Među filozofima, sociolozima i politolozima široko je rasprostranjeno mišljenje da je populizam, uprkos svojim manama, kao što su antiinstitucionalizam i antiestablišment, ipak u određenim uvjetima služio kao korektiv liberalnoj demokratiji, koja se udaljila od naroda, te se u populizmu vidi doprinos građanskoj participaciji, koja slabi moć etabliranih elita. Historija nas podsjeća da populisti pripadaju različitim ideološkim opcijama, tako da ih možemo naći i na ljevici i desnici, međutim, u ovom tekstu, populiste i populizam nećemo svrstavati po toj uobičajenoj klasifikaciji, jer su populistički narativi u Bosni i Hercegovini sastavni dio agende i značajnog dijela opozicije. Populisti na svijet gledaju u crno-bijelim kategorijama, podilazeći narodu jeftinom krilaticom da je narod 'dobar i pošten', te da je izložen lošim i korumpiranim političarima. Uvriježeno je mišljenje da je populizam protiv establišmenta, te da su populisti 'dovoljno hrabri' da demonstriraju protiv svega što dolazi od vlasti, koja je uvijek korumpirana, dvolična i pokvarena. Za populizam se može reći da je to jedna vrsta stranačkog organiziranja, ili strategija političke mobilizacije. Populizam je i skup ideja o politici, jedan svojevrstan političko-komunikacijski stil, koji kreira određeni politički diskurs. Bez obzira kako ga tumačili, zajedničko svim populistima jeste da su nestrpljivi s procedurama, te zbog toga preziru institucije, jer daju prednost direktnom kontaktu sa narodom tj. biračima.
Međutim, šta se događa sa društvima u kojima su populisti dominantna politička opcija tj. mainstream? Da li takva društva nužno posrću u zatvorena društva, jer im se pred očima odvijaju procesi kolonizacije tj. zaposjedanja države i masovni klijentelizam. Pored BiH, na umu su mi Turska (Recep Tayyip Erdoğan), Mađarska (Viktor Orbán), Poljska (Jarosław Kaczyński), Austrija (Jörg Haider), Hrvatska (Pernar/Bandić) i druge zemlje. Sve su one primjeri da pokažemo kako država i vladavina prava imaju mnogo neprijatelja, a jedan od njih su svakako loši zakoni, koji transformišu ova društva u parohijalna, netolerantna i polarizovana.
U Mađarskoj je Orbánova stranka Fidesz tražila transformaciju zakona o javnim službama da bi na nestranačke i birokratske položaje mogla postaviti svoj kadar. Kaczyńskijeva stranka Pravo i pravednost (PiS) u Poljskoj javno se zalagala protiv nezavisnog sudstva, a kada bi naišli na prepreke, onda bi posegnuli za drugom, jednako uspješnom strategijom – paralizom pravosuđa. U obje ove zemlje, baš kao i u Erdoğanovoj Turskoj, najveći neprijatelji bili su nezavisni mediji, nevladine organizacije, te posebno oni koji se nisu dali pokoriti. Oni su, navodno, ugrožavali „interese nacije“, koji su, naravno, izjednačeni sa interesima ovih stranaka na vlasti. Haiderova Slobodarska stranka pokazala se puno korumpiranijom od austrijskih elita koje je dugo kritizirala.
Bosanskohercegovačka situacija čini se zeru kompleksnijom, jer se dominantne političke stranke još uvijek bore za državno-pravno ustrojstvo BiH. Iako je ono danas određeno u skladu sa odredbama Ustava BiH (Aneksa IV – Daytonskog mirovnog sporazuma) čini se da je oblikovanje države prema vlastitom političkom ukusu ovih stranaka cilj od kojeg se ne odustaje. Zahtjevi za etnički čistim teritorijama artikulišu se otvoreno, a tvrdnje se brane pozivima na moralnost, legitimnost, izvornu volju naroda. Partijske elite su prigrlile svojstvo suverenosti i konstitutivnosti, te ga izjednačile sa svojim partijskim interesima. Iz legitimiteta nacionalnih pokreta, stranke su dobile status konstitutivnih subjekata u državi i tako prigrabile cjelokupnu političku i državnu moć u određivanju onoga što je –„nacionalni vitalni interes“.
