<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nenad Veličković: Stvar sati, ako ne i minuta

The Art of Prepričavanje

Mak Kojevo sjeme Džeka Londona iz Priča s južnih mora čitao sam ne znam koliko puta, vjerovatno i u više prevoda, ali tek sam sada otkrio, provjeravajući u originalu kako se piše ostrvo Pitkern, zašto je brod Dobrota uopšte bitan.

02. oktobar 2019, 11:34

Tako je, naime, prevodilac Andreja Žeželj odlučio da na naš jezik nasuče čuveni Bounty. Sve vrijeme sam mislio da naslov ima veze sa pšenicom u utrobi Pirineja. O prevodu ne mogu reći ništa više, osim da mi se izrazi prošišali ili potrefiti, na mjestima gdje se pojavljuju, sviđaju.

Stara cura, kako brod Pirineji zove njen kapetan Devenport, istakla je zastavu za pomoć i na njenu palubu penje se iz svog čamca guverner ostrvlja Pinktern, Mak Koj. On je bos, u razdrljenoj košulji, sa jeftinim šeširom na sjedoj kosi. Njegova pojava zbuni u prvi tren posadu. A on sam se čudi pozivu u pomoć, jer sve na brodu izgleda uredu.

Međutim, još dok se upoznaje sa kapetanom, on osjeti vrelinu pod bosim stopalima, a kad čuje da brod prevozi pšenicu sve mu se času razjasni: pšenica se zapalila i tinja u potpalublju. (Meni to, kako se zapalila i kako tinja još uvijek nije jasno, kao ni mnoge druge stvari, i možda ću jednom pokušati to sebi objasniti. Džek London drži da svojim čitaocima to ne treba objasniti, jer svi oni znaju šta su kronometarski nišan ili Samnerov metod, kao što znaju šta su pasat, čvorovi ili sekstant, riječi koje kao nekom čarolijom ovog čitaoca vraćaju u djetinjstvo, u rane sedamdesete, kada je gutao romane Žila Verna.)

Mak Koj, smireno i ljubazno uvjerava kapetana da ostrvo s kojeg dolazi nema žalo i da se brod tu ne može nasukati. Kapetan i prvi oficir ne vide u prvi mah alternativu, jer su već petnaest dana na brodu koji svaki čas može buknuti, sa premorenom i izgladnjelom posadom, ali ih Mak Koj brzo ubijedi da treba da nastave put.

Dok razgovaraju, iz palube tu i tamo izvije se pramen dima, a drvodjelja žuri da pukotinu zapuši.

Mornari nisu radi nastavku plovidbe i povratku na pučinu bez kopna na vidiku, ali kad Mak Koj pristane da nastavi put s njima, kao pilot koji poznaje arhipelag, smiruju se i prihvataju plan. Međutim, već narednog časa kaže da se mora vratiti čamcem na kopno. Kapetan i prvi oficir posumnjaju da želi pobjeći, ali on im objašnjava da kao guverner mora urediti stvari oko svoga odlaska, jer će možda proći godina, ili više, dok se opet bude mogao na svoje ostrvo vratiti. Brodovi su u tom dijelu južnog Pacifika rijetki (na Google Earthu je to ono duboko plavetnilo između Južne Amerike i Novog Zelanda) i jednom kad se otisne užasno je komplikovano naći prevoz nazad. Osiguravajuća društva nerado i pod nepovoljnim uslovima osiguravaju brodove koji tuda plove, a on sam jednom je morao ići čak do San Franciska da bi tek odande našao odgovarajući prevoz.

Svi se razlozi kapetanu čine opravadanim, ali više od svega povjerenje mu ulivaju jednostavnost i optimizam kojima Mak Koj zrači.

I zaista, neobični guverner vraća se ujutru sa tovarom sušenih banana i Pirineji kreću ka ostrvu gdje se mogu bezbolno nasukati, udaljenom samo dan plovidbe. Uvjeren da je u sigurnim rukama kapetan odlazi na spavanje, na krov kabine u kojoj se zbog zagušljivosti više ne može boraviti, pod vedro i mirno nebo. Ali ga u tri časa ujutru bude, jer je vjetar iznenada i snažno pojačao. Mak Koj sumnja da ih je skrenu s kursa, i da sada idu ka nekim stijenama koje se mogu izbjeći samo još većim skretanje. Iako to znači da će možda promašiti cilj, kapetan nema izbora, i pristaje.

Ujutru, uprkos njegovim manevrima, zatiče ih nad morem izmaglica (... sitna, biserasta izmaglica, ne deblja od paučine iznad mora...) i oni se moraju pomiriti sa novom opcijom: da plove dalje, ka narednom povoljnom ostrvu.

