U svijetu se godišnje desi 23 miliona spontanih pobačaja. Svaka četvrta trudnoća završi se rečenicom – srce vaše bebe više ne kuca. Žena kojoj se to dogodi u BiH, rijetko biva upućena na detaljnu dijagnostiku, niti potraži psihološku pomoć uprkos tome što je doživjela traumu. Više od 50% uzroka spontanog pobačaja je nepoznato, pa je ujedno i pogodno tlo za stvaranje stigme prokletstva na ženu, ali i drugog roditelja. Takav odnos društva na roditelje koji se suočavaju sa gubitkom ploda baca osjećaj krivice.
Sistematski, u Bosni i Hercegovini se ne radi ni na prevenciji i očuvanju mentalnog zdravlja žene koja je imala spontani pobačaj, niti se okolina edukuje kroz kampanje i javni govor o uticaju stigme vezane za pobačaj na mentalno zdravlje osoba koje su izgubile trudnoće.
Pokret “Ženski marš” provodi kampanju osvještavanja građana o spontanom pobačaju. Tim povodom razgovarali smo sa Nejrom Latić Hulusić aktivisticom "Ženskog marša."
BUKA: Zašto je spontani pobačaj u BiH i dalje taboo tema, pričaju li žene o njemu?
Stigma vezana za gubitak trudnoće postoji jako dugo, a stara je koliko i civilizacija. Ta stigma je jednako raširena po cijelom svijetu, možda čak i više u izolovanim modernim zajednicama nego u zajednicama gdje se živi na više „plemenski“ način. Uzrok ove stigme oko iznenadnog gubitka trudnoće leži u dva razloga: prvi je posmatranje žene isključivo kao reproduktivne mašine, gdje je žena koja je u nemogućnosti da se ostvari kao majka – manje vrijedna u društvu. Takve žene se nazivaju pogrdnim imenima poput „jalova“ ili nerotkinja, a smatraju se bolesnima ili manje vrijednima. Drugi razlog stigmatizacije spontanog pobačaja leži u miješanju iznenadnog gubitka trudnoće i abourtusa na zahtjev pacijentice. U Americi su čak postojali zakoni koji su osuđivali žene koje su doživljavale spontani pobačaj za „nesavjesni odnos prema fetusu“ jer su sumnnjali da je spontani pobačaj namjerno izazvan, a abortus na zahtjev je tada, a i sada u nekim zemljama protuzakonit. Iz ova dva razloga stigma se protegla do 2022. godine, posebno u modernim društvima gdje žene moraju stalno da se uklapaju u kult zdravlja, moraju da budu savršene, pa ako žele porodicu – moraju uspjeti bez drame i komplikacija. Žene ga kriju jer se osjećaju nedovoljne, neadekvatne, bolesne te izbjegavaju sažaljenje i traumatične savjete koje nepozvani ljudi daju ne znajući kakve psihološke posljedice jedna rečenica poput : „Izgubila si trudnoću jer si pod stresom na poslu“ izaziva kod žene koja je iskusila gubitak.
BUKA: Znamo li koliko spontanih abortusa godišnje ima u BiH i možemo li govoriti o najčešćim uzrocima, je li to uopšte potrebno?
Ja bih ovdje citirala odgovore koje smo i mi dobile na zahtjev o statistici spontanih pobačaja koji je, ponovimo različit uzrok prekida trudnoće od abortusa na zahtjev klijentice. „Zavod za javno zdravstvo FBiH zakonski je ovlaštena institucija za provođenje i izvršenje statističkih istraživanja u oblasti zdravstva. ,,Prijavu prekida trudnoće” dužne su popunjavati sve javne i privatne zdravstvene ustanove koje se bave zaštitom zdravlja žena i u kojima se izvode prekidi trudnoće, u skladu sa Zakonom o evidencijama iz oblasti zdravstva (,,Službene novine F BiH, broj 37/LZ) i važećim pravilnicima. Zavod za javno zdravstvo Federacije BiH uvodi elektronsko praćenje i unos prijava prekida trudnoće u svim javnim zdravstvenim ustanovama, napominjemo da privatni sektor nije uključen. Uvidom u softver Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH za 2020. godinu broj registrovanih ,,Prijava prekida trudnoće”, iznosi 748.“
JZU Institut za javno zdravstvo Republike Srpske je do 2018. godine ukupni broj induciranih i spontanih pobačaja objavljivao na web stranici. Podaci za period 2018. – 2021. nisu dostupni na stranici, moguće ih je dobiti na upit, no iz Fonda zdravstvenog osiguranja RS, u novembru 2021. godine, dobile smo podatak da je „u ovoj godini broj fakturisanih zdravstvenih usluga „prekid trudnoće“ iznosi 1033 abortusa sa operativnim zahvatom (kiretažom) i 94 abortusa bez operativnog zahvata.“
Iz ove statistike je nejasno koliko od ovog broja su prekidi trudnoće koji su se desili spontano, a koliko je od njih abortus na zahtjev klijentice.
Radi stigme o kojoj smo govorili u prvom pitanju i tom stalnom miješanju spontanog i abortusa na zahtjev klijentice, gdje se broj ovih drugih isto krije u broju prvih, važno je naglasiti da se radi o dva različita postupka i statistike jer prosto rečeno u slučaju sponatih pobačaja riječ je o gubitku željene trudnoće, a kada govorimo o abortusu na zahtjev riječ je o pravu žene da prekine neželjenu trudnoću.
Kada govorimo o uzrocima spontanog abortusa oni su medicinske prirode, rijetki se mogu pravovremenom dijagnozom i spriječiti (npr. trombofilija), ali potpuno je šokantno da svjetska nauka, a mi naravno nismo ni primjer kada govorimo o velikim medicinskim istraživanjima, ne poznaje 50 % uzroka spontanog pobačaja. Generalno se vrlo malo i površno u nauci i medicini ulaže u istraživanja vezana za žensko reproduktivno zdravlje.
