<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nevidljivi borci protiv korone: Taj užasni osjećaj kad izgubiš pacijenta je najgori

HEROJI ISPOD MASKE

„Teško je reći da li je gore vraćati se svaki dan kući, znajući da možeš da zaraziš svoju porodicu, ili prolaziti kroz taj užasni osjećaj kad shvatiš da si izgubio pacijenta“.

12. maj 2020, 4:02

Ovo su nam ispričali medicinski tehničari iz Kovid klinike u Univerzitetskom kliničkom centru Banjaluka, koji se brinu o najtežim slučajevima oboljelih od virusa korona. 

Nemanja Ninić, Dejan Milić i Aleksandar Janković su medicinski tehničari zaposleni u Klinici intenzivne medicine za nehirurške grane, a trenutno raspoređeni na posao u Intenzivnoj njezi COVID5, gdje svaki dan, zajedno sa ljekarima, održavaju u životu sve one pacijente zaražene virusom korona čiji organizam ne može više da se samostalno bori sa ovom bolešću.

Svoje iskustvo su odlučili da podijele sa našom ekipom.

Oni su definitivno jedni od medicinara koji su u ovo vrijeme najizloženiji virusu korona. Ovi ljudi se bave liječenjem najtežih COVID pacijenata, daju im lijekove, njeguju ih, brinu o svim njihovim potrebama...

Ukratko, za sve one koje virus korona dovede do intenzivne njege u Kovid klinici, ovi ljudi postaju jedini i najbolji prijatelji.

Ovi nevidljivi heroji, koje od zagarantovane zaraze dijeli samo jedno odijelo, nesebično i požrtvovano svaki dan pristupaju poslu.

Njihov radni dan počinje u pola 7 ujutru. Po četiri tehničara rade na osam sati i smjenjuju se na četiri sata po dvojica. Drugačije ne bi mogli izdržati. 

Jedina garancija da i oni ne postanu zaraženi jesu zaštitna odijela i oprema. Upravo zbog toga se u pripremi za ulazak kod pacijenata pridaje veliki značaj na ovom Odjelu.

“Moramo obratiti veliku pažnju pri ulasku i oblačenju opreme. Nikad to ne smijemo da radimo sami i vjerovatno bi nas i najmanji propust pri oblačenju koštao i sigurno bismo bili zaraženi”, kaže Nemanja.

“Da bi se presvukli treba nam nekih pola sata. Sve to radimo pažljivo i tek nakon što sve dobro prekontrolišemo, ulazimo kod pacijenata”, dodaje Dejan. 

Nakon što obuku zaštitnu opremu, ovi momci ulaze u kontaminiranu zonu u kojoj se nalaze najteži pacijenti. Tu se odmah počinje sa primopredajom smjene. 

“Odman po ulasku, preuzimamo smjenu, dobijamo informacije od kolega iz noćne smjene o stanju pacijenata, pregledaju se nalazi. I onda mi počinjemo sa njegom pacijenta, vađenjem uzoraka krvi za biohemijske analize,  podjelom terapije, i drugo što je potrebno”, priča Dejan. 

Planirano je da u grupama po dvoje provode četiri sata sa pacijentima, ali to se često produži na 5, 6 ili čak 8 sati.

“Mi nikad ne znamo koliko ćemo morati biti u kontaminiranoj zoni, a to je najmanje 4 sata. Po potrebi, u slučaju prijema novog pacijenata ili pogoršanja stanja pacijenata koji se već tu liječe, taj boravak se produžava. Ljekarima pomažemo i asistiramo u svim procedurama koje je potrebno uraditi u tom trenutku", ispričao nam je Dejan.

 A koliko je teško sve to napraviti i prilagoditi se radu pod “punom ratnom opremom” objasnio nam je Nemanja.

“Sam rad pod takvom opremom je svakako otežan, jer mi na sebi imamo zaštitna odijela, maske, naočare, vizire… Pri radu nam značajno fale čula, na primjer zbog 2-3 para rukavica, osjećaj dodira je potpuno izmijenjen. Nikako se ne može porediti dan na Kovid i običnoj intenzivnoj. Mi budemo minimalno 4 sata, a nekad se zna desiti da u odijelu budemo preko 8 sati. Pri takvim situacijama treba fizički izdržati, a onda i psihički i ostati maksimalno predan poslu”, objašnjava Nemanja.

Dejan dodaje da su oni navikli da rade sa teškim pacijentima, ali da su ovo potpuno drugačije okolnosti, koje iziskuju mnogo više napora i energije.

