<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Novinarstvo i kolumnizam

Kad god pokušam da objasnim kako ja nisam kolumnista, čujem da kako nisam kad jesam, jer se novinari, je li, dijele na istraživačke i na kolumniste. Ja bih se, kako da reknem, od te počasti branio. A kad malo razmislim, ja sam, u ovim tekstovima, do sada ih je evo preko 80, više istraživački novinar nego taj, je li, kolumnista

27. novembar 2015, 12:00

Posljednjih mjeseci čujem kako me ljudi zovu kolumnistom. To je, naravno, zato što pišem za ovaj list, a na vrhu stranice uz moje tekstove stoji kolumna. Kad god pokušam da objasnim kako ja nisam kolumnista, čujem da kako nisam kad jesam, jer se novinari, je li, dijele na istraživačke i na kolumniste. 

Niko me ne uvrštava u novinare, pa tako ni u one istraživačke. A dosta onih što me smatraju kolumnistom drži da je to još i neki napredniji stupanj u novinarstvu. Ja bih se, kako da reknem, od te počasti branio. Jer sebe ne smatram kolumnistom, pa neka mi uz sliku stoput piše kolumna.

Jer je kolumnista kod nas u posljednjih četvrt stoljeća postalo zanimanje, a meni je riječ ‘kolumnist(a)’, da prostite, barbarizam. Samo čekam da negdje pročitam oglas: kolumnist(a) bez lista traži list! Ili: list taj i taj traži kolumnistu, kolumnista. Toliko i toliko godina radnog iskustva, žene naravski imaju prednost. Poneki pisac je već u svoju biografsku bilješku stavio: kolumnist(a) lista toga i toga.

A kad malo razmislim, ja sam, u ovim tekstovima, do sada ih je evo preko 80, više istraživački novinar nego taj, je li, kolumnista. Znam, doduše, nekoliko odličnih pisaca koji su odlični i kao pisci kolumni. Ali većina naših kolumnista su razulareni džidžari, šibicari, stručnjaci za sve, a znalci ni za šta. Ima ih i pokvarenih, dosta, neka ih tamo, neću s njima. Imam dokaze da s njima i nisam.

Jedan dokaz mi je, na primjer, Ippolito Galante. Rimljanin, rođen 1892, živio do 1975. Grob mu je u rimskom groblju Verano. Bio je i diplomata, a najviše profesor. Radio i na katedri za pretkolumbijanske jezike u Peruu, u Limi. Osnovao je katedru za jezik quechua, i čudesne stvari načinio za potomstvo: preveo je katekizam toga jezika na latinski, Catechismus quichuensis. I pisao je stihove, i njih na latinskom. 

Autor je čudesnog neolatinskog epa ‘Saniucta’, 2285 stihova. A jednu njegovu latinsku pjesmu sam čitao i na nezaboravnom mjestu: uklesanu na postolju statue Leonarda da Vincija, na ulazu u rimski aerodrom Fiumicino, zvanom i ‘Leonardo da Vinci’. Gore velika statua, djelo Bugarina Assena Peikova, a na njenom postolju elegijski distisi, koje pjesnik stavlja u usta Leonardu. Te sam stihove vidio bar dvaput: godine 1986. u jesen, a poslije još jednom, godinu ili dvije kasnije.

A prije dvije sedmice, sletim opet na rimski aerodrom i krenem da, prije no nastavim željeznicom za Napoli, opet vidim onu pjesmu. Odavno to hoću, no mi se ne da. Sve se na aerodromu promijenilo, pa ni Leonardova statua nije više lako vidljiva iz daleka: sad je oko nje cijela saobraćajna petlja u dva nivoa kojom prolaze vozila, pa je veliki parking tu izgrađen, pa jedan hotel, pa se statua, iako ogromna, teško nađe. Karabinjer koji ondje stoji gleda me u čudu dok vukući kofer prelazim preko ulice, vozila jure, popnem se na zeleni brežuljak na kojem statua stoji, ona ista od nekada, Leonardo drži onaj propeler u desnoj ruci, ali na postolju one pjesme nema! Zagledam sa svake strane, bijeli kvadar sastavljen od po jedanaest ploča u širinu, a od po dvije u visinu, ali na njima ni slovca. Pitam karabinjera, sliježe ramenima. 

Uzmem fotoaparat, islikam statuu i postolje i dvije agave što uz nju rastu. Gledam da pjesma nije negdje na nekoj ploči u blizini, na kamenu, ama nema je nigdje. Odem na šalter informacija, gospođice me gledaju u čudu: mi dajemo informacije o letovima, o statuama i postoljima ne znamo. Odem u Napoli, odande zovem Ministero per beni culturali pa Informazioni su monumenti e aree archeologiche, pa Nuove collocazioni targhe, monumenti e arredo monumentale: svima izgovorim isto, svi kažu da ne znaju ništa, e da se obratim u Comune di Fiumicino. Zovem tamo, Assessorato alla cultura: ne znamo, a nismo ni nadležni, pogrešno ste na nas upućeni; jer smo mi mala comune, a aerodrom je međunarodni, o njemu su brigu rekli da će voditi Rim i Italija. 