Onaj ko se usudi da kritikuje partije na vlasti tretira se kritičarem nacije/naroda, jer su one svoje programe obogatile i vezale za etničku osnovu, koja je opće svojstvo političkih partija u BiH. BiH je prethodnih godina bila primjer strategije „opposition within the government“, jer su neke od političkih stranaka (posebno one koje plediraju da se razlikuju od nacionalnih) uspješno koketirale sa njima, pa su koalirajući kritikovale vlast u kojoj su sjedile.
Dok većina građana odbija da učestvuje u mehanizmima konvencionalnog života (politički život je zamro za njih), populisti politiziraju sve sfere društvenog života (medije, univerzitete, kulturne institucije, NGO-e). Oni su predatori i paraziti koji se hrane na različitim mjestima. Stalna i permanentna mobilizacija naroda prividno proizvodi efekat razočarenja formalnim i uspostavljenim daytonskim političkim procesom i demonstrira se u primjeni direktne akcije (pozivi na referendume, otcjepljenja….), što nas svrstava u zemlje u kojima bi populizam mogao biti prelazni oblik u totalitarizam. U nekim slučajevima, scenario s populizmom se okončao na drugačiji način. U Grčkoj je Aleksis Cipras, nakon osvajanja vlasti 2015. godine, prestao da se poziva na narod, naciju. Njegova izdaja populističkih ideala nije uništila liberalnu demokratiju.
Bosanskohercegovačko iskustvo uči nas da je populizam, između ostalog, i odnos pokoravanja jednih naspram drugih. Zalažući se za autentične, homogene, etnički čiste narode u multikulturalnoj BiH, bh. populisti su kreirali jednu tzv. novu javnu etnopolitiku, zasnovanu na polarizaciji bh. društva, kreiranju kriza, ratova i neprijateljstava. Bez opšteg stanja nereda i haosa, populisti nemaju moć, ni snagu nad drugima tako lako. Red, pravna država, konstitucionali liberalizam otvorena su prijetnja njihovim politikama koje egzistiraju na manipulaciji narodom koji predstavljaju.
Dalje, masovni klijentelizam je ugrađen u stranačke kodove dominantnih stranaka, jer biti politički angažiran, manje-više, znači osigurati vlastitu materijalnu egzistenciju, kao i egzistenciju svoje familije, kontrolisati sve procese u državi i društvu – od pravosuđa do kulture. U taj prostor ulaze samo podobni. Nikako oni koji bi mogli ili željeli da preuzmu neku vrstu odgovornosti za upravljanje državom. Postoje, naravno, nijanse među strankama, posebno u raspodjeli određenih ministarstava, metodama nagrađivanja svoje klijentele, ali je zanimljivo da ni jedna mnogo ne mari kada se razotkriju koruptivne radnje (Srebrena malina i nabavka neispravnih kineskih respiratora). Odsustvo osjećaja krivice, te strančaranje sa ustavom, izbornim zakonom i drugim aktima demokratije specifikum je bh. populista.
U zamci ove nacionalne retoričke taktike našli su se mnogobrojni politički subjekti, tako da je lakše navesti one koji nemaju populistički sadržaj u BiH. Uspon masovnih nacionalnih pokreta u zadnje tri dekade u našoj zemlji razvio je primitivnu svijest po kojoj se granice vlasti podudaraju sa granicama nacionalnosti/etniciteta i gdje etnička solidarnost uvijek nadjača klasnu. „Kulturna i etnička čistoća“ uvijek rađa mržnju i konflikt, u kojima se zamagljuju stvarni problemi društva, kao što su siromaštvo i korupcija. Lokalni val populizma uzrokovao je svojevrsnu političku patologiju, koja je najvidljivija upravo u ovoj pandemijskoj krizi, u kojoj je više nego očit nizak stepen upravljačkih sposobnosti da se riješe pitanja kao što su npr. nabavke vakcina. Akteri koji govore jezikom demokratije kreiraju antipolitike, ostavljajući ogromne posljedice na bosanskohercegovačko društvo. Te antipolitike su depluralizirale građane BiH, svodeći ih na uniformnu masu, pasivne pokorne statiste, zatočenike začaranih krugova neznanja, siromaštva, lošeg zdravlja i nasilja.
Tekst je nastao u okviru javne debate na temu „Postajemo li fašističko društvo?“ koju organizuje Magazin BUKA.
Ostale tekstove iz javne debate možete pročitati OVDJE.