“Mi smo navikli raditi sa teškim pacijentima, ali pod normalnim okolnostima. To odijelo koje imate vas ograničava da radite kao što ste navikli, a maske vam svakodnevno prave modrice i ožiljke po licu. 

Inače, kad jednom uđu u kontaminiranu prostoriju, za njih više nema odlaska u toalet, nema mogućnosti uzimanja vode, pauze… Jer, najmanje odstupanje od strogo propisanih pravila bi ih dovelo u situaciju u kojoj bi bili direktno izloženi virusu.

Ono što im jedino garantuje da sutra neće i oni biti pozitivni jeste poštovanje svih procedura zaštite.

“Mnogo nas opterećuje to saznanje da bismo mogli da zarazimo sebe, a onda kasnije i druge. Ja kad uđem tamo, ja sam odan svome poslu, kao i svaki drugi medicinski radnik. S druge strane, moram voditi računa o svakoj sitnici što se tiče sopstvene zaštite. Ono što je vjerovatno najveće opterećenje za sve nas jeste što svi idemo svojim kućama, a većina nas živi sa svojom porodicom… Zato moramo da budemo maksimalno oprezni, ne samo zbog sebe, već i zbog svojih najmilijih”, kaže Nemanja.

Aleksandar na to dodaje da je to možda i najteži dio ovog posla sa kojim se psihički svaki radnik mora nasamo obračunati.

„Meni je to bilo najteže u glavi kada pomislim da mogu da zarazim i sebe i porodicu. Zato dosta vremena provedemo spremajući se prije ulaska. Velika je odgovornost, ne samo prema nama, već i prema drugim ljudima iz naše okoline. Zato se mnogo trudimo i ništa ne prepuštamo slučaju pri oblačenju te opreme. Takođe, koliko je važno kako je oblačimo, isto toliko je bitno i kako je skidamo. Veoma je teško to sve ispoštovati i treba vam uvijek maksimalna koncentracija. Vi rukama ne smijete dirnuti ni jedan dio tog odijela ili druge opreme koja je kontaminirana“, ispričao je Aleksandar.

A kako izgleda proces izlaska iz dijela Klinike na kojem leže najteži pacijenti oboljeli od virusa korona opisao je Nemanja.

“Kada izađemo, imamo jedan prostor gdje pažljivo skidamo tu kontaminiranu uniformu. Nakon što je skinemo, onda provodimo nekih 10 do 15 minuta vani da se provjetrimo. Poslije toga idemo na tuširanje toplom vodom i to mora da traje dvadesetak minuta i tek nakon toga možemo da se vratimo svojim kućama”.

Osim što su i  sami ugroženi, dodatni pritisak za ove tehničare predstavlja i činjenica da se na njihovom Odjelu svakodnevno vodi borba za život.

“Svakom čovjeku je teško kad nekog izgubimo. Mi se maksimalno trudimo i pokušavamo da damo sve od sebe. Svaka smrt… teško je opisati taj osjećaj kad shvatite da je pacijent izgubljen. Zbog težine posla, svi mi koji radimo ovdje smo podrška jedni drugima u teškim trenucima. U mom slučaju, i porodica igra veliku ulogu, bez njih ništa od ovog ne bih mogao da radim”, rekao je Nemanja. 

Dejan dodaje da oni u ovim situacijama daju sve od sebe i da ih jedino saznanje da su dali i više od svog maksimuma ohrabruje da nastave dalje da se bore za svakog narednog pacijenta.

“Nažalost, naši pacijenti su jako teški, u svakom trenutku može doći do pogoršanja stanja, a od nas se zahtijeva znanje, pribranost i spremnost.  Svakodnevno se brinemo za održavanje životnih funkcija pacijenata, i pri tome se trudimo da damo sve od sebe. Na kraju dana, bitno je imati čistu savjest i znati da smo uradili što smo mogli.

Zbog toga što svaki dan gledaju koliko ova bolest može biti opasna i što su vidjeli koliko je života dosad uzela samo na UKC u Banjaluci, oni apeluju na sve građane da ozbiljno shvate upozorenja i preporuke.

Kako kažu, sve je u prevenciji i koliko god se oni trudili i nadljudski radili da spasu živote ljudi, bez saradnje građana, to će biti uzaludan posao.

Za sada, kažu, zajedno sa ljekarima i ostatkom ekipe rade sve što mogu da pomognu ovim pacijentima.  

Naravno, naši sagovornici se uzdaju u disciplinovanost i odgovornost građana i nadaju da će se epidemija uskoro završiti i da ćemo se svi zajedno vratiti normalnom životu.