Neuropsihijatar Omer Ćemalović o pandemiji: Vlasti su apsolutno zakazale, timovi nekompetentni

Ćemalović za BUKU kaže da vlasti treba da usvoje zakon koji bi omogućio kažnjavanje građana koji ne nose maske.

Slađan Tomić / 30. Septembar 2020

Foto: BUKA

Priznati neuropsihijatar i sudski vještak Omer Ćemalović kaže da ne možemo očekivati da državu vode oni koji ne znaju voditi ni porodicu, te da su vlasti u potpunosti zakazale u borbi protiv COVID-19.

Ćemalović za BUKU kaže kako građani u manjim sredinama ne poštuju mjere kriznih štabova, a uzroke takvom ponašanju nalazi u činjenici da su građani emocionalno istrošeni, zbunjeni i ne poštuju autoritete. Dodatni problem je i činjenica da u BiH živi veliki broj primitivnog i nepismenog stanovništva. Vlasti bi, dodaje on, trebalo da donesu zakon koji bi omogućio zakonito kažnjavanje građana koji ne nose maske u zatvorenom prostoru. 

BUKA: Kakve posljedice po zdravlje ljudi će ostaviti pandemija COVID-19?

Posljedice će biti dvoznačne. Imamo jednu kategoriju ljudi koji su oboljeli od koronavirusa, a izvještaji iz svijeta govore kako COVID-19 uzrokuje različite vrste oštećenja u nervnom sistemu i posljedičnih mentalnih poremećaja. Drugi aspekt je radikalna promjena načina življenja, stila života koji smo imali do pojave korona virusa. Sada smo izloženi nizu ograničenja, restrikcija, pravila ponašanja koja nisu bila uobičajena za svakodnevni život. Sve ono što smo nekada upražnjavali sada nam je zabranjeno, onemogućeno, od putovanja, druženja, izlazaka, rekreativnog bavljenja sportovima itd. Imamo i aspekt virusa – smrtnost i to u 3% slučajeva. Dakle, radi se o relativno visokom stepenu mogućeg smrtnog ishoda. Nema lijeka, nemoguće je odbraniti se, mogu se jedino koristiti zaštitne mjere koje nam predlažu i koje bi trebalo svi da poštujemo. Međutim, sve to ima jedan traumatizirajući karakter, to u nama stvara anksioznost, depresivnost, dolazi do poremećaja u funkcionisanju, svakodnevnom narušavanju interpersonalnih odnosa, tako da nisu rijetke stvari da se poveća broj nasilja u porodici. Ljudi su kratkog fitilja, u bilo kojim relacijama. Sve to ima karakter stresom uzrokovanog poremećaja, PTSP, uzrokovan pandemijom. 

Imamo situaciju da  je u gradu Sarajevu, ali i drugim čaršijama, koje su bile u žestokoj izolaciji, u životno ugrožavajućim okolnostima u toku rata veliki broj stanovništva imao izražene simptome PTSP.  Sada se to može na neki način reaktivirati, jer se radi o retraumatizaciji. Radi se o jednoj vrlo kompleksnoj situaciji i interesantnoj za nas profesionalce. Jako teško je govoriti o krajnjim rezultatima svega toga.

BUKA: Kazali ste da može doći do porasta broja nasilja u porodici. Kada je Švedska odlučila da ne uvodi mjere ograničenja, između ostalog,  uradila je to zbog straha od povećanja broja nasilja u porodici, kriminala... Jesu li vlasti u BiH uradile dovoljno da se kvalitetno suoče s pandemijom i jesu li mjere ograničenja u BiH bile neophodne? 

Naša vlast, naši dušebrižnici, koji se vole tako predstavljati, su zakazali. Apsolutno su zakazali, počevši od toga da su sastavljali nekompetentne timove, koji će nam sugerisati i na neki način usmjeravati životni tok. Do toga da nisu na odgovarajući način animirani svi potencijali koji im stoje na raspolaganju.  Jednostavno, tu nema organizacionog elementa na razini potrebe kakva je pandemija koja je višeslojan problem. Tako da, ljudi su ostavljeni sami sebi. Imate i restrikcije u domovima zdravlja, ne možete doći, reducirane su redovne kontrole, mnogo ljudi je na bolovanju iz zdravstvenog kadra, radi se o jako složenoj situaciji. Ljudi se osjećaju bespomoćno. U takvoj situaciji visoke frustracije, visokog naboja, nerijetko dolazi do pražnjenja negativno nakupljene energije, negativnog afekta na najmanji povod ili bez povoda prema nekoj osobi koja se ni kriva ni dužna našla u situaciji, u kontaktu. U takvim okolnostima leži problem, porodičnog nasilja gdje se odnos i dinamika narušava između roditelja i djece, supružnika. Sve to treba imati u vidu kada se govori o posljedicama radikalno izmijenom načinu života.
 
BUKA: Nedavno sam se vratio iz Beograda, u zatvorenim prostorima, u šoping centrima svi nose maske. U Sarajevu to nije slučaj, zašto građani ignorišu mjere?

