Prisutni su imali priliku da čuju kraće izvode iz recenzija, a zatim da postave pitanja.
O knjizi
Uvijek glavu gore je zbirka kratkih priča objavljena zadnjih dana 2019. godine u Banjoj Luci. Recenzenti knjige su dr filozofskih znanosti Lamija Neimarlija, te književnica Aleksandra Čvorović. Zbirka se sastoji iz 18 priča i kratim izvodom iz recenzija na zadnjim koricama knjige. Kratke priče su: Dobar dan, gospodine Zdravko, Procjep, Da li sam dovoljno muško za tebe sad, Kako se kaže kifla na engleskom, Kako znaš da te volim, Zar i ti, sine Hriste, Dekart i Brus Li u Šaolin hramu, Tikovi iskompleksiranih žena, Uzeti izjavu od duhovne prostitutke, Ne seri! Ne seri! Ne seri, Kako će mi reći da ne voli palačinke, Ne volim te, Pratim te, Putovanje na kraj noći, Topljenje, Želim biti lijepa, Žuti zubi i Uvijek glavu gore.
Iz recenzije Aleksandre Čvorović mogli smo da čujemo sljedeće:
„Svakako je moguća jedna kritika društva kroz prizmu realnosti i svakodnevnih rituala glavnih junaka, sociološki fenomeni njihovog preživljavanja (npr. priča Dobar dan, gospodine Zdravko), međuljudski odnosi, izražavanje njihovih mišljenja o svijetu koji ih okružuje i tako dalje.
Pred nama je zbirka priča koje bilježe ljude i događaje skoro nalik fotografijama, kao da iskrsavaju i oživljavaju likovi iz porodičnih albuma, iz nedavne prošlosti, ukrštaju svoje puteve sa mladim potomcima (Uvijek glavu gore). Neke su potpuno fragmentarne, rasute u djelićima, kao polomljeno ogledalo koje pokušavamo ponovo složiti u glavi (Procijep). Neke su samo kratka bilješka od desetak redova, a neke lijepo razrađena priča, ispričana dinamično i živopisno. Zapažamo nekoliko tematskih cjelina, kojima ćemo se pozabaviti, to su na primjer: odnosi između žena i muškaraca, preispitivanje ženskih pozicija i uloga, vjera u Boga kao oslonac života...
Drugi tematski krug započećemo pričom Tikovi iskompleksiranih žena, u pitanju je kritika ženskog ponašanja, to odustajanje od sebe, predaja pred težinom životnih okolnosti, to je našto što ova autorka smatra za izdaju same sebe, nešto nedopustivo mislećem biću bez obzira na pol. No neminovnost je da je na ženama više obaveza, samim tim je veći i pritisak, pa je lakše predati se i pokleknuti, pasti pod uticaj sredine. Odgovor jeste u tome da se mijenja trenutno stanje jer je odvelo u ništavilo i zastranjenost, ali junakinje ove priče odbijaju da preuzmu odgovornost za sopstveni život i samo prividno egzistiraju čekajući smrt. Upravo ista tematika se provlači i kroz priču Želim biti lijepa, samo što je ovdje fokus prebačen na jednu ženu, koja se ispovijeda u prvom licu, opisuje svoj radni dan i sva svoja "moranja" u kojima potpuno gubi sebe, radost, identitet, dok se sve oko nje polako raspada. Naslov je ključ priče, ona želi biti lijepa sebi i to joj ne uspjeva, no suština je u tome da ako postignemo da smo lijepe sebi, postajemo lijepe i drugima.
Priče nagovještavaju autorku koja promišlja suštinu, traži pravi put i izraz da na zanimljiv način dočara egzistencijalnu zapitanost i dileme likova.“
Iz recenzije Lamije Neimarlije smo čuli:
„Subjektivno gledište je u pričama Ane Galić površina na kojoj se reflektuju pitanja moralnih i općeljudskih vrijednosti, ljudske patnje, nehumanih društvenih uvjeta, muško-ženskih odnosa, suštine, postojanja...
