Navikla je ona na rasistički zasnovano nasilje, kao dijete odraslo u
Norveškoj, čija je majka iz Afganistana, a otac iz Pakistana, znala je
veoma dobro za postojanje neo nacističkih marširanja, znala je i kako se
njen brat ispod auta morao sakriti od rasista da ga ne bi ubili. Ali
nasilje koje je doživjela prošle godine bilo je naročito zlo i
nemilosrdno, a ona je iz tog razloga odlučila da ne želi da osjeća strah
od novoformiranih bjelačkih supremista. Umjesto straha, izabrala je da
pronađe razlog koji ih tjera da misle to što misle, i kažu to što
govore.
Rezultat njene odluke je dokumentarac White Right: Meeting the Enemy (
Bijela desnica: Upoznajemo neprijatelja). Fokusiran je na porast
nacionalizma u Trumpovoj Americi, od konzervativnih desničara do
neonacista. Provela je dosta vremena sa vođama tih pokreta, išla je na
njihove sastanke, uključujući okupljanje u Charlottesville-u gdje je u
augustu ubijena anti-rasistička protestantica Heather Heyer. Družila se
sa pripadnicima tih pokreta, pratila jednog od njih u autu dok je kasno
navečer jevrejsko naselje oblijepio sa letcima i posterima ispunjenim
govorom mržnje i rasizmom. Upoznala je bivše neonaciste, „Ja sam žena
nebijele rase“, kaže na samom početku filma, kada sjedne da porazgovara
sa Jaredom Taylorom, dobro poznatim nacistom, „Ja sam kćerka imigranata,
muslimanka, feministica. Liberalka. I ono što hoću da te pitam je –
jesam li ja tvoj neprijatelj?“
Kaže da je bila uplašena „mnogo puta“ tijekom snimanja filma, „Čak i
kad sam se počela opuštati u društvu nekih ljudi, ostali, oni na
periferiji s kojima nisam provodila toliko vremena bili su jako, s
nedostatkom bolje riječi, neugodni.“ Taj dio se izrezao iz filma, ali
Khan i kolega su se pridružili neonacističkom „after partiju“ u nekom
skladištu, koji se izmakao kontroli. „Ljudi su počeli izvlačiti oružja,
mnogi od njih su se tek vratili sa okupljanja u Charlottesville-u pa su
bili nabrijani od tuče i adrenalina dole, nisu izvlačili samo pištolje
nego i ratne puške i automatike. Okretala sam se oko sebe i pomislila da
neću preživjeti.“
Njen glavni razlog za stvaranje filma kaže nije bio „ da saznam
koliko su grozni, od prije znam za šta se zalažu, nisam zainteresovana
za njihovu ideologiju. Zanimalo me kakvi su ljudi iza te maske, šta još
to ima u njima, i kako je moguće da ja mogu sjediti s njima, sa
neprijateljem, i da oni mogu sjediti sa mnom, s nekime koga najviše mrze
na svijetu.“
Khan kaže da zna da bi bilo lako napraviti film koji prikazuje samo
njihove užasne ekstremističke poglede na svijet, „toga ima dovoljno, i
previše, jer pomislimo da smo uradili dobar posao, a nismo, jer oni žele
da se tako predstave, žele da njihovi ideali budu predstavljeni kao
takvi. Vjerujem da je moguće predstaviti njihove ideale, a da ih ne
dehumaniziramo, da ih ne predstavimo kao čudovišta. Nisam tražila da
kažu šokantne stvari pred kamerom, tražila sam nešto drugo. Slojeve,
dubinu koja nas čini onime što jesmo kao ljudi. To je ono čime sam
opsjednuta. Šta ih čini onakvima kakvi jesu.“
Ovo je njen četvrti film. U Norveškoj je izgradila karijeru kao
pjevačica, postala je pop zvijezda, ali se preselila u London u 17-oj
godini. Kada se priključila aktivizmu, isfrustrirala ju je činjenica da
postoji manjak muslimanki koje su se protivile nečemu, dizale svoj glas
za nešto. Zbog toga je pokrenula list „sister-hood“ prije 10 godina,
stvorila je platformu za ljude, uključujući i nju samu, gdje mogu
ispričati svoju priču, priču u koju vjeruju, za koju se zalažu, koju će
vidjeti šire publike u našem društvu. Osjetila je da se o muslimankama
pričalo, ali da ih se nije slušalo, da ljudi nisu htjeli da se uključe,
kao da su shvatili da im je „kultura da budu mučeni i pretučeni, da im
se prijeti, pa se ne žele umiješati, ne žele podignuti svoj glas.“ „Moja
kultura nije da budem zlostavljana, niti moju kulturu definišu
agresivni muškarci koji zlostavljaju.“
U to vrijeme, je naišla na priču Banaza Mahmoda, dvadesetogodišnju
stanovnicu Londona sa Iračkim korijenjem, koju je ubila njena porodica
nakon što se razvela od muža i zaljubila se u drugog čovjeka. Khan
nikada prije nije napravila dokumentarac, ali s malo novca kojeg je
posjedovala i instrukcijama koje je našla na Google-u, napravila je
„Banaz: A Love Story“ (Banaz: Ljubavna priča), Planirala je film dati
incijativi za ženska prava ali je dokumentarac kupio ITV. Film je
osvojio Emmy za najbolji internacionalni film.
U Bijeloj desnici, muškarci koji se pojavljuju su veoma slični onima
iz njenog prethodnog filma – „Jihad“, koji je pratio šta to privlači
britansku omladinu u džihadističke pokrete. „Njihovi ideali su
drugačiji, ali njihova motivacija i karakter su isti. Imaš ljude koji
samo žele nasilje, i žele to nasilje na nekome i nečemu ispoljiti. Dok
su ostali, istina, većinom, oni ljudi koji su pomalo izgubljeni, traže
smisao potrebe, života ili traže mjesto na kojem su prihvaćeni. To se
odnosi i na džihadiste i na neonaciste. Traže nešto čime mogu – na
njihov način i u njihovom idealu – doprinijeti svijetu u pozitivnom
smislu.“
Khan se sa svakog novog projekta vrati i manje i više uplašena, ono
što je svaki put sve više plaši jeste „ njihova organiziranost i
ciničnost. Oni stvarno misle da su oni prave žrtve tu, misle da sve mogu
izgubiti i da imaju pravo da se bore za to.“ Ali i da osjeća manje
straha nego prije „ jer sam provela toliko vremena u progonu od strane
ovakvih muškaraca, koji kada s njima provedeš neko vrijeme, shvatiš da
su i oni u rasulu kao i mi, osjećaju bol kao i mi, bore se kao i mi.
Samo oni nemaju potporu ili načine da se nose sa stvarima kroz koje
prolaze na zdrav način, nego to ispoljavaju kao mržnju. Bitno je
naglasiti da apsolutno ne tražim da ljudi osjete sažaljenje nad ovim
ljudima – ja ih ne sažalijevam, ali to ne oduzima moju mogućnost da
osjetim empatiju, nakon što sam cijeli život provela pod mržnjom ovakvih
ljudi, odlučila sam da mržnja ili strah više nisu dovoljni za mene u
mom odnosu s njima.“
Izvor: The Guardian
Prevela i prilagodila: Lejla Delalić
Izvor: toc.ba