BUKA: Šta se dešava ženama nakon spontanog abortusa, da li imaju institucionalnu, psihološku pomoć?
Iako na papiru u Bosni i Hercegovini trudnice imaju divna prava, u praksi je iskustvo žene koje izgube trudnoću vrlo ponižavajuće. Prije svega, trudnice u našoj zemlji se suočavaju sa manjkom ginekologa, manjkom opreme i zastarjelom opremom u ordinacijama i slično. Porazno je slušati iskustva žena koje se obraćaju za preglede u javne institucije od bezazlenih trenutaka davanja urina iznad čučavaca u plastične čašice za sok, razvaljenih obavezno vrata koja se ne zaključavaju, nepostojanja sapuna i maramica… Onda idu ozbiljniji problemi, a to su dugi redovi čekanja za preglede koji se razvlače ponekad i mjesecima – što je nekada kritično. Sa druge strane, iako poslije i u toku problema u trudnoći trudnica na papiru ima osiguranu besplatnu dijagnostiku i liječenje, u praksi se radi nedostatka reagensa za određene nalaze dešava da kritičan nalaz čekate preko mjesec dana ili ga ne možete uraditi nikako, a to ponekad može značiti prekasno. Iako se po zakonu svi nalazi koje niste mogli dobiti u javnim ustanovama moraju refundirati preko zavoda za zdravstveno osiguranje, protokol te refundacije je toliko komplikovan , da jedna trudnics više novca potroši na prevoz i slobodne dane na poslu, nego što sam nalaz košta da ga se uradi u privatnoj ordinaciji. To su te naše „Kvake 22“.
Reagnesi i pregledi su zato dostupni u privatnim ordinacijama, ali sa prosječnom platom ove zemllje, rijetke su trudnice, posebno u manjim mjestima koje takav trošak mogu podnijeti i opravdati.
Također, uz časne izuzetke ljekarske profesije, iskustva žena kojima se saopštava da je plod prestao da se razvija i da je pobačaj neizbježan, kažu da se poslije takve informacije uglavnom zapute direktno na blagajne privatnih ordinacija ili kartoteke javnih ustanova. Psihološka pomoć, iako besplatna, se ne nudi po automatizmu porodicama koje iskuse ovu traumu. Ne može ginekolog ili ljekar opšte prakse mijenjati psihologa. Često se desi da žene i partneri nisu u stanju da se nose sa tom traumom, pogotovo ako je riječ o ponovljenim spontanim pobačajima pa tako žena godinama nosi osjećanje krivice da je mogla spriječiti spontani, partneri često ne znaju pomoći, brakovi se lome na takvim traumama, žene odustaju od novih trudnoća… Sve to nije dovoljno da se uvede protokol po kojem se ženi pruža automatsko psihološko savjetovanje, nego se kod nas stvari završavaju u najboljem slučaju sa „De, de, biće opet“.
BUKA: Neke porodilje su u javnosti govorile da se porođaji u pojedinim slučajevima pretvore u pakao, ali vjerujem da se žene širom BiH suočavaju sa neprijatnostima i u drugim situacijama. Kakav je odnos društva i Sistema prema ženama?
Da to smjestimo ovako – Cijeli moderni svijet se još uvijek bori za jednak tretman žene i muškarca kada govorimo o njihovim pravima. Ovdje je odnos prema državljanima ove zemlje ukupno ponižavajući, pa na to još dodajte i patrijarhat. Ovdje se ni patrijarhalni muškarci još nisu izborili da ih se ne ponižava, a valja nam tek stizati svijet po pitanju dostojanstva žena.
BUKA: Vi ste organizacija žena koja se bori za žene, ali i sve druge građane. Koje su vam borbe najteže?
Shvatile smo da je puno lakša borba za ispravljanje nekih krivih Drina u sistemu nego ispravljanja naučenog mentaliteta u narodu. Lakše je izboriti inicijativu danas na parlamentu jer se svi oni boje javnosti i skloni su i „pozitivnom“ populizmu nego objasniti insanu sa naših prostora da mora podići glavu, tražiti ono što mu zakonom pripada. Teško je i boriti se protiv uvriježenog mišljena i izgubljenog povjerenja u narodu gdje više niko ne vjeruje da ne radite u interesu neke stranke, da ovakvim pokretima ne vladaju neke tajne sile i agende, da ne zarađujemo novac od svog aktivizma, da ne tražimo slavu i lično priznanje. Ljudi su ovdje toliko „ubijeni u pojam“ da ne vjeruju da još uvijek postoji šačica onih koji nisu sageli glave i odustali od sebe i svojih prava kao građana i građanki jedne, na papiu, demokratske zemlje.
BUKA: Koliko je teško biti žena u BiH u odnosu na neke razvijene države? Koje sve nejednakosti uočavate?
Opet, sistematki i na papiru mi imamo relativno dobro postavljene zakonske okvire za poziciju žene u društvu. Ostalo nam je to u nasljedsvo iz bivše države i one slobode koje mi kao žene danas uživamo su slobode za koje su se izborile naše bake i nane. Nažalost, ne vidim da njihov entuzijazam nose današnje žene. Priklonjene su uglavnom u samonametnutim patrijarhatima, čak i u politici su ikebane lidera stranaka, ne bave se ženama „na terenu“, ne zanima ih stanje tridesetogodišnjakinje u selu Opine na Veležu, nego se aktivizam i djelovanje svele na okrugle stolove i forume gdje jedna drugoj klimaju glavom u lijepim hotelskim salama, a onda razmjenjuju recepte za kolače u sauni.