Zovnem Centralino dell’aeroporto: signorina me sasluša, pa me onda presliša, e da joj moram reći motiv za takvo pitanje; ja joj motiv reknem, ona meni da nije ona učila za stihove, već za letove. Pa zovnem katedru za neolatinske studije Università della Sapienza: ni ondje ništa, ama ni sloga. Dođem u Zagreb, pa krenem da zovem svoje prijatelje i poznanike. I da pišem, naravno. Ni tu ništa: telefona sam potrošio više no što mi je mjesečna naknada za ove tekstove.

I onda će neko ta moja traženja zvati kolumnizmom. To što nisam uspio saznati kamo je ni zašto je s postolja statue nestala ona pjesma. Tražio, a ne našao. Da, i Goethe kaže da je ljudski tražiti, a božanski naći, ali ću ja uskoro opet u Rim. I naravno da ću još tražiti, i naravno da ću, ako nađem gdje je pjesma, i zašto je tamo gdje je, e sve to napisati evo ovdje. Sad evo teksta pjesme i prevoda, načinjenog samo za vas i društvo u ćošku koje me časti kolumnističkim zvanjem:

Quam pede nunc premis, haec est, hospes, Romula tellus

Qua nullus toto clarior orbe locus.

Imperii longo secturae tramite fines

Principium celebres hinc habuere viae.

Claudius hoc reduces voluit consistere portu,

Quae mare per nostrum vela tulere rates,

Quo cunctis aditus terraque saloque vehente

Urbis ad aeternae moenia celsa foret.

Quique habitat Gades Euxinique incola Ponti,

Quique Araris lymphas, qui Phariasque bibunt,

Excepti placidis Tiberis requiescere ripis

Materno possent pignora cara sinu.

Illud erat reliquom, ut potior terraque marique

Flabile praeberet vastus Olympus iter;

Hoc ego praesago divinans corde futurum

Aethereas docui primus adire plagas

Prospectasque animo nunc alas undique denso

Agmine contemplor me volitare super.

Gaude, Roma parens, terrestrem sedibus unam

Praelatam reliquis, quam colit ipse deus.

Gaude, diva, tibi, quod trina elementa paratum

Cernis in obsequium prona coire tuum,

Tuque hospes, gaude, complexum saecula multa

Hic praesens una cui patet omne decus,

Quod tibi, si tanto mens obruta pondere rerum,

Audendi dubio spem perimente metu

Nil, quod sors hominum valeat producere maius,

Viribus effetis iam superesse putet.

Adspice me Latiamque istis magis ardua gentem

Moliri ingenio posse fatere suo.

Ovo gdje, stranče, koračaš, znaj da je Romula zemlja,

Slavnijeg mjesta od nje nema ovòzemski krug.

Ovdje su nekad početak glasovite imale ceste,

Čiji je sjekao tok carstvo sa kraja na kraj.

Tu je Klaúdije htio da lađe se s povratka sidre,

Svaka što morski je put jedra joj njihao naš,

E da se odande svakom što stigne i kopnom i morem

Pristup u vječiti grad zidina visokih da.

Bilo da dolaze s Gada il s Crnoga mora došljaci,

Ili su s Arara puk ili ih napaja Far,

Svak otpočinuti može na obali pitomog Tibra,

Kao što majci na grud dijete se uspava snom.

Ali je manjkalo jedno: da jači od mora i kopna

Olimp nemjerljivi put dopusti jedan za let.

Te sam budućnosti tračak naslutio čulom u srcu:

Prvi pokazah da put može se vući kroz zrak,

Pa sam, od krila u mašti, dogurao dotle da sada

Gledam u jatima njih: njihov nadà mnom je let.

Raduj se, majčice Romo, što grad si zemaljski jedinstven,

Ispred si svakog i svih, sam te nastanjuje Bog.

Raduj se, boginjo, Romo, jer ova su tri elementa,

Ova što vidiš im snop, vezana tebi u čast.

Raduj se, stranče, i ti: obuhvativ stoljeća mnoga

Tebi se iznijelo sad sve što je lijepo u sklop.

Ako li tvojemu duhu toliki su napori teret

Ili ti smioni nad dvojbenost guši i strah,

Znaj da i veća otkrića što ljudska ih sreća donese

Ljudsku ne ugase moć dalje da traga i zna.

Gledaj u mene i spoznaj da ljudi su Latija spremni

Duhom da dopru i još više od ovog u vis.