Oko mene besni kulturni rat. Na jednoj strani je sveprisutna amnezija
pod pokroviteljstvom države. Primer toga je film koji je osvojio
Oskara, u kome se Vinston Čerčil u najmračnijem trenutku sam
suprotstavlja nacistima i fašizmu, pri čemu je Britanija mala zemlja u
severnom Atlantiku, usamljena i slaba. Nasuprot tome stoji činjenica da
je Ujedinjeno Kraljevstvo u tom trenutku imperijalna sila, čija ogromna
moć počiva na indijskoj, afričkoj, kanadskoj i australijskoj radnoj
snazi, resursima i bogatstvu.
Primer državne amnezije je i kada se u Poljskoj usvoji
zakon po kome oni koji iznose neugodne činjenice o poljskom
saučesništvu u Holokaustu – tvrdoglavi istoričari, preživeli logoraši i
vodiči u Aušvicu – mogu dobiti do tri godine zatvora. Primer amnezije je
i kada američka država Tenesi donese zakon protiv uklanjanja
konfederalističkih spomenika iako oni, kako kaže bivši gradonačelnik
Nju Orleansa Mič Lendru, „svesno uzdižu izmišljenu, prečišćenu verziju
istorije Konfederacije i ignorišu ropstvo i užase koje ona predstavlja“.
Na drugoj strani su oni koji razumeju kako neki istorijski narativi i
spomenici, često smišljeni i sprovedeni dugo nakon događaja o kojima
svedoče – zloupotrebljavaju istoriju protiv određenih društvenih grupa.
Zbog toga se građani Južnoafričke Republike protive spomenicima koji
glorifikuju aparthejd; zbog toga američki starosedeoci protestuju protiv
Dana zahvalnosti; zbog toga australijski Aboridžini traže da se poništi
apsurdni narativ o tome da je Džejms Kuk „otkrio“ njihov kontinent i da
bi i oni trebalo da slave neustrašive istraživače koji su im
masakrirali pretke.
Na toj strani su i oni Njujorčani koji su uklonili
statuu Džejmsa Mariona Simsa, ginekologa koji je bez upotrebe
anestezije vršio eksperimente nad crnim robinjama; tu su i oni
stanovnici Gane koji su sklonili
Gandijevu statuu; kao i stanovnici Bristola koji traže da se sa poznate
koncertne sale u svom gradu izbriše ime surovog trgovca robljem Edvarda
Kolstona (to će biti učinjeno 2020). Na toj strani su i ljudi sa Kariba
koji žele da znaju zašto su njihove crkve posvećene robovlasnicima koji
su mučili njihove pretke; ili, u slučaju Barbadosa, zašto statua
Horacija Nelsona – koji je bio prijatelj robovlasnika i podržavao
interese plantažera – stoji usred njihovog glavnog grada.
U ovu ratnu zonu ušla sam slučajno. Prošle godine sam predložila
preispitivanje Nelsonovog nasleđa. Nisam predlagala juriš buldožerima
na njegov spomenik na Trafalgar skveru, kao što su neki pomislili.
Prosto sam pozvala na preispitivanje dosad nerazjašnjenih činjenica o
tom čoveku.
Glasni i uticajni delovi britanskog društva smatraju da te činjenice
nisu bitne i da je samo njihovo pominjanje jeres. Instinkt im nalaže da
„ubiju glasnika“. Naši beli muški medijski velikani – ta grupa je
neverovatno demografski konzistentna – na prosto nizanje istorijskih
činjenica odgovaraju
histeričnim ličnim napadima i lupanjem šakom o sto. Ovakva agresivna
reakcija je tipična za zavisnika koga pokušavate da odviknete od
zavisnosti. U ovom slučaju to je Britaniju zavisna od svoje nacionalne
slave.
To je razumljivo ponašanje: osećaj nacionalne slave mora da je
opojan. Ali, kao i sve zavisnosti, i ova u nama budi ono najgore. Dok
sam na tu temu snimala
dokumentarni TV film, rečeno mi je da Britanci treba da budu ponosni na
svoju imperiju zato što je kolonijama upravljala bolje nego Belgijanci
ili nacisti. Reper i aktivista Akala je to prokomentarisao u svojoj novoj knjizi Domoroci / Natives: „To je tačno, ali je bedno time se hvaliti.“
Kada zalihe nacionalne slave presuše, sve je dozvoljeno. Postaje
prihvatljivo rasno omalovažavanje drugih. Počinju pretnje. Jednom
uvaženom profesoru je rečeno da može da se oprosti od svoje akademske
karijere ako se posveti proučavanju Čerčilove odgovornosti za ogroman
broj umrlih od gladi u Bengalu. Dotle smo stigli sa cenzurom u ovoj
zemlji.
Britanski identitet – tačnije, njegova patriotska, odbrambena, slavom
opijena verzija – danas je veoma slab i ne može da izdrži
problematizovanje i kritiku. Mnoge od mojih sagovornika posebno vređa
kada neko kome je „dozvoljen“ pristup u britanski obrazovni i
profesionalni sistem oseća išta drugo osim zahvalnosti. Ne shvataju kako
crna osoba koja je na taj način privilegovana ima drskosti da svoj
intelekt i obrazovanje upotrebi za suprotstavljanje narativu koji su
izgradile britanske elite pre nje.
Jedini način da se britanski identitet učini manje toksičnim i jačim
je kritika. Treba ispitati istinsko nasleđe imperije i uticaje koje je
njen gubitak proizveo. Treba demaskirati predstavu o slavnoj Britaniji
koja je porazila Napoleona i Hitlera da bismo sagledali nepravde u
današnjem društvu.
Te nepravde su još uvek prisutne zato što ljudi na drugoj strani
imperijalnog iskustva – oni koji vode poreklo od robova, od žrtava
kolonijalnih ratova ili od opljačkanih i eksploatisanih naroda imperije,
i kojih danas ima više stotina hiljada među Britancima – ne prihvataju
ideju da su životi njihovih predaka manje vredni od života slavnih
britanskih zločinaca koje veličamo.
Ja sam jedna od njih. Kada me optužuju kao nekog ko je „došao ovde“ i
sad „napada našu kulturu“, očigledno je da još uvek ne mogu da svare
činjenicu da je neko poput mene britanski državljanin i da je Britanija,
između ostalog, zemlja izgrađena na radu, bogatstvu i kulturi mojih
predaka.
Zato moja intervencija nema veze sa spomenicima ili istorijom, već sa
kulturom i njenim narativima, kao i sa pitanjem ko ima pravo da bude
opijen nacionalnom slavom. Ljudi kojima je luksuz tog osećanja oduzet
pre nekoliko vekova znaju da stvari nisu tako jednostavne. Ali u
Britaniji mnogi i danas traže svoj sledeći fiks.
Afua Hirsch, The Guardian, 29.05.2018.
Prevela Neda Radulović-Viswanatha