UN Women BiH od 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, provodi kampanju “Isključimo nasilje nad ženama i djevojčicama zajedno”. Aktivnosti su dio globalne kampanje “16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”, koja poziva na okončanje svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama.
U fokusu ovogodišnje kampanje u BiH jeste utjecaj pandemije COVID-19 na porast nasilja nad ženama i djevojčicama. Uz to, kampanja ističe važnost osiguravanja nesmetanog pristupa uslugama podrške preživjelima nasilja, te doprinos šire zajednice prevenciji nasilja nad ženama u vremenu krize, s posebnim fokusom na medije.
Tim povodom, razgovarali smo sa Aleksandrom Petrić, izvršnom direktoricom Fondacije „Udružene žene“ iz Banja Luke. Fondacija „Udružene žene“ Banja Luka se zalaže za život žena i djece bez nasilja i povećanje uticaja žena u javnom i političkom životu kroz promociju i zaštitu ženskih ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.
Fondacija je do sada pružila direktnu podršku i pomoć za preko 12 000 žena.
Koliko i na koji način je pandemija koronavirusa utjecala na žene i djevojčice koje su izložene nasilju, te da li ste registrovali porast nasilja tokom pandemije?
Pandemija COVID-19 je ukazala na brojne nedostatke u institucionalnom i sistemskom odgovoru na nasilje prema ženama, kako u Bosni i Hercegovini tako i širom svijeta. Uvođenjem restriktivnih mjera, žene koje su izložene kontinuiranom nasilju u okviru porodice i u partnerskim vezama suočile su se sa konstantnim nadzorom od strane počinilaca nasilja i nemogućnosti da potraže pomoć i podršku. Osim toga, javne institucije koje su prepoznate kao subjekti zaštite od nasilja su djelomično ili u potpunosti ograničile aktivnosti direktnog rada sa građanima i građankama, što je dodatno suzilo prostor za blagovremenu podršku i pomoć ženama i djeci koji su izloženi nasilju. Upravo zbog toga je Fondacija „Udružene žene“, na samom početku uvođenja vanrednog stanja, tražila propisivanje posebnih mjera za postupanje u slučajevima nasilja u porodici, kako bi svi subjekti zaštite bili dostupni žrtvama nasilja.S druge strane, žene koje su u periodu prije pandemije uspjele da izađu iz začaranog kruga nasilja i pronađu posao, uvođenjem restriktivnim mjerama ostajale su bez posla ili su poslane na neplaćena odsustva, te su se suočile sa nemogućnošću da osiguraju egzistenciju za sebe i djecu.
Organizacije civilnog društva u BiH koje pružaju direktnu podršku i pomoć ženama i djeci žrtvama nasilja su u prvim mjesecima od izbijanja pandemije COVID-19 registrovale porast prijava nasilja i potreba za podrškom za 20%. Fondacija „Udružene žene“ je u drugoj polovini aprila ove godine zabilježila porast poziva primljenih putema SOS telefona za žrtve nasilja za 20% u odnosu na isti period predhodne godine. U toku aprila je, takođe, došlo do povećanja zahtjeva za zbrinjavanje žrtava u sigurnu kuću za žene i djecu žrtve nasilja u Banja Luci koju vodi Fondacija „Udružene žene“.
Na koji način je pandemija koronavirusa utjecala na rad Fondacije „Udružene žene“ Banja Luka?
Fondacija „Udružene žene“ poštuje odluke institucija u vezi sa mjerama vezanim za pandemiju. Polovinom marta je dio članica našeg tima prešao na rad od kuće, kako bi spriječile mogućnost infekcije, naročito imajući u vidu da u Fondaciji rade žene koje pripadaju rizičnim grupama po više osnova. Redovne sastanke smo održavale putem online platfomi, a pravna i psihološka podrška ženama je bila kontinuirano dostupna putem društvenih mreža, dežurnog telefona i SOS telefona. Osoblje sigurne kuća je radilo, te i dalje rade po principu dežurstava, kako bi nastavilo pružati podršku i pomoć ženama i djeci koje koriste ovu specijalizovanu podršku. Potrebe su velike i kontinuirane, samim tim što osoblje sigurne kuće i druge članice tima koje rade direktno sa ženama koje su preživjele nasilje brinu ne samo o ženama i djeci koji su trenutne korisnice, već pomažu i ženama i djeci koji su izašli iz sigurne kuće kroz savjetovanje, ekonomsko osnaživanje, pravnu pomoć i podršku u postupcima pred institucijama koje su subjekti zaštite od nasilja, te nastoje da im pomognu u rješavanju gorućih pitanja koje pogađaju naše korisnice u vremenu krize izazvane pandemijom, jer su mnoge od njih u ovom periodu ostale bez posla ili su na prinudnim godišnjim odmorima i egzistencijalno su ugrožene.
