo borba za ostvarivanje ličnih ciljeva i da ništa dobro ne donosi običnom čovjeku. Zato je iz tog kruga i izašao.
“Danas živim svoj život, pokušavam izvući ono najbolje iz njega, pričati sa ljudima i doprijeti do mladih, reći im da gledaju jedni druge, da žive zajedno, druže se i grade jedan ljepši život za sve nas u Bosni i Hercegovini. I da moraju znati da ono što priča samo jedna strana nije cijela istina, trebaju salušati sve tri strane, sve bolne istine, događaje i posljedice rata i biće im jasno koliki je rat promašaj i kolika je privilegija života u miru. A ja sigurno znam da mi možemo da živimo skupa, jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih”, poručio je Bernard Vuković.