Još i nekako u Sarajevu. Kad odete u manje sredine, vidjećete da svi ignorišu mjere i preporuke. Mogu biti dva ili tri razloga za takvo ponašanje. U našem mentalitetu, u kulturološkom aspektu, mi nismo navikli da respektujemo i ponašamo se u skladu sa onim što od nas traži  neko ko je autoritet. Suočavamo se sa činjenicom da se na neki način promovišu ljudi koji govore da su maske glupost, da je to kršenje ljudskih prava. Ljudi su u situaciji nedoumice, posebno imajući u vidu obrazovno-kulturološki karakter našeg naroda, znate da smo mi zemlja sa visokom stopom nepismenog stanovništva, sa visokom stopom dosta primitivnog pogleda na život. Na kraju, imamo nešto što se zove emocionalna otupljenost, emocionalna istrošenost. Možete jedno vrijeme da se pridržavate mjera, ali vremenom vas to emocionalno iscrpi da počnete to da ignorišete, kao da negirate opasnost na nesvjesnom nivou. Moramo razvijati korektan odnos prema okolini. Ako sam zaražen, a nosim masku, osoba u mom kontaktu ima 5% šanse da oboli. Ako obje osobe nose masku, šansa da se zdrava osoba zarazi je 1,5%. Dakle, nošenje maske je vrlo efikasna mjera. Radi se o multidimenzionalom problemu. 

BUKA: Možda bi vlasti trebalo da edukuju stanovništvo, gdje je potrebno nositi masku, gdje nije?

Od silnih intervjua naših lidera, dušebrižnika, mnogo bi bilo korisnije da se naprave  promotivne emisije, promotivni skečevi na račun maski da se ljudi zainteresuju da ljudi lakše prihvate. Nošenje maske postaje sastavni dio životne navike, kada ulazite u sud neće vas pustiti bez maske, ali ako vam niko ne traži masku u tržnom centru, vi je nećete nositi. Dakle, tu je potreban rigorozniji pristup. Može se kažnjavati onaj ko ne nosi masku, ako nema zakona, onda treba donijeti takav zakon. Ako imamo zakon koji omogućava ekstra privilegije, zašto vlasti ne bi usvojile zakon koji će zaštititi narod. 

BUKA: Da li će biti potrebno otvoriti centre za psihološku pomoć u narednom periodu?

Jako je teško pomoći onome ko je izgubio pomoć i našao se u egzistencijalnom problemu, imate kategoriju ljudi koji imaju probleme, ali nisu u vezi s egzistencijalnim pitanjem i tu će efekat terapije i tretmana biti puno bolji. Međutim, ako imate situaciju da je neko izgubio posao, propala mu firma, džaba je pričati, džaba lijekovi, jer osoba konstantno o tome razmišlja. Vidjeli smo kada je u pitanju rat, svi oni koji su se na neki način uspjeli egzistencijalno oporaviti, tu je efekat terapije bio dosta dobar. Međutim, ovdje su ljudi marginalizovani, zapostavljeni, koji nemaju perspektivu i nemaju čemu da se nadaju, tu je vrlo teško ostavriti rezultate. 

BUKA: Kako će online nastava uticati na socijalizaciju, na odnose među tom populacijom, hoće li uspjeti usvojiti znanja? Šta je tu najbolje rješenje?

Teško je reći šta je tu najbolje rješenje. Najbolje rješenje jeste da što više ljudi ovo preživi i da se u što većoj mjeri amortizira. I to je višeslojan problem, od toga da nemaju svi materijalna sredstva koja im omogućavaju online nastavu. Opet dolazimo do diskriminacije, do raslojavanja, do toga da dovodimo djecu u situaciju da uglavnom zahvaljući svojoj savjesti i željom za učenjem učestvuju u nastavi. Onaj ko neće da uči neće učiti ni u školi, ni online. Ne znam. Jako je teško i nepripremljeno. Imali smo šest mjeseci da se pripremimo, ali mi smo kampanjci. Nemamo konzistentnost, upornost, sistematičnost, organizovanost, planove, projekte, programe... Imamo ljude, ali ti ljudi nisu na mjestima na kojima bi dali puni efekat i sve to na jedan pozitivniji način riješiti. Ne možete vi od ljudi koji nisu sposobni da organizuju porodicu, da organizuju društvo. Nigdje na svijetu nemate da dva čovjeka ispred granapa sjede i raspravljaju šta je rekao Putin, a šta Tramp. To je naša realnost, a osnovni životni problemi se guraju pod tepih. I sve se radi da to ne bude predmet diskusije. 

BUKA: Šta je uzrok takvoj pojavi da nas više zanimaju dešavanja hiljadama kilometara od nas, od onih u našem dvorištu?

Zato što je onima koji na jedan način modeliraju naše interesovanje lakše baviti se svjetskom politikom, nego onim što je aktuelno, životno i što ne mogu da riješe. Bio sam u Mostaru nedavno i iznenađen sam načinom saradnje u podijeljenom gradu. A u Sarajevu kao glavnom gradu je sve zakomplikovano. Zašto je to tako? Imamo ljude imamo kapacitete, a opet ništa ne funkcioniše. 

 

 

 
 

Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.