Obzirom na epidemiološke mjere i ograničene kapacitete, da li su sigurne kuće, ali i ostali pružatelji usluga, mogle odgovoriti potrebama žena i djevojčica žrtava nasilja?
Smatram da je neophodno da postoje sistemske mjere koje će brigu za potrebe žena i djece žrtava nasilja u kriznim situacijama, poput pandemije COVID-19, prepoznati kao prioritet. Ove mjere moraju uključivati jasne smjernice koordinacije u kriznim situacijama i kontinuiranu podršku kroz planiranje i izdvajanje finansijskih sredstava iz javnih budžeta na svim nivoima sigurnim kućama i drugim specijalizovanim servisima podrške i pomoći za žrtve nasilja koje u Bosni i Hercegovini vode ženske nevladine organizacije. Neprihvatljivo je da još uvijek ne postoji ujednačen pristup od strane vladinih institucija u pravcu prepoznavanja potreba za osiguravanjem nesmetanog rada servisa podrške i pomoći kako bi se osigurala dostupna, senzibilisana, blagovremena i efikasna podrška ženama i djeci koji su izloženi rodno zasnovanom nasilju. Nasilje nad ženama i djevojčicama je pitanje zaštite osnovnih ljudskih prava i traži jasne javne politike koje se dosljedno sprovode u praksi. Ovo pitanje je veoma jasno došlo do izražaja tokom pandemije COVID-19. Važno je da institucije prepoznaju stručne kapacitete, posvećenost i dugogodišnje iskustvo ženskih nevladinih organizacija u pružanju podrške i pomoći ženama i djevojčicama i osiguraju njihov nesmetan rad ne samo u okolnostima trenutne pandemije COVID-19 već i na kontinuiranoj osnovi.
Koliko je važno učešće svih članove lokalne zajednice (vladin, nevladin i privatni sektor, mediji, međunarodna zajednica) u prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama?
Važno je da se svi učestvujemo u sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama kroz konkretne akcije i mjere koje će se dosljedno i kontinuirano sprovoditi.
Potrebno je usvojiti i dosljedno sprovoditi politike nulte tolerancije na nasilje i jasne afirmativne akcije podrške ženama koje su mu izložene. Teme vezane za sprečavanje i suzbijanje nasilja prema ženama i djeci i rodno zasnovane diskriminacije moraju biti sastavni dio nastavnih planova i programa na svim nivoima obrazovanja i prosvjetni radnici i radnice moraju imati pristupa obrazovanju o ovim temama, kako bi mogli da uče djecu kako da se zaštite i potraže pomoć, ali i da usvajaju nenasilne oblike ponašanja i komunikacije. Privatni sektor mora osnažiti svoju podršku ženama koje su izložene nasilju i ekonomski ovise od nasilnih partnera kroz društveno odgovorno djelovanje i zapošljavanje žena kako bi one mogle da nastave život slobodan od nasilja. Vladine institucije moraju osigurati dosljednu primjenu i stalno unaprijeđivanje zakona i javnih politika kroz pooštravanje kaznene politike za nasilje prema ženama, finansiranje specijalizovanih servisa podrške i pomoći za žrtve nasilja iz javnih budžeta, osnaživanje opštih servisa podrške žrtvama, uvođenje obavezne i kontinuirane obuke o pristupu koji je senzibilisan za potrebe žena i djece žrtava nasilja za sve profesionalce i profesionalke koji/e rade u javnim institucijama koje su prepoznate kao subjekti zaštite od nasilja. Mediji moraju osigurati odgovorno izvještavanje o nasilju bez senzacionalističkog i stereotipnog pristupa i otkrivanja identiteta žrtava nasilja, uz doprinos informisanju žena o dostupnim servisima podrške i njihovim pravima na zaštitu.
Svi moramo razumijeti da deklarativna podrška nije dovoljna i da neće utjecati da se nasilje prema ženama smanji i iskorijeni, niti će pomoći ženama koje su izložene nasilju i stigmi zbog nasilja.
Na koji način žene žrtve nasilja mogu potražiti pomoć tokom pandemije?
Žrtve nasilja i osobe iz bliskog okruženja koje im pružaju podršku mogu prijaviti nasilje policiji. Organizacije koje vode specijalizovane servise podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja su dostupne putem SOS telefona za žrtve nasilja – 1264 za Republiku Srpsku i 1265 za Federaciju Bosne i Hercegovine. Fondacija „Udružene žene“ pruža pomoć i putem društvenih mreža (Facebook i Instagram), i e-maila [email protected]
Podrška članica tima Fondacije za žene i djecu koji su izloženi nasilju je dostupna svakodnevno od 0 do 24h putem SOS telefona 1264, kao i besplatna pravna pomoć na mobilni broj 065 884 161 (uključujući i Viber poruke) i fiksni broj 051 462 146 (od 10h do 17h).