Kemal Šalaka je imao samo šestaest godina kada se priključio Armiji BiH. Sticaj okolnosti, politička prepucavanja, medijska propaganda i konstantna priča da opasnost dolazi od onih „drugih“ i „trećih“ bili su dovoljan razlog da uzme pušku u ruke i da se zajedno sa drugovima iz kraja, također maloljetnicima, priključi Specijalnim jedinicama MUP-a BiH pod komandom Jusufa Juke Prazine.
„Razmišljao sam ili ću nastradati na cesti ili ću se priključiti vojsci. Sa nekim svojim prijateljima iz ulice odlučio sam da se priključim Armiji BiH. U rat je mladom čovjeku lako ući, on u sve ulazi srcem.Mi smo ipak bili djeca, nismo znali dovoljno činjenica. „Znali“ smo samo da nas oni drugi mrze i da hoće da nas ubiju. Tome su u velikoj mjeri doprinjele i tadašnje političke vođe i mediji sa stalnom pričom kako se moramo braniti jer ovi drugi ili treći hoće da nas ubiju. Jednostavno nismo baratali činjenicama, nismo znali uzroke, i u sve to smo ušli bez pretjeranog preispitivanja“, priča za Buku Kemal.
Kaže da ga nije bilo strah, da to dođe tek kasnije, kada se čovjek svega nagleda.
„Na počeku se o strahu puno ne razmišlja jer o ratu znate samo iz filmova. A u filmovima glavnim glumcima nikada ništa ne bude, tako sam mislio i ja, neće mi ništa biti.
Ipak ubrzo sam uvidio koliko griješim. Kada sam prvi put vidio mrtve ljude, kada sam gledao smrti u oči, tada sam spoznao i strah.Najgore mi je bilo kada sam morao nečijim roditeljima doći na vrata i reći da im je dijete poginulo. A takvih situacija je bilo i previše. Reakcija majke, oca, sestre, brata.... to se ne može opisati, taj krik, očaj, pogled.... u ratu od toga nema ništa gore“, priča nam Kemal.
Kaže i da je vjerovao da se bori za državu koja treba da ostane cjelovita i u kojoj će svi narodi biti jednaki.To su bile neke od parola, koje su bile proklamovane u borbi. Danas više od 20 godina od rata, BiH nije ništa od toga.
„I na početku, kao i na kraju ove ratne balade glavni su bili političari. Na početku su to sve zakuvali, da bi ’95 sjeli za sto potisali sporazum kojim su osporili sve ovo za što se mi „borili“. Opet je BiH ostala podjeljena, hiljade i hiljade života izgubljeno, ekonomija uništena, društvo unazađeno...Uplašili su nas jedne od drugih i eto šta smo dobili...“, zaključuje naš sagovornik.
Kemal je vojsku napustio 18. marta 1995. godine. Nikada nije bio ranjen, ali svega se nagledao i dosta emotivno prošao kroz mnoge stvari. U jednom momentu to više nije mogao podnijeti. Tražio je otpust jer je obolio od depresije i žutice. Poslije rata je puno i pio.
Danas Kemal, radi kao ekonomista. Nakon rata je uspio završiti srednju i višu ekonomsku školu, a i predsjednik je i osnivač Udruženja maloljetnih dobrovoljaca odbrambeno-oslobodilačkog rata 92-95 Kantona Sarajevo. Kroz svoj rad u ovom udruženju bavi se sistemskim zbrinjavanjem maloljetnih boraca kroz različite aktivnosti, ali radi i na osvještavanju djece o besmislima ratovanja i kobnim posljedicama koje on ostavlja.
Kemal je zajedno sa nekadašnjim pripadnicima Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, kroz projekat „Djeca rata-djeci mira“ na 30 radionica u srednjim školama širom BiH mladima govorio zbog čega danas, toliko godina nakon rata, smatra da je učešće u vojnim formacijama pogrešno, te kako se to odrazilo na njegovo odrastanje i današnji život.
„Kada sam tokom ovog projekta razgovarao sa ostalim maloljetnim učesnicima rata, sa Srbima i sa Hrvatima uvidio sam koliko smo svi mi patili na isti način.Rat niko ne bi trebao proživjeti, ratovi su najveća glupost i ništa se sa njima ne riješava. I uvijek na kraju krajeva ljudi ratuju za nekog drugog. Mislim da smo kroz ovaj projekat uspjeli to prenijeti i djeci, svu tu besmisao rata. A što je najvažnije da ne naprave greške koje smo mi napravili, da prihvataju jedni druge sa svim svojim različitostima i na kraju – da se ne ubijaju “, kaže Kemal.
Dodaje i da je njegova priča o rata, naišla na odobravanje porodice i bliskih prijatelja, dok je od drugih doživio i osude i napade. Govorili su mu da je izdajnik, da sjedi sa četnicima i ustašama. Na ovakve komentare se ne obazire, bude mu samo žao što još uvijek ima ljudi zatrovanih nacionalizmom.
Na pitanje ima li država, koja je i nakon više od 20 godina od rata podjeljena u svakom pogledu, budućnost, Kemal kaže, da to zavisi od nas samih.
„Ako budemo i dalje forsirali priču da je glavno ko je Srbin, Bošnjak ili Hrvat, a mediji budu u službi političara koji raspiruju mržnju i netoleranciju, nema nade za nas“, ističe na kraju razgovora za naš portal Kemal Šalaka koji je samo jedan od nekoliko hiljada maloljetnih boraca koji su širom BiH učestvovali u vojnim formacijama.
Mnogi od njih, zbog rata nisu završili srednju školu, a u miru su se borili za egzistenciju.Danas u svojim kasnim 40-im, žive na marginama, prepušteni sami sebi.