Takođe se susrećemo sa figurama i iskrivljenom perspektivom, onim što je karakteristika poezije: „Njene krupne noge u papučama, onim udobnim, za šetnju, raširile su se. Uzeli su joj ruke i pokušavaju je oživjeti. Čekamo... Dolazi Hitna i para joj majicu. Golo bijelo tijelo se miješa sa crnoćom njenih štrampli, a njeno mrtvilo sa užasom i plačem prolaznika. Dojke su se takođe prosule. Vidik se probija daleko do tišine u dnu duše.“ Indiferentnost neba na ljudske patnje i nemogućnost da se pitanje zla na ovom svijetu opravda iskazom „tako treba da bude“ Galićeva iskazuje antropomorfizirajući svijet bogova: „U ovom trenutku na nebu traje sabor na kojem se odlučuje da li će se heruvim pod brojem 3497. odrediti za izvršavanje božije zapovijesti vezano za konkretan problem koji se javio kada je Cezar iznio fotografije sa prikazanih 11.000 leševa pobijenih ljudi u Siriji.“. Postupkom gomilanja utisaka, upotrebom hiperbole, te proturječja autorica iskazuje pomućeno, emocijama preplavljeno unutarnje stanje u trenucima borbe s najtežom bolešću bliske osobe: „Na zadnjem dijelu ima rane – duboke. Preduboke. Žive. Nisu zacjeljivale. Ne znam koliko dugo su bile otvorene, možda mjesecima, otkako je počela govoriti, odnosno tepati kao dijete. Nadam se da nije tako. Ako je tako, onda ima dugo vremena, već pet mjeseci sigurno. Tada je rak metastazirao na mozak.
U priči „Želim biti lijepa“, pored do sada karakteristične tehnike pripovijedanja – toka svijesti prepuštenog slučajnostima i asocijacijama – gomilanja, proturječja i prekomjernosti, prekida upravnim govorom, ženski vapaj apostrofiran je dodatnim konektorima. Upotrebom kratkih rečenica i figura ponavljanja Galićeva intenzivira izraz: „Hoću svoj život, neću da budem sjenka. Neću da ćutim i trpim, neću da umrem od raka koji sam dobila gutajući sve. Hoću drugačiji život od moje majke. Hoću da čitam. Da pišem. Da trčim. Da šijem. Da stvaram. Da slušam. Da se smijem. Da sam radosna. Da ne govorim samoj sebi – samo još ovo... Ne želim odustati od sebe.“
„Mali trenuci“, beznačajni, prolazni i neprimijetni za autoricu su značajni u naporu da dođe do svoga unutarnjeg smisla ispod naleta svakodnevnice. Krhkost i fragmentiranost ljudskog subjekta ovdje je propitivana u likovima koji su na margini, nesnalažljivi i „neuklopljeni“, nerijetko u bezizlaznoj situaciji: smetljar, invalid koji se održava do svog kraja, djevojka koja bezuspješno traži posao, izrabljivana radnica, teška bolesnica, prezaposlena majka malog djeteta. Ana Galić ne nudi utjehu niti nadu. Nema pozitivnog ishoda, obrata, niti mogućnosti promjene. Bezizlazne situacije su neminovnost i sastavni dio života. Doprinos autorice je u nečemu drugom. Svojim pričama pokazuje da je naizgled minijaturan očaj – veoma realan, kao da je sebi dala u zadatak da nam otkrije fragmente nutrine „malih“ ljudi, neprimijećenih u sve bržem protoku vremena i vrevi svakodnevnice. Pored toga, svojim pisanjem Ana Galić ironizira našu sviklost i uzimanje zdravo za gotovo života u nehumanom poretku i narušenom sistemu vrijednosti. “
Autorka nije navodila radnju svake priče posebno. Na pitanje iz publike koja je to priča sa kojom se najviše poistovjećuje, Galić je odgovorila da je to kako se čini upravo priča koju su i recenzenti prepoznali: Želim biti lijepa.