(Tu se, rekao bih, za mene nalazi čar ove priče: ljudi su na brodu koji gori, na tovaru ognja, na orahovoj ljusci ispunjenoj plamenom, na plivajućem paklu, usred arhipelaga s desetinama otoka pogodnih za pristajanje, nadohvat ruke, ali vjetrovi i struje igraju se s njima, i ostrva im izmiču. Mogli bismo ga uhvatiti... kažu za drugo, kao da je kopno lukava divljač. Na četrdeset stranica, koliko je priča duga, napetost se stalno pojačava. Dim sve jače kulja ispod balube, posada izgleda kao momčad tuberkuloznih bolesnika, podbuhla od kašlja, Mak Koj u jednom trenutku traži i za svoje bose noge mornarske cokule, a kapetan se sve više čudi kako pod tolikim pritiskom, koji kroz čvrsto zapušenu palubu izbacuje sve gušći dim, Pirineji još nisu eksplodirali. Bila je to čvrsta paluba, a ipak je dim kroz nju kuljao kroz sito. I to je, dječaku koji ovo čita, čarobno: da pšenica može biti kao dinamit.)

Tako prošišaju, a da ga i ne opaze, i naredno ostrvo. Mornari u korpama zure u sedefasti sjaj vode bez vjetra, prepušteni ćudljivoj struji. Mapa je puna tačaka na koje bi mogli pristati, ali Mak Koj ih sve odbija; ili nemaju žala, ili su nenaseljena, ili su okružena sprudovima između kojih se nemoguće provući. I tako Pirineji okreću prema trećem ostrvu. I opet, kad su već sigurni da će ugledati palme na horizontu, otkrivaju da struja koja ih nosi nije zapadna nego istočna. A onda sutradan neće puhati pasat neko suprotan vjetar, jer zbog isparavanja s otočja vjetrovi u visinama mijenjaju svoje smjerove. Najzad kapetan više ne zna gdje su, uprkos mapama i sekstantima i kompasima.

Naredne noći postaje vazduh važan i lepljiv kao smola, i to je znak da nailazi uragan. Ali Mak Koj ih tješi, da će ostati na njegovom rubu, i da će ih njegova sila povući u pravom smjeru. To je dobro. Ali loše je što ih natjera na stijene sasvim plitko ispod površine, iznad kojih more zloslutno pjenuša. Dobro je što to izbjegnu, iako ih vrtložne struje, kao Odiseja između Scile i Haribde, pokušavaju vratiti na stijene. Što je opet loše. Ali dobro je što Mak Koj opet zna gdje su, i kojim smjerom valja nastaviti.

U priči su možda samo dva slaba mjesta. Jedno su one dvije stranice u kojima se govori o brodu Dobrota, a sve da bi se saznalo kako je Mak Koj unuk jednog od čuvenih pobunjenika predvođenih Kristijanom Flečerom. Taj dio trebalo bi da opravda naslov priče, i objasni dobrotu kojom isijava Mak Koj, iako ne vidim baš jasnu vezu između nje i čovjeka koji je u delirijum tremensu svezao sebi kamen oko vrata i skočio u more. Ali se niti ne trudim, jer cijela ta retrospekcija vještački i nasilno usporava glavnu radnju priče. I ne zanima me poruka koju Džek London na taj način potura. A drugo je slabo mjesto trenutak u kojem se posada pobuni, a Mak Koj ih govorom smiri; međutim, mi njegove riječi ne čujemo, nego samo pripovjedača koji kaže: prosu na njih svoju neizrecivu vedrinu i mir.

Bilo je bolje, umjesto svega toga, odlagati vrhunac opisima, poput onog hiljada pramenova i niti paučinastog dima koji u mjesečevom srebrnom sjaju prepliću, leluju i kolutaju iznad palube... Ali sve je to sporedno spram fabule koja se približava kraju.

Kad ne potrefe i četvrto ostrvo kapetan Devenport se razbjesni i prkosno obećava sudbini da će, čak i ako svi napuste Pirineje, tjerati staru curu čak do Kine. Ali nakon što promaše još dva otoka s palmama, i nakon što jara na brodu postaje neizdržljiva, a otrovni plinovi sve gušći, i kad kapetan prizna da je ovo je sada već stvar sati, ako ne i minuta, izbacuju čamce spremni da priznaju poraz i odustanu od spasavanja broda. Međutim, još jedno ostrvo je pred njima, i Mak Koj je uvjeren da njega ne mogu promašiti. Žalo je idealno, a vjetar povoljan. Posada prelazi u čamce, a on i kapetan ostaju na kormilu. Brod već gori, gust dim otežava Mak Koju navigaciju. Pa ipak uspijeva usmjeriti Pirineje ka ulazu u zaliv. Ali, uprkos vjetru, oni se skoro zaustavljaju. Za puni sat Pirineji nisu prevalili više od jedne svoje dužine. Na domak pobjede dočekuje ih struja oseke. 

Paluba najzad eksplodira, i vatra zahvati katarke. Kapetan se boji da će se zapaliti jedra. Brod ipak uplovljava u zaliv. Ometan gustim dimom Mak Koj pilotira kroz sprudove. Devenport jedva drži sidro, čiji su paoci vreli. Na jednom sprudu lađa ostaje bez kormila. Ali se odmah potom zaustavlja. U mek beo pesak.

Nije moglo bolje. Krasan ležaj, kaže Mak Koj.

Potom obojica skaču naglavačke u čamac koji ih prati.

Urođenici sa žala gledaju bukteći brod u zalivu.

A sada, kaže Mak Koj, moram da gledam kako ću nazad za Pitkern.

Džek London. Priče s južnih mora.
 

Nenad Veličković za BUKA magazin