Navikla je ona na rasistički zasnovano nasilje, kao dijete odraslo u Norveškoj, čija je majka iz Afganistana, a otac iz Pakistana, znala je veoma dobro za postojanje neo nacističkih marširanja, znala je i kako se njen brat ispod auta morao sakriti od rasista da ga ne bi ubili. Ali nasilje koje je doživjela prošle godine bilo je naročito zlo i nemilosrdno, a ona je iz tog razloga odlučila da ne želi da osjeća strah od novoformiranih bjelačkih supremista. Umjesto straha, izabrala je da pronađe razlog koji ih tjera da misle to što misle, i kažu to što govore.
Rezultat njene odluke je dokumentarac White Right: Meeting the Enemy ( Bijela desnica: Upoznajemo neprijatelja). Fokusiran je na porast nacionalizma u Trumpovoj Americi, od konzervativnih desničara do neonacista. Provela je dosta vremena sa vođama tih pokreta, išla je na njihove sastanke, uključujući okupljanje u Charlottesville-u gdje je u augustu ubijena anti-rasistička protestantica Heather Heyer. Družila se sa pripadnicima tih pokreta, pratila jednog od njih u autu dok je kasno navečer jevrejsko naselje oblijepio sa letcima i posterima ispunjenim govorom mržnje i rasizmom. Upoznala je bivše neonaciste, „Ja sam žena nebijele rase“, kaže na samom početku filma, kada sjedne da porazgovara sa Jaredom Taylorom, dobro poznatim nacistom, „Ja sam kćerka imigranata, muslimanka, feministica. Liberalka. I ono što hoću da te pitam je – jesam li ja tvoj neprijatelj?“
Kaže da je bila uplašena „mnogo puta“ tijekom snimanja filma, „Čak i kad sam se počela opuštati u društvu nekih ljudi, ostali, oni na periferiji s kojima nisam provodila toliko vremena bili su jako, s nedostatkom bolje riječi, neugodni.“ Taj dio se izrezao iz filma, ali Khan i kolega su se pridružili neonacističkom „after partiju“ u nekom skladištu, koji se izmakao kontroli. „Ljudi su počeli izvlačiti oružja, mnogi od njih su se tek vratili sa okupljanja u Charlottesville-u pa su bili nabrijani od tuče i adrenalina dole, nisu izvlačili samo pištolje nego i ratne puške i automatike. Okretala sam se oko sebe i pomislila da neću preživjeti.“
Njen glavni razlog za stvaranje filma kaže nije bio „ da saznam koliko su grozni, od prije znam za šta se zalažu, nisam zainteresovana za njihovu ideologiju. Zanimalo me kakvi su ljudi iza te maske, šta još to ima u njima, i kako je moguće da ja mogu sjediti s njima, sa neprijateljem, i da oni mogu sjediti sa mnom, s nekime koga najviše mrze na svijetu.“
Khan kaže da zna da bi bilo lako napraviti film koji prikazuje samo njihove užasne ekstremističke poglede na svijet, „toga ima dovoljno, i previše, jer pomislimo da smo uradili dobar posao, a nismo, jer oni žele da se tako predstave, žele da njihovi ideali budu predstavljeni kao takvi. Vjerujem da je moguće predstaviti njihove ideale, a da ih ne dehumaniziramo, da ih ne predstavimo kao čudovišta. Nisam tražila da kažu šokantne stvari pred kamerom, tražila sam nešto drugo. Slojeve, dubinu koja nas čini onime što jesmo kao ljudi. To je ono čime sam opsjednuta. Šta ih čini onakvima kakvi jesu.“
Ovo je njen četvrti film. U Norveškoj je izgradila karijeru kao pjevačica, postala je pop zvijezda, ali se preselila u London u 17-oj godini. Kada se priključila aktivizmu, isfrustrirala ju je činjenica da postoji manjak muslimanki koje su se protivile nečemu, dizale svoj glas za nešto. Zbog toga je pokrenula list „sister-hood“ prije 10 godina, stvorila je platformu za ljude, uključujući i nju samu, gdje mogu ispričati svoju priču, priču u koju vjeruju, za koju se zalažu, koju će vidjeti šire publike u našem društvu. Osjetila je da se o muslimankama pričalo, ali da ih se nije slušalo, da ljudi nisu htjeli da se uključe, kao da su shvatili da im je „kultura da budu mučeni i pretučeni, da im se prijeti, pa se ne žele umiješati, ne žele podignuti svoj glas.“ „Moja kultura nije da budem zlostavljana, niti moju kulturu definišu agresivni muškarci koji zlostavljaju.“
U to vrijeme, je naišla na priču Banaza Mahmoda, dvadesetogodišnju stanovnicu Londona sa Iračkim korijenjem, koju je ubila njena porodica nakon što se razvela od muža i zaljubila se u drugog čovjeka. Khan nikada prije nije napravila dokumentarac, ali s malo novca kojeg je posjedovala i instrukcijama koje je našla na Google-u, napravila je „Banaz: A Love Story“ (Banaz: Ljubavna priča), Planirala je film dati incijativi za ženska prava ali je dokumentarac kupio ITV. Film je osvojio Emmy za najbolji internacionalni film.
U Bijeloj desnici, muškarci koji se pojavljuju su veoma slični onima iz njenog prethodnog filma – „Jihad“, koji je pratio šta to privlači britansku omladinu u džihadističke pokrete. „Njihovi ideali su drugačiji, ali njihova motivacija i karakter su isti. Imaš ljude koji samo žele nasilje, i žele to nasilje na nekome i nečemu ispoljiti. Dok su ostali, istina, većinom, oni ljudi koji su pomalo izgubljeni, traže smisao potrebe, života ili traže mjesto na kojem su prihvaćeni. To se odnosi i na džihadiste i na neonaciste. Traže nešto čime mogu – na njihov način i u njihovom idealu – doprinijeti svijetu u pozitivnom smislu.“
Khan se sa svakog novog projekta vrati i manje i više uplašena, ono što je svaki put sve više plaši jeste „ njihova organiziranost i ciničnost. Oni stvarno misle da su oni prave žrtve tu, misle da sve mogu izgubiti i da imaju pravo da se bore za to.“ Ali i da osjeća manje straha nego prije „ jer sam provela toliko vremena u progonu od strane ovakvih muškaraca, koji kada s njima provedeš neko vrijeme, shvatiš da su i oni u rasulu kao i mi, osjećaju bol kao i mi, bore se kao i mi. Samo oni nemaju potporu ili načine da se nose sa stvarima kroz koje prolaze na zdrav način, nego to ispoljavaju kao mržnju. Bitno je naglasiti da apsolutno ne tražim da ljudi osjete sažaljenje nad ovim ljudima – ja ih ne sažalijevam, ali to ne oduzima moju mogućnost da osjetim empatiju, nakon što sam cijeli život provela pod mržnjom ovakvih ljudi, odlučila sam da mržnja ili strah više nisu dovoljni za mene u mom odnosu s njima.“
Izvor: The Guardian
Prevela i prilagodila: Lejla Delalić
Izvor: toc.ba
Podijeli: