<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Noam Čomski: Može li civilizacija da preživi kapitalizam?

U najkraćem – u čitavom svetu, urođenička društva trude se da zaštite ono što ponekad zovu „pravima prirode“, dok se civilizovani i prosvećeni podsmevaju ovoj budalaštini.To je upravo suprotno od onoga što bi razum predvideo – ukoliko se ne radi o nekom uvrnutom obliku razuma filtriranom kroz realno postojeću kapitalističku demokratiju.

20. mart 2012, 12:00

Termin „kapitalizam“ obično se koristi kada se misli na ekonomski sistem u SAD, koji karakterišu velike državne intervencije, od subvencionisanja kreativnih inovacija do državnog osiguranja za „prevelike banke“.

„Kapitalizam“ je termin kojim se opisuje i sistem u kojem nema kapitalista: na primer, konglomerat Mondragon u radničkom vlasništvu u baskijskom regionu Španije, ili radnička preduzeća u severnom Ohaju koja se razvijaju, često uz podršku konzervativaca – o njima u svojim radovima piše Gar Alperovic.

Neko bi mogao da upotrebi termin „kapitalizam“ misleći na industrijsku demokratiju kakvu je zastupao vodeći američki socjalni filozof Džon Djui krajem 19. i početkom 20. veka.

Djui se zalagao da radnici budu „gospodari svoje industrijske sudbine“ i da sve institucije budu pod javnom kontrolom, uključujući sredstva proizvodnje, razmene, promocije, transporta i komunikacije. Ako ovoga ne bude, tvrdio je Djui, politika će ostati „senka koju na društvo baca krupni kapital“.

Manjkava demokratija koju je Djui osuđivao poslednjih godina je zatrta. Sada je kontrola države strogo koncentrisana na sam vrh lestvice prihoda, dok je ogromna većina „ispod“ praktično potpuno obespravljena. Današnji političko-ekonomski sistem je jedan oblik plutokratije, potpuno udaljen od demokratije, ako pod tim konceptom podrazumevamo političko uređenje gde na državnu politiku u velikoj meri utiče javna volja.

Tokom godina bilo je ozbiljnih rasprava oko toga da li je kapitalizam spojiv sa demokratijom. Ako se držimo realno postojeće kapitalističke demokratije – skraćeno RPKD – pitanje ima nedvosmislen odgovor: radikalno su nespojivi.

Meni se čini da je mala verovatnoća da će civilizacija preživeti RPKD i izrazito oslabljenu demokratiju koja je prati. Ali da li bi funkcionalna demokratija mogla da pomogne?

Da se zadržimo na najurgentnijem problemu koji preti civilizaciji: ekološkoj katastrofi. Politika i stav javnosti oštro se razilaze, što je često slučaj pod sistemom RPKD. Priroda ovog raskola preispituje se u nekoliko članaka u aktuelnom izdanju Daedalusa, žurnala Američke akademije nauka i umetnosti.

Keli Sims Galager zaključuje da je „109 zemalja uvelo neke mere koje se tiču obnovljive energije, dok je 118 zemalja postavilo ciljeve za obnovljivu energiju. S druge strane, SAD nisu usvojile nikakav celovit i stabilan niz mera na nacionalnom nivou za podsticanje korišćenja obnovljive energije.“

Nije javno mnjenje to što gura američku politiku van međunarodnog spektra. Upravo suprotno. Javno mnjenje je mnogo bliže svetskom standardu nego što bi se moglo zaključiti iz državne politike, i mnogo je sklonije delovanju neophodnom za suprotstavljanje ekonomskoj katastrofi kakvu predviđa snažni naučni konsenzus – a koja nije tako daleko; najverovatnije će pogoditi naše unuke.

Kako Džon Krosnik i Bo Mekinis pišu u Daedalusu: „Velika većina pozitivno gleda na korake federalne vlade za smanjenje emisije štetnih gasova od proizvodnje električne energije. Godine 2006, 86 odsto ispitanika pozitivno se izjasnilo o zakonskom obavezivanju, ili podsticanju u vidu poreskih olakšica, smanjenja količine emisije gasova. Iste godine, 87 odsto kaže da bi podržalo poreske olakšice za proizvođače koji za proizvodnju energije koriste vodu, vetar ili sunčevu energiju. Ova većina se održala od 2006. do 2010, a narednih godina je bila malo manja.“

Činjenica da nauka utiče na javno mnjenje duboko uznemirava one koji dominiraju ekonomijom i državnom politikom.

Novija ilustracija njihove zabrinutosti je „Zakon o unapređenju ekološke pismenosti“, koji je državnim zakonodavnim telima predložio ALEC, American Legislative Exchange Council, korporativno finansiran lobi koji pravi predloge zakona za potrebe korporativnog sektora i ekstremno bogatih.

Ovaj zakon propisuje „uravnoteženo predavanje“ klimatologije u osnovnim i srednjim školama. „Uravnoteženo predavanje“ je šifra za uvođenje poricanja klimatskih promena, kako bi se „uravnotežila“ standardna klimatologija. Paralela ovome je „uravnoteženo predavanje“ koje zastupaju kreacionisti kada žele da uvedu „nauku o kreaciji“ u državne škole. Zakoni zasnovani na modelima ALEC već su usvojeni u nekoliko država.

Naravno, sve se ovo zaodeva retorikom o podsticanju kritičkog mišljenja – lepa ideja, nema sumnje, ali lako je naći mnogo bolje primere od pitanja koje preti našem opstanku, a izabrano je jer je značajno za korporativni profit.

Kada mediji izveštavaju o klimatskim promenama, obično ih predstavljaju kao kontroverzno pitanje oko koga ratuju dve strane.

Jednu zaraćenu stranu predstavljaju ubedljiva većina naučnika, vodeće svetske akademije nauka, profesionalni naučni žurnali i Međudržavni panel o klimatskim promenama (IPCC).

Oni se slažu da globalno zagrevanje postoji, da je u velikoj meri rezultat ljudskog delovanja, da je situacija ozbiljna a možda i zastrašujuća, i da će vrlo brzo, možda kroz nekoliko decenija, svet doći do prekretnice naglog ubrzanja ovog procesa na putu bez povratka, sa ozbiljnim socijalnim i ekonomskim posledicama. Takav konsenzus je neobična pojava u svetu kompleksnih naučnih pitanja.

Drugu stranu čine skeptici, među kojima je i nekoliko istaknutih naučnika, koji ukazuju da ima puno nepoznanica – što znači da stanje ne mora da bude toliko loše kao što se misli, ili je možda još gore.

Iz ove veštačke debate izostavljena je mnogo veća grupa skeptika, vrlo istaknutih klimatologa, koji smatraju da su izveštaji IPCC suviše konzervativni. I mnogo puta se, nažalost, pokazalo da su ovi naučnici u pravu.

Propagandna kampanja je, čini se, imala nekog uticaja na američko javno mnjenje, koje je skeptičnije od svetskog proseka. Ali efekat nije dovoljno značajan da zadovolji gospodare. Iz tog razloga, verovatno, sektori korporativnog sveta napadaju obrazovni sistem, pokušavajući da suzbiju opasnu tendenciju građana da obraćaju pažnju na zaključke naučnih istraživanja.

Na nedavno održanom sastanku Republikanskog nacionalnog komiteta, guverner Luizijane Bobi Džindal upozorio je rukovodstvo republikanaca: „Moramo prestati da budemo partija glupih. Moramo prestati da vređamo inteligenciju birača.“

U sistemu RPKD izuzetno je važno da mi budemo glupa nacija, da nas ne ometaju nauka i racionalnost, kako bi bili zadovoljeni kratkoročni interesi gospodara ekonomije i političkog sistema, i dođavola sa posledicama.

Ovi zahtevi su duboko usađeni u fundamentalističke tržišne doktrine koje se propovedaju u RPKD, iako se vrlo selektivno poštuju, radi očuvanja snažne države koja služi bogatima i moćnima.

Zvanična doktrina pati od brojnih poznatih „tržišnih neefikasnosti“, između ostalog od nesposobnosti da uzme u obzir efekte tržišnih transakcija na druge. Posledice ovih „spoljnih faktora“ mogu biti znatne. Jedna ilustracija je današnja finansijska kriza. Za nju je delom odgovorna činjenica da su velike banke i investicione firme ignorisale „sistemski rizik“ – mogućnost da će se čitav sistem srušiti – kada su obavljale rizične transakcije.

Ekološka katastrofa je mnogo ozbiljnija: spoljni faktor koji se ignoriše je opstanak vrste. A tu nema gde da se beži i sa kapom u rukama moli za pomoć.

Budući istoričari (ako ih bude) čudiće se nad ovim neobičnim spektaklom koji se odvija na početku 21. veka. Prvi put u istoriji ljudskog roda, ljudima potencijalno preti velika katastrofa koja je rezultat njihovog ponašanja – ponašanja koje satire izglede za pristojan opstanak.

Ovi istoričari će primetiti da najbogatija i najmoćnija država u istoriji, koja uživa neuporedive prednosti, prednjači u težnji da pogorša najverovatniju katastrofu. U težnji da naši neposredni potomci imaju pristojan život prednjače takozvana „primitivna“ društva: Prvi narodi, plemenska i urođenička društva.

Države sa velikom i uticajnom urođeničkom populacijom daleko su ispred ostalih u pokušajima da očuvaju planetu. Zemlje koje su istrebile ili potpuno marginalizovale urođeničke narode jure ka uništenju.

Tako Ekvador, sa velikom urođeničkom populacijom, traži pomoć bogatih zemalja kako bi zadržao svoje znatne naftne rezerve ispod zemlje, gde im je i mesto.

Za to vreme, SAD i Kanada trude se da sagore fosilna goriva, uključujući i bitumenozne peskove, što brže i potpunije, i raduju se divoti jednovekovne (uglavnom beznačajne) energetske nezavisnosti, bez pomišljanja na to kako će svet izgledati posle ove ekstravagantne rešenosti na samouništenje.

U najkraćem – u čitavom svetu, urođenička društva trude se da zaštite ono što ponekad zovu „pravima prirode“, dok se civilizovani i prosvećeni podsmevaju ovoj budalaštini.

To je upravo suprotno od onoga što bi razum predvideo – ukoliko se ne radi o nekom uvrnutom obliku razuma filtriranom kroz realno postojeću kapitalističku demokratiju.


In These Times, 05.03.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Tekst preuzet sa prijateljskog Peščanika